koliko poraza treba
za smrt,
a koliko smrti
za poraz...
koliko gorčine
a koliko
ludila...
Činilo se da, ionako jedva vidljiva, granica između zbilje i sna, nikad nije bila tanja nego te noći. Pun mjesec kotrljao se obroncima Huma, a Neretva je srebrila gotovo neprirodnim sjajem. Ispljuno sam opušak i ruke zabio dublje u džepove. Bura je luđački puhala Carinskim mostom, i ja sam bio jedini pješak koji se mogao nazrijeti u tmini. Nije bila ni noć ni jutro. Bilo je ono najgore doba, vrijeme kada noćne ptice idu spavati a radni se svijet budi. Tišinu je rasparao prastari kamiončić mariborske proizvodnje. Žuti. Sa nacrtanim klasom žita. Pomislio sam na topli kruh iz utrobe tog kamiona i duboko udahnuo pokušavajući u smradu sagorjelog dizela pronaći bar neku naznaku mirisa tek pečenog kruha. Nije išlo. Mnogo toga nije išlo te večeri. Prilika koju sam pratio zamaknula je, u Šantićevu i ja sam ubrzao korak. Učinilo mi se da je bura je bila slabija između zgrada. Sredinom Šantićeve, umorno je tapkala na visokim štiklama ženska prilika. Čovjek bi pomislio veoma skladna i zgodna ženska figura. Pa nekad je sigurno to i bila. Nekad...
Nekad smo bili susjedi. Zajedno se igrali u pješčaniku iza X. osnovne škole, zajedno prelazili cestu vraćajući se iz vrtića, zajedno se bojali u lifta, zajedno pošli u školu... U prvom razredu osnovne škole naslikala je prvu sliku za novce. Sjećam se kako je moj stari, izvalio onog starog, crvenog cenera i obećao joj jedan takav za svaku sljedeću sliku koja bude jednako dobra. Kada je za desetak dana tresnula tucetom slika pred njega, stari nije imao izbora nego izbrojati lovu, a nas dvoje smo s 'gutom' para hodali Omladinskom i ubijali se od sladoleda u plastičnoj loptici. Nekad...
Nekad su pod njenim prstima nastajala remek djela, dostojna akademskih slikara, i stari nastavnik Savo se ponosno vraćao sa svakog školskog natjecanja-izložbe sa medaljom u ruci. Oslikala je i hol škole i zid podruma u kojem smo se krili od granata, oslikala je i starog ''Citroena'' onoj hipi familiji iz zgrade preko puta naše, oslikala je valjda, i moje srce nekom svojom nevidljivom bojom. Da, nekad...
Nekad se, nekako, sva ta idila prosula iz naših života, i nismo još ni maturirali a Vesna je sa srebrnkaste folije udisala dim žutog praha. Šta da pričam, svaka priča o drogi nalikuje jedna na drugu. I nema toga pametnjakovića koji nešto novo i spektakularno može ispričati o tome. Naravno, nisam ni ja pao s Marsa i znao sam kako to hoda, pa ipak sam mislio da Vesna ima dovoljno sivih stanica da zna gdje je granica svim tim pizdarijama s drogom. Ali, čini se da joj siva baš i nije bila omiljena boja.
Probao sam sve moguće metode za koje sam znao da ovisnici rade da se skinu. Probao sam metode svakog prokletog doktora koji je zinuo na televiziji. Probao sam nježno. Probao sam grubo. Sjećam se, najduže je izdržala 17 dana. Počela me udarati, grebati, moliti, plakati, prijetiti, i uostalom sve što ovisniku kojeg trese kriza pada na pamet. Želeći izazvati šok udario sam joj sasvim solidan šamar. Samo je na trenutak zastala a onda me pljunula u lice. Također, sasvim solidno. Opet šamar. Opet pljuvanje u lice. Šamar. Pljuvanje. Šamar. Pljuvanje. Činilo se da je meni bolje išlo, jer se rasplakala i klonula. Tada je izdržala 47 dana. Sjećam se, bilo je ljeto i to je bio veliki uspjeh. Ali, već tada, sam znao da ju ne mogu vječno držati u svojoj sobi i šamarati, a razgovori su odavno već bili pusto trošenje vremena.
Jesen nije počeno ni počela, a Vesna je otišla od kuće, i uvalila se u društvo sa najvećim dnom našeg, ionako srozanog, grada. Život nas je sviju počeo stiskati sa svih strana, i već odavno smo počeli misliti svojim glavama, a čijom glavom je mislila Vesna kada je klinacima iz ulice prodala svoje tijelo, to samo ona zna. Sjećam se da sam poludio kad sam doznao i zaprijetio balavurdiji da se to slučajno ne ponovi. Možda bi bilo bolje da nisam, jer se okrenula onim koji su puni love, droge i spolno prenosivih bolesti. SFOR, IFOR, EUFOR, kako god nazivali taj ološ sa madridskih i marsellskih ulica.
Mene je izbjegavala, možda iz stida, možda je mrzila moja uvjeravanja da pokuša napustiti svo to ludilo, možda je mrzila samu sebe, možda je mrzila mene. Možda nas je, ta plavokosa djevojčica iz predzadnje klupe do prozora, zamrzila oboje. Možda bi ona htjela da sve bude kao nekad. Da, nekad... A možda bi htjela da se nekad nije ni desilo. Tako sam razbijao glavu, dok sam požurio Šantićevom da mi ne umakne. Pratio sam ju, sanjajući na nogama, kako ću prvog dilera s kojim zastane ili prvo auto u koje uđe da dadne još koji dio sebe za gram prljavožutog praha, tako žestoko prebiti, da će me još dugo pamtiti. Koračao sam, tako i ovu noć za njom. Po tko zna koji put sanjario udarce i razbijene arkade svih tih prokletnika, ne razmišljajući koga ja to želim sačuvati. Nju? Uspomenu na dvoje klinaca umazanih sladoledom? Sebe? Čak ni ledeni vjetar nije mogao izbirstriti moje misli u ovakvim trenucima i ovakvim noćima. Jer, ne... O ne! Nije ovo bila prva noć u kojoj se kao lopov šunjam za njom... Ni slučajno. Pratio sam ju, ovako, u noćima kad nisam mogao pronaći nikakav izgovor da pobjegnem od nje. Ili sebe samoga... Kamo li je samo tako žurila? Bio sam kod zatvora a ona kod kina, kad se crni merceders zaustavio kraj nje. Kratko se sagnula nad otvoren prozor i svaka riječ tog kratkog dogovora se čula u toj smrtnoj tišini. Sad! Sad je čas! Potrči! Vikni! Udari! Ubij!
Stajao sam kao skamenjen, sa rukama u džepovima dok je mostarska bura ulazila u kosti. I kad su se zadnja vrata mercedesa zatvorila, progutavši Vesnu, ja sam stajao na sredini Šantićeve, i mazohistički vraćao u svojoj glavi, tek viđeni prizor opet, i opet... Opet je sve što sam učinio bilo samo veliko 'ništa'. Opet sam ustuknuo pred svojim vjetrenjačama. Dovraga, i nisam bio baš neki vitez... Poslije par minuta, okrenuo sam se, i lagano pošao prema svom kvartu... I ova noć je, izgleda, završila... Na isti način kao što su završili i svi moji ostali uhodarski podvizi. Ali kao što rekoh... Činilo se da granica između zbilje i sna, nikad nije bila tanja nego te noći...