Obeć'o sam da VAS neću pominjati...
Bogarati i sudbinu proklinjati...
U varoš se preseliti... Orcati i veseliti...
Obeć'o sam srca teška... Obeć'o sam... Al jebeš ga...
Evo, i cijelo se desetljeće prevali preko mojih leđa i vaših humaka, prijatelji moji. Cijelo desetljeće bez vas, u kojem i ja bezbroj puta poželjeh da sam se utopio u zelenilu rijeke u koju smo se zaklinjali ili da sam iščezao u plavetnilu neba, koje smo, eto, svojatali da je najplavlje baš iznad ovih par kamičaka koje tako ponosno zvasmo našim gradom... Puste su ove ulice bez vas. Siromašne bez vašeg smijeha, tihe bez vaše psovke... Ogoljele bez vaše ljubavi... Oskvrnute su generacije bez vas, koji svojim životima ponovno oživješte sve behare i smokve, koji svojom mladošću platište nekoliko kratkih potpisa u srcu francuske metropole. Drugačije su noći, bez vaših pijanih laži, koje mi fale više od svih istina ovoga malenog svijeta kojeg zaključah u grudi prije cijelo desetljeće i kojeg svako malo otvaram ne bi li čuo vaš smijeh i vaš inat. Vaš šapat, tih kao let ikara... Ponekad, samo ponekad, kad pijan predam partiju koju s tugom tako pedantno igram, i kad uhvatim sebe kako vješto sakrivam suzu po suzu, od samoga sebe, čujem eho plitkih tenisica po grubom asfaltu, i očekujem pogodak od stativu, onaj što nam je svima najdraži bio. I čujem kako je neko od vas zahako onu mahalušu iz moje zgrade. Ponekad, samo ponekad, kad me netko već posavjetuje da sam pretjerao i kad mi otmu čašu iz ruku, čujem kletvu sa zidića ispred haustora... Ne padaju zare uvijek kako mi hoćemo i kako nama treba. Ni u tavli a ni u životu. Ta me spoznaja, uglavnom, i otrijezni.
Prijatelji moji, opet sam ostao sam. Kao i onaj put, kad ste svi skočili s Gvozdena pećine, a samo ja ostao gledajući dolje u zelenilo i savijajući nožne prste od bola oštre pećine i od stida radi vlastitog kukavičluka. Samo, ne čujem više vaš podsmijeh i vaš smijeh. Ne čujem osude. Možda bi mi danas bilo lakše kad bi mi se neko od vas iz te hladne zemlje podsmjehnuo ili me osudio. Bar onda više to ne bih morao raditi sam...
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali. Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali.
Evo, cijelo desteljeće Neretva odnese svojim virovima, pa čak i ja pokopah onaj dio sebe, koji pogibe pomalo sa svakim od vas. Pokopah, tako i poneki san i poneku ljubav... Jedno ljeto i poneku svađu... Umrije u tom dijelu mene i poneka uspomena, koja bijaše pre bolna da njome nahranim srce... Dovraga, ponekad se upitam tko je veća ruševina? Ja ili ovaj grad kojeg razbucašmo tako olako. Dovraga, prijatelji stari... Ponekad poželim da zamjenimo mjesta...