GROBLJE HORORA

Na redu su četiri apsolutno drugačija naslova, a dok sam pisao o njima, shvatio sam da je u sva četiri filma ženska glumica nositeljica filma i da bi to otprilike bila i jedina njihova poveznica. Pa, bacimo oko na novu prokomentiranu četvorku.


Fresh (2022)



Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Noa je djevojka koja nakon niza neuspješnih dateova s muškarcima slučajno u trgovini nabasava na Stevea, momka koji prema svemu prikazanom "obećava" i s kojim brzo klikne. Naizgled savršen odnos ubrzo postaje itekako začinjen i krvav...
Redateljici Mimi Cave ovo je debitantski dugometražni film, film u kojem spaja crnu komediju s trilerom i elementima horora. Polako nas uvodi u klasične tegobe modernog doba pronalaska ljubavnog odnosa putem raznih aplikacija, da bi jedan slučajan susret dvoje mladih ljudi u potpunosti preokrenuo sve. Zanimljiva je stvar da Flesh kreće tek nakon pola sata s uvodnom špicom, kada zapravo i kreće ono zbog čega smo počeli gledati ovaj naslov. Nisam puno očekivao od kanibalističkog filma osim neke verzije Hannibala za siromašne u vidu antagonista, međutim, prilično sam se pozitivno iznenadio. Flesh je jedan dobro snimljen, zabavan i jako captivating film. Uspješnom kombinacijom satire, vesele glazbe tijekom sakaćenja žrtava, neobičnih preokreta radnji, dobivate solidnu prezentaciju neozbiljnog, ali opet dovoljno zrelog narativnog koncepta koji, prema nekoj osobnoj preferenciji, pametno dozira elemente humora i krvavog, ponekad malo žešćeg nasilja. Moram napomenuti i stvarno glumu na visokoj razini kod glavnog dvojca, Daisy Edgar-Jones i Sebastiana Stana, koji su praktički iznijeli cijeli film do samoga kraja. Kada smo već kod kraja, mogu reći da mi je simpatičan, iako je napravljen pomalo cheesy i očekivano. Sve u svemu, Fresh opravdava svoj naziv kada je riječ o osvježenju u žanru u nekoliko segmenata, što scenarističkih, što tehnički izvedenih. Mogu reći da sam se dobro zabavio gledajući ga, unatoč nekim očiglednim plot holeovima i apsolutno pretjeranim situacijama. Ostat će u nekom pozitivnom sjećanju, što ni najmanje nisam očekivao.

Alone (2020)



Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Jessica, odnedavno udovica, putuje prostranstvima Amerike i nabasava na ubojicu na cesti, bježi u divljinu gdje je prisiljena boriti se protiv prirode dok joj se progonitelj približava...
...pozitivno sjećanje baš i neće vrijediti za Alone, film redatelja Johna Hyamsa, koji je od ovog filma napravio remake švedskog filma Försvunnen. Alone je film podijeljen u četiri dijela (Road, River, Rain, Clearing), gdje pratimo sve (ne)zgode protagonistkinje, odnosno neprestana zavlačenja, skrivanja i razvlačenja radnje i nje same. Predvidljivo je bilo već u prvih 20 minuta, a tako se nastavilo i kasnije. Nisam baš razumio ultra pozitivne kritike na ovaj film ni u nastavku priče. Zapravo, cijeli film raspoređen prema navedenim poglavljima ide gore-dolje, više dolje nego gore, da bi se približavajući kraju našao ipak u silaznoj putanji, što mi je iskreno žao, jer sam nakon sat i pol vremena iskrene zamornosti i monotonije očekivao barem nekakav pomak. Međutim, ovdje imamo jako malo horor elemenata, riječ je o prilično ispraznom trileru koji svoju radnju bazira na najmanjoj divljini ikad, na nekim notorno odrađenim glupostima, negativcu koji ubija razvoj filma, ona zove 911 dok je na telefonu u pozadini njegovog auta...jednostavno, ne vjerujem da sam samo bio takvog raspoloženja, ali uopće se nisam mogao poistovjetiti s glavnom glumicom, nisam čak uspio ni zamrziti negativca iako postoji mnogo razloga, ne postoji tu skoro ništa što me uspjelo ozbiljnije zaintrigirati. Prilično isprazan film koji kao da je od radnje od svega jedne rečenice probao napraviti sat i pol nekakve bezvezne potjere i jurnjave. Hitcher je to puno, puno bolje odradio, ovdje jednostavno previše toga nedostaje, a da iole ostane pamtljiv uradak. Preskočiti.


Prey (2022)



Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Naru je ratnica iz plemena Komanči koja se bori da zaštiti svoje pleme od jednog od prvih visokorazvijenih Predatora koji su sletjeli na Zemlju...
Otkako je najavljen peti nastavak Predator serijala, ne mogu reći da sam ga s nekim nestrpljenjem iščekivao, možda zato što se nisam nikako uspio zalijepiti (a ni objektivno nema za to razloga) za The Predator iz 2018. godine, pa čak nisam za njega ni recenziju radio koliko mi je bio bedast. S druge pak strane, Predators iz 2010. mi je na jednom jedinom gledanj u to doba ostao u vrlo dobrom sjećanju, a o prva dva dijela s konca osamdesetih ne moram previše trošiti riječi. Alien vs. Predator dva dijela ovdje neću spominjati. Daklem, redatelj Dan Trachtenberg odlučio se nakon vrlo dobrih djela poput 10 Cloverfield Lane, Black Mirror i The Boys kreacija posvetiti nešto drugačijem Predatoru, Predatoru koji će biti prvi film koji ne nosi taj naslov u sebi i čija će radnja biti smještena u daleku 1719. godinu na planeti Zemlji, dakle ovdje je riječ o prequelu svih dosadašnjih filmova u serijalu. Film je drugačiji po mnogočemu, ali uspio je zadržati nekakvu osnovnu atmosferu kakvu su imali oni dobri Predator filmovi, a ovdje pratimo heroinu Naru (Amber Midthunder) koju na početku pleme odbacuje ne smatrajući je dovoljno razvijenom i dobrom ratnicom i lovkinjom, a gdje se kasnije ispostavi da će se upravo ona morati boriti za cijelo pleme. Tu sada dolazimo do onog segmenta prenaglašene moći jedne žene-heroine, no otvoreno mogu reći kako nemam ništa protiv takvog koncepta niti na to gledam kao na neku političku, već više kao vrijednosnu poruku. Što se samog negativca tiče, ovdje imamo jednog solo Predatora koji kao da je slučajno otpao sa svoje planete, ili je ostavljen da skautira Zemlju, a napravili su ga tako da i dalje sa svojom tehnologijom i oružjem bude svjetlosnim godinama napredniji od tadašnjih luka i strijele i pištolja i puške, ali isto tako da se više fokusira na hand-to-hand combat, odnosno da borbe ne idu s dalekosežnim laserima koji sasjeku pola šume. To je jedna jako pozitivna strana cijele priče, prilagodba "starijem" dobu i redukcija Predatorovih moći protiv objektivno užasno inferiornih Zemljana - trapera i indijanaca. Film ima prekrasnu kinematografiju, vizualno je divno snimljen, posvećeno je dosta toga glazbi i jako se pažnje pridaje raznim zvukovima u prirodi (ili samoj tišini) što je uistinu kvalitetno napravljeno i pohvalno. Valja napomenuti i kako su fight scene super odrađene, popraćene dobrim efektima. Naravno da u ovakvim filmovima mora doći do nekih apsolutnih nebuloznosti i upitnika na glavi, popraćenih pitanjima: kako je sada on/ona upravo ovo preživio/la? No, to je nešto što je potpuno očekivano. Nakon prebildanog Švarcike vidjeti jednu malu djevojku koja se koristi raznoraznim stealth taktikama i vještinama borbe, ovo je stvarno pravo osvježenje i ugodno iznenađenje. No da se razumijemo, ništa protiv našeg Arnolda. E i da, cijelo pleme kroz film priča na engleskom jeziku, nema tu nažalost Mela Gibsona i Apocalypta, ali zato ne brinite, budući da traperi pričaju na francuskom jeziku. Što jest, jest. No, naspram finalnog proizvoda, potpuno zanemarivo. Prey je vratio Preydator serijal na noge i mogu reći da sam stvarno uživao u ovom filmu.


Incantation (2022)



Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Prije šest godina Li Ronan ostala je pod prokletstvom, nakon što je prekršila ritualni tabu. Sada mora zaštititi svoju kćer od posljedica svojih postupaka...
Negdje sam pročitao kako je ovaj film Kevina Koa najunosniji tajvanski horor film ikada. Hajde dobro, red je onda da se ovjeri i provjeri. Incantation je jedan prilično melankoličan i tužan film prepun noćnih mora, snimljen u supernatural found footage stilu. Baziran je navodno i prema stvarnom događaju iz 2005. godine koji, naravno, nema ovakvu nadnaravnu konotaciju. Iako se na prvu čini da bi ovo mogao biti tipičan jump-scare FF azijski film, ovdje postoji dosta toga neuobičajenog i nesvakidašnjeg: imamo nelinearnu radnju gdje je naratorica priče ujedno i glavna glumica, odnosno lik žene Li Ruo-nan koja moli gledatelje da sudjeluju u molitvi oslobođenja njezine kćeri tijekom filma. Dosta zanimljivo i nepredvidljivo. Idemo na ono najbitnije, a to je doza horora kroz radnju i scene - Incantation oliti Zhou je jedan podosta creepy film koji istu takvu atmosferu drži apsolutno cijelo vrijeme, stvarajući nelagodan osjećaj kroz gledanje i pružajući dosta jezivih momenata. Valjda samo onako kako Azijci znaju, Incantation nije your everyday horror movie upravo zbog pametno i maštovito odrađenih found footage scary scena. Ok, jasno, kada vam se film bazira na tegobi, negativnoj atmosferi i mraku, jasno je da ćete imati i neke jump scene koje su preočekivane, ali to je sve dio folklora. Na kraju krajeva je najvažnije ono što prevlada, a to je ili običnost ili inovativnost. Sam twist filma dobro je odrađen upravo zato što nije bio tek tako očekivan, a na kraju je pomalo i tragičan i, kako sam već napisao, melankoličan. Ovo je jedan obiteljski film baziran na obiteljskim vrijednostima, koji nažalost zbog nekih prevelikih nerealnih želja može otići potpuno suprotnom putanjom od onoga što smo htjeli, pa čak i u ovako istinski nelagodnom i mučnom smjeru. Da ponovimo, ako tražite dobre creepy filmove i ljubitelj ste found footage stila snimanja, Incantation bi vas stvarno mogao ugodno iznenaditi i ispuniti vam očekivanja. Nema puno modernih scary filmova, ali nekada se uspije nabasati i bude dobar osjećaj.