Razmišljam naglas
Bezosjećajna kučka
Na sve strane iskaču vijesti o strahotama iz Pariza, a mene najviše potresla vijest o nesreći koja se dogodila dragom prijatelju.
Da, možda će mnogi reći „Kako možeš bit tako hladnokrvna, kako možeš bit tako bezosjećajna...?“ Ne znam, možda sam jedna od onih „dok ne dira mene, ne tiče me se“.
Iskreno, briga me, što će tko reć. Uz milion svojih problema, briga, iz takta me mogu izbaciti samo nevolje bliskih mi ljudi. Sve ostalo može mi samo na tren privući pažnju čisto da vidim o čemu je riječ. Nemam vremena, a ni volje spašavat svijet jer mi se nekad čini da ne mogu niti svoj vlastiti. Toliko puta nešto planiram pa se plan X puta izokrene zbog neplanskih situacija koje se odnekud stvore. Ne sjedim i ne čekam me ubije luster, nego živim iz dana u dan kao da ću sutra umrijeti, ali ipak s dozom nade i razmišljanja da bi se i sutra mogla probuditi živa.
Možemo pričati što god hoćemo, ali svi mi uglavnom brinemo samo o sebi! Ok, i priče imaju svoju svrhu, čut nečije razmišljanje, prokomentirati ga, ali da će ono promijeniti svijet, je da hoće, evo već se mijenja. Pogotovo u glavama bolesnih umova poput terorista.
Idem, gospodo, spašavat svoj dan, jer u moru obaveza, briga i problema, treba nać i hrpu stvari zbog kojih ću cijeli dan imati osmijeh na licu...ako ne zbog nikoga onda zbog svoje djece. Jednog dana oni će biti odrasli ljudi koji će širiti oko sebe ili mržnju ili ljubav...
14.11.2015. u 12:39 | 0 Komentara | Print | # | ^
