Crna ovca

Ovca je ovca, crna ili bijela, zar ne, pitanje je čija je vuna dragocjenija, one bijele kojih ima na tisuće...ili one rijetke - crne?

Možda su isto vrijedne, posebno u majčinim očima.

Oni koji me duže čitaju znaju da je moj mili Najstariji dječak, dijete sa disleksijom. Divan dječačić, ponekad pretjerano živ i brbljav, ali u svojoj biti dijete koje se samo poželiti može. Komunikativno, otvoreno, osjećajno, ne pretjerano tvrdoglavo, tek toliko da se pokaže da misli i svojom glavom, sa tom užasnom disleksijom.
Kažu stručnjaci da je taj poremećaj DAR. Učim sebe vjerovati u to i čekam gdje će zablistati...u međuvremenu, pokušala sam mu olakašti tu različitost. Nedavno sam dobila opasku da sam to napravila tako što sam njegovu različitost i službeno potvrdila kad sam ga u školi upisala u peti razred po individualiziranom pristupu. Kao da sam ga trajno obilježila...JA ?!
Kad se taj put prema individualiziranom pristupu odvijao, uopće nisam ni jednog trena razmišljala o tome na taj način. Jedina moja želja bila je da mu olakšam. Da zato što je rođen "drugačiji" ne bude za to kažnjen.
Dijete bez noge nikad ne bi tjerali da trči na 100 metara i pri tome mu ocjenjivali brzinu...eto isto to sam željela za svog sina, da postane jasno što on može, a što ne i da ga se ne kažnjava za ono što ne može.
Ozbiljnim i dugotrajnim testiranjem došli smo do individualiziranog pristupa, ne prilagođenog kako neki misle, jer testovi pokazuju da je moje dijete sposobno savladati cijeli program, ali ako za to treba da mu učitelji povećaju vrijeme za rješavanje testa, ili smanje broj pitanja, ako to znači da mu moraju pročitati pitanje, ako ga on ne razumije, ako to znači da ga moraju češće usmeno ispitivati i ako to ne ide bez Rješenja...zašto ne?
Živo me zanima kad su vas zadnji put pitali s koliko ste prošli u prvom polugodištu petog razreda?
Da li nas itko mjeri prema tim ocjenama?
Koliko nas se uopće druži sa ljudima iz osnovne škole?
Sjećate li se imena tih ljudi koji su osam godina sjedili s vama u klupama?
A opet, sve bitno naučili smo baš u to vrijeme...
Onako kako sebe doživljavamo otkrili smo baš u tom periodu.
Da roditelj svaki dan govori svome djetetu da je glupo, to bi bilo zlostavljanje, a kad roditelj svaki dan šalje dijete u školu u kojoj se zbog svoje različitosti osjeća glupo onda je to u redu?
U razredu mog Najstarijeg postoji jedan dječak koji je u prvom polugodištu nakupio previše jedinica. Mirno dijete, neproblematično, sjedi kao bubica i gleda u ploču i ništa ne razumije. Roditelji ne pristaju na psihološku obradu. Strogo zabranjuju rad psihologa i pedagoga s tim djetetom. Opiru se svakom nastojanju škole da djetetu olakša, tvrdeći da je njihovo dijete normalno.
Jel to znači da moje dijete nije "normalno"?
Jel to znači da ja nisam normalna?