Dim je kolao njegovim plućima.Katran mu ostajao na plućnim
krilima,crninom mu obavijao tkivo,nepoznato tkivo metastaziralo
na omanjoj površini,no žurno se širilo na čađom obavijene djelove.
Svaki novi oblak dima donosio je novi kraj za neku novu stanicu koja
bi naposljetku prokrvarila.Ne haje...Naslonjen na sivi zid nije mario
što mu stanice krvare.Kašljao je svakog jutra,a noćima bi hroptao, no
on doista nije mario.Volio je Marlboro i Marlbolo je volio njega.
Umrli bi jedan za drugog ili ipak možda samo jedan za jednog...Ali
nije mario...Uvukao je još jedan dim žalostan što mu je u ruci
ostao tek opušak.Čuo je podzemnu u daljini,za nekoliko trenutaka
vječnosti bješe pred njim i on je ušao nakon što su svi koji su
željeli izašli...Zakašljao se glasno privukavši nekoliko pogleda,
no nitko nije ni želio znati,a kamoli znao da je upravo ostao bez
još jedne stanice.Sjeo je pokraj slijepca.Sjedio je pokraj čovjeka
koji je gledao tamu,čovjeka koji je tamu vidio kroz crne naočale,
no to bijaše umjetna tama, sjena tame.Razmišljao je kako su mu
pokreti nevješti s obzirom na to da mu je zarada mizerna.
"Pa zar više nitko ne mari za glumce, pa mogli bi barem onda
mariti za slijepce!Sigurno bi ona zaradila više od mene",pomisli
gledajuci prekrasnu damu što je sjedila nasuprot njemu.Gledala
je u tamne naočale,a on nju u oči.Lagano je kimnula glavom u
suprotnom smjeru,te osjeti kako je prolazi lagana neugoda,no onda
se sjetila kako je on zapravo ne vidi i to je umiri.Spustila je
pogled na svoja gola bedra i bijaše joj jasno kako je slijepac
jedini koji je ne svlači pogledom.Sažali se nad sirotim čovjekom
te pokuša zamisliti kako bi svoj posao obavljala bez mogucnosti
da svojeg klijenta vidi.Koliko je samo puta poželjela da je
obavije tmina dok je dopuštala da joj oduzimaju dio po dio života,
da ništa ne vidi i ne čuje,da ujutro samo uzme tanki snop novčanica
i ode u nepoznato.Shvati kako mu je lijepo,jer u svojem svijetu
tame može zamisliti ljepotu kakvu očima ne bi mogao vidjeti.
"Kakav klišej",odmah zatim pomisli,"Takvo što ne postoji,i on bi
zasigurno opipao moje grudi kada bi imao priliku i ne bi mu smetalo
što ih ne vidi.Vidio bi ih jezikom i zubima,a ja bih osjetila onu
resku,odvratnu bol i samo bi zatvorila oči." Skrene pogled kroz
prozor,krajičkom oka promatrajući mladića što je sjedi pokraj nje.
Gledao je kroz lijepu damu a da je uopće nije vidio.Nije čak ni
znao da postoji u tom istom trenutku kada je postojao i on.A
postojali su.Zajedno.U različitim svjetovima,a oboje vrlo blizu
pakla.Ali tko je u tom trenutku mogao misliti na pakao.U paklu
barem nije noć,tamo sve gori i zidovi su obasjani sumporom,a
mladiću bješe hladno,a noć duga pred njim."Možda me neće prona-
ći ako ostanem ovdje,ako probdijem noćas na sjedalu ovog prokletog
vlaka.Možda me neće pronaći.Možda...Ali on će me naći(rukom je
opipao smotuljak u maslinastoj torbi),od njega ne mogu pobjeći,
on je svuda oko mene,u meni i ja sam on.Još malo i bit će kraj,a
kraj je ujedno i početak.Barem će biti toplo..."Drhtao je mahnito
privukavši jedan crni pogled.Proždirao ga je taj pogled,gutao ga
je cijelog,kao što i bijaše osnovna misao tog istog.Pomislio je
na onaj prvi ulazak kovine u meko tkivo i onaj direktan pogled uprt
u prazno,ravno u zid iza njegovih očiju,pogled koji je toliko skrivao,
a ujedno toliko toga objašnjavao.Sjetio se onog posljednjeg daha koji
je kupao lice ocajem,strahom i ravnodušnošću koja je uzrokovana
nemoći...Poželio je osjetiti okus mesa koji se nakon toga topio u
ustima ispunjavajući tijelo snagom umirućeg bića.Zatvorio je oči
i oblizao lagano ispucale usne koje vec bijahu prokrvarile.Osjeti
krv,svoju...Pored njega pjevušio je proćelavi čovjek.Samo izgledom
čovjek.Vidio je ispred sebe petero demona što su samo čekali da ga
žrtvuju svojim utrobama.Odlučio je boriti se protiv njih,želio im je
pokazati da se ne boji i kako pjeva smrti u oči.I u bolnici bijahu
demoni svuda oko njega,ali pobjegao im je,pobjeci će i ovima...

Stanica...

Izađoše svi van...Svi osim mladića.
On je i dalje drhtao i gledao kroz prozor...

Smijem se, a svijet mi daleko, pobjegli su svi dok je sunce još bilo visoko na nebu. A oblaci bijeli. Tonu u noć, guta ih svjetlo tame i nikada neće pronaći put. A svijet stoji. Nitko ne zna zašto. Nitko ne pomišlja zašto. Pitanja nisu postavljena. Smijem se travi koja traži sunca, a gaze je prljava stopala, šape i kandže. Zrak je rijedak dok udišu ga crvi koje pojedoše ptice. Gaze i njih stopala, puščana zrna brža su od krila. Kolone ljudi, a ulice crne, mokre i umiru psi. Umiru dani i vene lišće, a jesen je kasna i već lagano sniježi. Starci. Bježi im razum i godine bježe, redovi bora u redovima pučke kuhinje i truli krumpir. Ljetos izvađen u Španjolskoj, pun mokraće i tvrde zemlje. A daleko je zemlja, puno dalje od mog pogleda, a pogled mi seže u nedogled. Boja sna u mojim očima, a nijemi film mog shvaćanja. Noćne su more na uglu Gajeve, a vlakovi prolaze pored krivih stanica i ne zaustavljaju se. Prate ih oči umornim zjenama i ne pitaju ništa. Zvuk sirene ugušen u vrtlogu tišine. Jedna je duša na putu za raj. Preteška. Pada u zemlju i ponovo krvlju časte se gujavice. Padaju spomenici ugaslih idola i nitko više ne pjeva pjesme. Ne sjeća se ona riječi refrena pa šapuće molitvu dok promatra kako padaju ptice. Mreža kolodvora preteška, izmet na glavama prolaznika. Službenik tone u zaborav ''precvikanih'' karata, sa zapada širi se kaos. I svi šute. Padaju ptice i zrakoplovi. Počinje. Prorok je rušio zgrade, na vapaje su gluhi, a slutnje tako tašte. Na trgu tenkovi i zvuk gusjenica, samo odjeci vojničkih čizama i blijeda lica mladosti. Jedanaesticom odvoze mrtve, nestaje struje. Kiša ispire krv. Odvode djecu s nastave. Nitko nije mlad. Sudjeluju u paradi, napamet izgovaraju krvave pjesmice. I ostade riječ. Baš kao i u početku, ali ne usude se reći jer on stoji tamo na tronu i salutira masi blijedih lica. A ona... Pripalila cigaretu i otišla...

Nebo je gorjelo, jutros, dok se sunce budilo…Kroz mutno okno autobusa snene oči upijahu prve zrake nove nade. Odlaze ptice… Dok lete prema jugu ne pjevaju svijetu kojeg napuštaju, već novom kojem se raduju. Kroz mrenu prljavog okna promatrao sam njihov let…Tako skladna I logična bića…Bića lakša od vjetra, no tek tužne točke u daljini plavetnila…Dotaknuh staklo…Osjetih vibracije loše ceste, te kroz mene prostrujaše kao loša karma…Lišće na pločniku trulo i mokro, ni jedna ih sonata vjetrova iz smrti ne bi podigla... Smrdi skitnica što je sjeo pokraj mene... Jutros je obukao kaput sav izjeden od moljaca... Jučer je još, naime, bio samo u poderanoj potkošulji... Da... I sjedio je pokraj bogate gospođe koje danas ne bijaše u autobusu... Bili su lijep par, iako ponešto različiti jedno od drugog. Gospođi se danas vozač vjerojatno vratio s godišnjeg odmora, a starac je samo obukao kaput i gledao sunce... I ja ga gledah s njime i sve smo razumjeli, a nismo razmijenili ni riječi... Sivi asfalt na stanici i neki mješanac, izgladnjeo i pomalo oronuo...Pogladio sam ga po prljavoj gubici i on je zamahao repom... Krenuo je zamnom, a ja ga udarih nogom da me ne bi pratio. Prepuklo mi srce u istom trnutku kada i njemu rebro... Htjedoh mu pomoći primivši ga u naručje... Ugrizao me divlje, režeći, te pobjegao u nepoznatom smjeru uputivši mi razočarani pogled... Ruka mi gorjela no potisnuh bol...
U parku su srušili stoljetni hrast, zaista gordo stablo pored kojeg svakog dana prolazih... Nije više bio veličanstven...
Bio je betonski stup...

Nebo je šutjelo tog jutra... Dugo nisam dolazio kući i moje mi selo načas bješe nepoznato. Šutjele su i krošnje i ptice i psi lutalice i oblaci. Šutjeli su možda jer ih ja nisam ništa pitao, ili je to bio samo moj privid i vlastita isprika njihova muka. Sjećam se da sam ih pozdravio sa ponekom suzom u oku kada sam odlazio i obećao sjetno kako ću se jednog dana vratiti. Da li je moguće da me moj vlastiti svijet zaboravio ? Zar je toliko vremena prošlo ? Otišao sam jer su ceste kojima sam hodao postale prekratke, svako mi je križanje bilo poznato, svaki kanal pored puta barem mi jednom bio postelja. Bio sam željan lutanja, stvaranja novog svijeta uz ovaj koji bijah poznavao, bilo me stid majke koja me s toliko ljubavi branila od seoskih tračeva. Otac srećom nije morao vidjeti, pokoj mu duši, izdahnuo je jedne nedjelje na sajmu dok sam bio tek dječak velikih očiju koji po prvi puta vidio toliko ljudi na jednom mjestu...Nažalost, previše ljudi, a nitko da ga spasi... Cesta je jednako široka kao i nekada... Skriva pravu istinu o svakome od nas, jer ne postoji nitko u selu tko na nju nije barem jednom kročio ostavivši blatni otisak stopala... Tako sam i ja krenuo tom cestom i sada se vraćam njome kao što sam se zarekao...Steglo me oko srca dok sam stao nazirati korozni krov stare mi kuće. Polako gurnuh škripavu ogradu i kročih u dvorište. Srušili su staru šupu, zazidali zdenac, a neki mješanac stao je režati na me s lanca u podnožju gotovo urušene štale. Na prstim uđoh u kuću, osjetih miris majke i oca... Njegov miris nikada nije iščezao, a majka se očito pobrinula da nikada ni ne iščezne... Na trošnom je krevetu ležala moja majka. Oko nje moliše se seoske babe, čak i neke za koje sam mislio kako sigurno neće dočekati moj povratak. Kao da su cijeloga života bile tek - babe. Pogledala me majka nježnim pogledom te naredila slabašnim glasom babama da napuste sobu, što one i učiniše bacavši mi poput strelica otrovne poglede dok su odlazile.
- Sine moj...
- Ovdje sam majko, vratio sam se, vratio sam se da te vidim – govorio sam ljubeći joj ruku.
- Dobro da jesi sinko jer teško mi je više zadržati dušu ovdje, sada je s mirom mogu pustiti jer mi je dragi Bog ispunio želju..
- Ne govori to, ja ću se brinuti za tebe, sada mogu...
- Ne mali moj... Brini se ti za sebe onako kako sam te učila, pa ćeš me učiniti ponosnom dok te odozgora budem gledala...
- Majko... – proplakao sam...
- Ne plači mali, mama te voli... Ne želim da doživiš samnom isto što i s ocem, pa te molim da odeš... Znam da nećeš dugo ostati, pa prije nego te drum ponese posjeti nekog tko te je čekao dulje od mene, mnogo dulje... Idi sine, pusti staru da umre u miru...
Otišao sam trčeći dok mi se suze slijevaše niz obraze

- Idi mali, ona te treba više od mene, a i ne želim da vidiš kako plačem....

U daljini sam čuo kako babe otpočeše koncert naricanja, ali stegnuh šake te se žurno zaputih u Ulicu topola kamo me majka poslala... Nije moguće da me je čekala svo to vrijeme, da su njena dva zelena safira svakog dana zamnom plakala, da je njezin osmijeh putovao s lastama na jug u potrazi za mojim skitnjama. Volio sam je, to je jedino bilo sigurno u mom životu...Onako krhka, poput laneta, žudila je svake jeseni za mojim povratkom, s kišama je čekala moj povratak...
Sjetih se one noći... Nebo je tada bilo ogromno, a ispod njega zagrljeni u postelji dvije su duše bile jedno... O bože kako je želim vidjeti, zagrliti, moliti je da mi oprosti što je toliko čekala... Dotrčah do njene kuće i padoh na koljena jer kuće zapravo i ne bijaše...Tek mali nadgrobni kamen u tlu pored kojeg sam pao na koljena i gorko zaplakao... O Bože, kako se to dogodilo ? Zar umiru svi koje sam ostavio, koje sam volio?
- Oprostite gospodine, ovo je za vas...- začuh glasić iza svojih leđa. Okrenuo sam se i ugledah malog anđela koji bijaše ista ona... Dva duboka zelena oka, dvije kečkice i zaprljano lice stajali su predamnom...
- Hvala ti malena, ali.. Od koga je to ?
- Od moje mame, rekla mi je da vam to pismo dam kada dođete....
- Meni ? Kako znaš da sam ja upravo ta osoba ?
- Rekla je da ću vas prepoznati po očima... Da će, ako ikada dođete, iz vaših očiju poteći biseri nalik na ove...- reče pokazujući mi ogrlicu od biserja koju sam joj davno poklonio... Poslije one noći.... Uzeo sam pismo...
Dragi moj...Dugo sam te čekala no moja je duša bila ustrajna i jaka poput nade kojom sam ispraćala ptice...Znala sam da ćeš se vratiti, ali ako čitaš ovo pismo mene više nema...Tijelo me izdalo prije nego što sam uspjela barem još jednom vidjeti ti oči, zato te molim da mi oprostiš što ti nikad nisam imala priliku reći koliko te volim. Slala sam ti ljubav vjetrovima ali nisam znala dali te njihova pjesma pronalazi...Neka ti malena bude uspomena na mene, voli je jer tvoja je krv i meso, voli je kao što si volio mene... Uputi je na pravi put, a sa svakim novim proljećem t i bit ćeš korak bliže meni, sve dok nas vjetrovi jednog dana opet ne spoje u vječnosti...Svaka lasta koja poleti prema nebu moja je duša koja će biti s vama kada vam bude najteže...M..

Zagrlih malenu, pokazah joj laste, te širokom cestom krenusmo na put...
- Tata...?
- Da malena...?
- Da li ćemo se ikada vratiti k mami ?
- Svake godine s prvim lastama malena, svake godine...

Obećajem....