Smijem se, a svijet mi daleko, pobjegli su svi dok je sunce još bilo visoko na nebu. A oblaci bijeli. Tonu u noć, guta ih svjetlo tame i nikada neće pronaći put. A svijet stoji. Nitko ne zna zašto. Nitko ne pomišlja zašto. Pitanja nisu postavljena. Smijem se travi koja traži sunca, a gaze je prljava stopala, šape i kandže. Zrak je rijedak dok udišu ga crvi koje pojedoše ptice. Gaze i njih stopala, puščana zrna brža su od krila. Kolone ljudi, a ulice crne, mokre i umiru psi. Umiru dani i vene lišće, a jesen je kasna i već lagano sniježi. Starci. Bježi im razum i godine bježe, redovi bora u redovima pučke kuhinje i truli krumpir. Ljetos izvađen u Španjolskoj, pun mokraće i tvrde zemlje. A daleko je zemlja, puno dalje od mog pogleda, a pogled mi seže u nedogled. Boja sna u mojim očima, a nijemi film mog shvaćanja. Noćne su more na uglu Gajeve, a vlakovi prolaze pored krivih stanica i ne zaustavljaju se. Prate ih oči umornim zjenama i ne pitaju ništa. Zvuk sirene ugušen u vrtlogu tišine. Jedna je duša na putu za raj. Preteška. Pada u zemlju i ponovo krvlju časte se gujavice. Padaju spomenici ugaslih idola i nitko više ne pjeva pjesme. Ne sjeća se ona riječi refrena pa šapuće molitvu dok promatra kako padaju ptice. Mreža kolodvora preteška, izmet na glavama prolaznika. Službenik tone u zaborav ''precvikanih'' karata, sa zapada širi se kaos. I svi šute. Padaju ptice i zrakoplovi. Počinje. Prorok je rušio zgrade, na vapaje su gluhi, a slutnje tako tašte. Na trgu tenkovi i zvuk gusjenica, samo odjeci vojničkih čizama i blijeda lica mladosti. Jedanaesticom odvoze mrtve, nestaje struje. Kiša ispire krv. Odvode djecu s nastave. Nitko nije mlad. Sudjeluju u paradi, napamet izgovaraju krvave pjesmice. I ostade riječ. Baš kao i u početku, ali ne usude se reći jer on stoji tamo na tronu i salutira masi blijedih lica. A ona... Pripalila cigaretu i otišla...