Jutros je začešljala kosu na lijevu stranu. Nikada to inače ne čini, ali jutros je imala potrebu. Možda je to još jedna od promjena koje je svjesno željela sprovesti. Do svojih se dvadeset i pet godina nikada nikome nije suprostavila, nikada nije rekla ne, uvijek je bila skrivena iza težnji drugih ljudi, ljudi za koje je mislila da ih voli i bez kojih ne bi mogla normalno živjeti. Nije ih voljela, podčinila ih je svojoj navici, a oni su nju stavili u službu svojih sebičnih potreba. I funkcioniralo je to tako mjesecima, godinama, cijeli njen mali i neprimjećen život... Radila je posao koji voli i to je bilo jedino što ju je ispunjavalo, ali znala je da živjeti za posao znači i umrijeti sam. Ona nije željela umrijeti sama. Sanjala je svog princa na bijelom konju. Dugi niz godina voljela je svog princa, voljela je njegove mane, a on je jednako tako i uzvraćao. Jednog mu je dana rekla da ga više ne treba, da on zapravo i nije njen princ. Shvatila je da ga nikada i nije voljela, shvatila je da on nije princ iz bajke koju joj je kao maloj majka pričala prije spavanja. Njezin savršeni princ bio je bolji od ovog starog koji joj se s vremenom sve manje dopadao. Nije bio naočit i nije bio bogat, ali to i tako nije važno za sreću... Odlučila je naći novog. Taj ne smije biti siguran i odan, mora biti poput vjetra, poput divlje bujice, mora odlaziti, a ona će ga čekati.
I onda ga je ugledala. Dojahao je do nje na bijelom vrancu i pružio joj ruku. Dan je bio tmuran i padala je kiša. Dosadna, turobna i puna bola, grad je tonuo u izmaglicu debelih kapi, vjetar je snažno vitlao granama. Ništa od toga nije primjetila. Vidjela je samo njega, stasitog i ponosnog s vijencem na glavi i lukom od slonovače u ruci. Nije joj čak bilo neobično što tako jaše kroz grad noseći oružje koje je davno postalo suvenir u antikvitarnicama. Nije mogla prozboriti niti riječi, sve joj se činilo poput sna iz kojeg se ne želi probuditi. Stari princ bio je samo maglovita uspomena. Uspela se na konja i on ga potjera u divlji kas, obrisi grada gubili su se u daljini, obrisi stvarnosti nestajaše jedan za drugim, pitanja koja je željela postaviti postala su tek nevažna fusnota u njenim mislima. Zastali su na brežuljku iznad grada. Poljubio ju je snažno i rekao kako će grad biti njihova palača i vladat će u vječnost. Upravo je takvog princa željela, bio je savršen. Čvrsto ga je zagrlila pomalo se stideći svoje pohlepne želje da ga zadrži samo za sebe. Potpuno je izgubila pojam o vremenu, možda su prošli dani, tjedni, stoljeća... Grad koji je promatrala iz njegovog naručja polako je gubio teksture poznatog i dragog... Kiša je poprimila crvenu boju, a ulicama kao da su tekle rijeke krvi. Čula je jecaje i zapomaganje, užasne urlike majki koje su gubile sinove, pucnjeve, rafale... Njen princ čvrsto ju je dražao u naručju i nije je bilo strah, al ipak joj mračna slutnja ispuni srce kada je primjetila još jednog princa kako u lagnom kasu prolazi kroz krvavo mnoštvo koje se nemilice ubijalo na ulicama... Njegov crveni konj kao utvara je klizio ponad mrtvih tjelesa ne dodirujući im glave koje su otvorenih očiju pratile odsjaj svjetlucavog mača. Uz prestanak pucnjave, nestao je iza ugla. Kad je smrtna tišina zavladala ulicama, njen je odabranik ponovo uspe na konja i oni krenuše kroz grad koji je prije nekoliko trenutaka bio poprište ljudske agresije, kroz grad koji je bio ispunjen bolom. Trupla djece i staraca ležala su svud naokolo kao svjedočanstvo jednog ludila. Oni koju su preživjeli sukob u groznim su jaucima zazivali pomoć i pružali ruke prema još jednom jahaču. On bi stao pokraj svakog umirućeg govoreći :
- Jednu hrpu pšenice za groš, tri hrpe ječma za groš, a ulja i vina neće biti.
Svakom bi tada odvagnuo njegovo vrijeme na vagi koju je nosio u naručju te ga ostavio kugi na milost i nemilost, a milosti nije bilo. Sjene crnog jahača obasilpale su zidove uskih uličica dok je u tišini napuštao grad.
Stisla se uz svog princa što je jače mogla, strah i gađenje u potpunosti su zagospodarili njenim umom. Tjeskoba joj stisla grlo, dok je osluškivala zvuk kopita što je dopirao iz neposredne blizine. Strašan zadah truleži zapljusnu joj lice i ona povrati. Njen je princa oštro i osuđujuće pogleda, te tada shvati da je trebala biti jaka, da je ovo kušnja njihove ljubavi. Njima u susret dolazila je na blijedo zelenom konju zakrabuljena prilika koja je u njoj probudila najdublje gnušanje i strah. Princ je zbaci s konja i ona padne na krvlju natopljenu cestu uz jauk. Praznina ispod krabulje samo nijemo zjapi ništavna, dok se njena duša zagledala u duboki bezdan tmine. Plakala je neutješno. Od straha, ali ponajviše zbog razočaranja što ju je njen princ ostavio. Ali ona će ga čekati dok se ne vrati ponovo. Doći će, bila je sigurna da će se vratiti. Više nije vidjela ni njegovu sjenu u daljini, čula je samo zveket lanaca koji su udarali po tlu dok ih je nevidljiva sila potezala vukući tucet mrtvih tijela prema nepoznatom.
Otračala je kući. Njezin je dom, kao isve drugo u gradu, bio uništen, tek zidovi. Trupla svojih roditelja ugledala je tek nakon što ih je nagazila. Tuga je postala tek tupa bol, nije više mogla plakati. Krhotina ogledala. Njeno lice bilo je naborano i staro, kao da je vječnost odigrala partiju šaha sa smrću na njenoj duši.

Spaljeni okvir za fotografije. Voli te tvoj princ, uspijela je iščitati. Sjetila se tada starog princa. Žudnja joj propara grudi, ali je ubrzo zamijeni nada te sjedne na najvišu točku ruševine svoje kuće i zagleda se u daljinu. Bacila je stari okvir, nikad ga zapravo nije voljela...

Ona voli princa iz bajke na bijelom konju...