Ovo je balada o smetlištu svijeta, o snovima prekratkim,
Kupljenim pa odbačenim, o osjećanjima raznim,
O ljubavi i pustolovini, o satima već zaboravljenim,
O danima već prošlim...

Sa starim novinama odlaze i riječi koje su slavno ispisivale
povijest, povijest koja je zapisana jučer...
Možda su te riječi ispisivale tek nevažne priče ili hice iz pištolja
koji paraju mozak i brzo se zaboravljaju...

I ljubavna pisma su tu, na otpadu tužnom...
Papiri svezani vrpcom, uspomene na jedan život,
Ili samo jednu večer, ljubavi već završene, ljubavi
uništene, ljubavi velike poput kante za smeće...

More uzmi-pa-baci kućanskih aparata visoke tehnologije i
niske čovječnosti, igračke za odrasle koji nikako da shvate
da su igračke gotove i da ništa više ne valja...
Baterije ne traju dovijeka...

Odjeća s etiketom, u modi još prije dva, tri dana,
A u ovom golom svijetu dobro je da barem krojači uživaju,
Kako bi svojim ništavilom odijevali moje ništavilo i ja se
zavaravam...

Zavaravam se da nešto možda i ne treba baciti,
Da će nešto možda ostati, pa makar samo krik ludila,
Nade da ću se prometnuti u pticu koja će uspjeti
poletjeti iz gnijezda...

Da, naravno, ostat će za nama i nakon što umremo,
cijelo more otpadaka, kako bi svjedočilo o tome da je sve
pošlo naopako, da smo i mi bili za baciti...
Galebovi oko trupla starca...

Iz ove balade o smetlištu svijeta sačuvat ću samo krik
bijega iz gnijezda...
Krila još nesigurna pod nebom straha,
Ne znam ima li budućnosti, ali letom ja je izazivam...