'' Te sam večeri kasno stigao kući. Vjeđe mi bile teške, kroz mrenu noći pozivao me san.''

Sranja ! Nije dobro. Opet. Tijekom godina došao sam do zaključka kako je talent kojim sam se cijeloga života hvalio u prosječnom društvu, jednako tako prosječan. Prosječan... Ta mi je riječ odzvanjala umom tjerajući svaku drugu nadolazeću misao. Ove su mi dvije rečenice bile posljednje u životu. Tako sam odlučio zatvorivši bilježnicu. Bacio sam se na krevet puštajući da me savlada umor. Pun mjesec ! Kvragu ! opet neću moći spavati.

Sanjao sam glazbu. Daleku i nepoznatu, kao da dolazi s nekog nepoznatog instrumenta, neke nepoznate zemlje, stvorena od ruku nepoznatog glazbenika. Prisjećala me na mnoge stvari ili bolje rečeno na sve odjednom,poput Borgesovog Alepha. Imao sam osjećaj kao da gledam u svemir, cjelokupan svemir potenciran prekrasnom melodijom. Vidio sam zgrade i noć, pustu cestu i pun mjesec, vidio sam korake i poznata vrata.

Iz sna me prenu zvono na vratima. Tko je to sada ? Taman sam zaspao! Tko zna hoće li mi to više noćas uspjeti. Krenuh prema vratima čvrsto odlučivši kako me ovaj kasni posjetitelj neće zapamtiti po pristojnosti. Kucanje. Pa zar misli da nisam čuo zvono ?! Bijesno otvorih. Stjao sam zabezeknuto bez riječi kao i osoba s druge strane mojih očiju. Nisam znao što reći ciganu koji mi je stajao na pragu držeći harmoniku u naručju. Gledao me tupavim pogledom u kojem sam nazirao nešto zlokobno i čudno.
- Što želiš ? - upitao sam s neskrivenim bijesom. Nije mi odgovorio. Gledao me ne trepnuvši. Obuze me nelagoda. Pomislih kako će mi nešto odsvirati i otići kada mu zalupim vratima pred nosom. Gledali smo se tako nekoliko trenutaka.
- ' Oćeš da ti sviram ? - upita on napokon hrapavim glasom.
- Neću da mi sviraš ! - odgovorih i zalupih vratima kao što sam i namjeravao. Nešto me mučilo oko tog čovjeka. Njegove oči. Bilo je nešto u njima. Kao da sam u jednom trenutku ugledao djelić onog svemira iz sna. Nisam normalan. Treba mi sna. Već sam bio na stepeništu koje vodi prema sobi kada ponovo začujem lupanje na vratima. Pa ovaj ne odustaje, pomislih i požurih opet otvoriti i reći mu što ga ide. Nikada se nisam smatrao odviše dobrom osobom ali ovakvi su mi likovi koji bi me žicali, posebno išli na živce. Jebiga, društvo je od mene načinilo stereotipno čudovište. Naglo sam otvorio vrata gdje na moje sveopće iznenađenje više nije bilo nikoga. Prošla me jeza. Vjerojatno posljedica onih jeftinih hororaca koje sam običavao gledati.
Pa mene cigo zajebava, pomislih vrativši se u stvarnost. Zaključao sam vrata i vratio se u sobu. Nevjerojatno s kakvim sve bolesnicima ja moram imati posla. S druge strane, možda sam ga trebao pustiti da svira, dati mu nekoliko kuna i reći mu smireno da ode. Teško u ovom mom stanju. Pokušao sam opet zaspati. Ne ide. Gledao sam mjesec razmišljajući o onom ciganu. Odjednom, začuh ponovo onu glazbu iz sna. Skočio sam iz kreveta misleći da sam poludio jer ovog puta nisam sanjao, zapravo, budniji nisam mogao biti ! Ogledao sam se po sobi. Imao sam dojam kao da je zvuk svuda oko mene, kao da dopire iz svakog kuta sobe. Pa ja sam totalno popizdio ! Panika me obuzela u cjelosti, počeo sam prevrtati sobu tražeći izvor zvuka. Došavši do ormara, otkrio sam kako je koncentracija zvuka ovdje najveća. Otvorio sam vrata ormara. Ludilo me potpuno obuzelo. Unutar prostora u kojem sam spremao odjeću stajao je isti onaj cigan koji mi je zvonio prije nekoliko desetaka minuta. Gledao me istim onim pogledom i svirao onu melodiju iz sna. Stajao sam paraliziran na mjestu gledajući u njega. Melodija me u potpunosti opsjela i doista nije zvučala kao da dolazi od te harmonike koju je on uvjeljivo rastezao. Glazba je bila svuda, a svemir u njegovim očima. Opet sam vidio. Ponovo sam gledao u Aleph i On je gledao u mene, utjecao u tok mojih misli. U tom sam trenutku vidio sve. Doslovno. A tada sam trepnuo i sve nestade. I cigan i glazba i Aleph i drhtaj koji me prožimao. Sjedoh na stubište ispred sobe jer me bilo strah ući. Iako sam želio opet vidjeti beskonačnost, nisam želio ponovo pogledati onog cigana u oči. Plašile su me. Pogledah stube. Borges je na stubi pronašao Aleph. Ja ga nisam pronalazio. Možda su potrebne posebne stube, kao one u podrumu Carlosa Argentina Danerija, možda ciganske oči.

Izgleda da Aleph bira nas, a ne mi njega... Možda je svemir doista sadržan u trenutku, u treptaju oka...