Grad je sinoć bio pust. Ljudi su pobjegli s ulica i kiša bila je kisela. Spomenici umiraše dok im je ispirala kožu. Golubovi pobjegli u rupe, izgubiše krila te ostadu samo štakori. Isti oni štakori koji ih u tim rupama proždirahu. Pusti grad. Noć još pustija, skrivala se ispod mostova da pobjegne od noćnih svjetiljki i krikova koji su jahali tišinu ploveći na teškim oblacima. Ljudi pobjegli u zgrade. Gorostasne građevine koje od tame razlikovaše samo svjetlom osvjetljena okna. Struja se utopila u moru potrebe tako da se na stolovima topio vosak. Oči bježahu kroz prozore jer je znatiželja ispunjavala tjeskobnu tišinu.
Gost je kružio ulicama. Plašt mu skrivao siluetu, niz bijele mu obraze plakalo nebo i bješe sam. Toliko sam da mu je sjena odolijevala zidovima ne pojavljivavši se na njima. Korak mu težak, gotovo da asfalt stenje pod težinom njegovih stopa, a opet, čini se kao da lebdi. Pokuca na vrata najoronulije zgrade. Zvuk je ispunio stubište, utrnuše svijeće.
U jednoj od soba u kojima je umrlo svjetlo, sjedio je on. Svijeća mu često pravila društvo, često mu je otvarala vrata u svijet sjena. Nije se prenuo kada je začuo korake na stubištu. Pripalio je novi plamen upaljačem te nastavio '' topiti '' svoj bijeg. Žlica je poprimila purpurnu boju miješajući tamu sa žućkastom tekućinom i odsjajem kišnih kapi u žlici. Metal crvenkasto-srebrne boje probio mu kožu, a gost se svojim teškim korakom poput noćoi obavio svim kutevima sobe.
Na osmom se katu tjeskoba uvukla u stan 502. Stanovnik se istog obukao u najbolje odijelo koje je pronašao u trošnom ormaru.Nije mislio nikuda ići. Padala je kiša, a ni noć ne bijaše privlačna. Ta, ionako će doći po njega. Već dugo čeka da se to dogodi, da napokon stignu. Koraci na stubištu probudiše mu nadu jer otkada je ona otišla svaki je dan bio predug, a noći tegobne i bolne. Netko triput pokuca. Bez imalo oklijevanja,stanovnik stana 502 otvorio je i uveo gosta u odaje. Ponudio mu je jeftinog viskija što je ovaj odbio. Zapalili su cigaretu šutke gledavši televiziju na kauču u dnevnom boravku. Gost mu naposljetku ponudi bočicu sna. Stanovnik stana 502 bješe umoran te cijeli sadržaj bočice sna zalije viskijem. Uskoro će biti s njom, pomisli, pa makar i u snu.
Kada je jedva gutala crvenu tekućinu. Vrisak je prskao bijele pločice, ali je tama gutala glas. Bol bijaše neizdrživa, samo je nada da će prestati tjerala preko ruba očaja. Požalila je što nije otišla k liječnik, no novac je bio neprelazna prepreka, a stid je tu prepreku postavio. Bol je jenjavala i uskoro prestade. Nije ni primjetila da je s njom bio netko. Gost je nježno zagrli i pomiluje biće u njenom naručju koje nije zaplakalo kada je ugledalo tamu noći. Gost joj ponovo napuni kadu vodom i zatvori odvod. Ona položi biće na dno kade. Znala je da mora, ali nije znala zašto. Stranac uze biće i krene prema izlazu.
- A ja ? - upita žena.
- bez brige, savjest će te uskoro baciti u moje naručje...
- Kada ? - zavapi ona očajno.
- Uskoro, ali ne još.
Kiša je prestala... U zgradi ugasne još jedna svijeća.