Ništa posebno doista... Samo nečujni vapaj iz nepreglednih dubina sna. Ili nešto bolje pregledne dubine čaše. Razračunavam se sa svojim demonima koji me sputavaju, stavljaju u lance i vuku u bezdan, bezdan koji se davno zagledao u mene, a ja ga netom prije nisam uspio spaziti ni onim najmanjim krajičkom oka. Ništa posebno doista... Svi vodimo svoje bitke, neki uspješno, neki manje uspješno ali bojno polje unutar naših umova sveprisutna je činjenice od koje je bijeg nezamisliv, samo pusta nada koja to zapravo i nije. Moje su vjetrenjače prevelike i prečudovišne, prijete ogromnim krilima, urliču jezovito i bljulju pakleni plamen u smjeru moje Rocinante, a ona jadna, umorna jedva nosi moj usud boreći se s ognjem koji joj prijeti. Ali i dalje neumorno jašem, najčešće sam, moj me Sancho Panza ostavio u raljama zvijeri, nisam siguran što radim, putokazi su obrasli gustim šipražjem, a svaka je vjetrenjača sve strašnija. Bojim se. Ne mogu to priznati na glas, čak mi i najdublji, skroviti kutevi uma pulsiraju od nemoći, ali to priznanje teško da će ikad napustiti stjenke mog mozga. Umorna hartija jedini je način da prizovem ono malo razuma što mi je ostalo i ne dopustim da me strah svlada. Daleko je i nepoznat mi je pojam, ali znam da postoji i da jača iz dana u dan. Demon straha, demon koji pustoši moje tvrđave, preskače moje čvrste barijere, ubija moju vojsku. Nisam tu da skupljam mrtve poslije bitke, ako treba ginuti, želim biti prvi, želim povesti svoje ljude u smrt. I probuditi se. Ništa posebno doista... Svi su demoni isti, samo su neki strašniji i malo glasnije se deru dok jurišaju prema premorenom vitezu na drhtavom konju. Čak i da padnem, da jadnom kljusetu koje me vjerno pratilo kroz sve nedaće otkaže ono malo smjelosti što mu preostade, pa demon otpočne zluradi ples nad gotovo mrtvim idealima posrnulog viteza, niz moje lice neće poteći suza, s mojih se usana neće omaknuti drhtaj. Ako moram umrijeti sa svojim idealima, vučem demona sa sobom, makar nas vječnost spojila u podivljali vrtlog taštine i ponosa. Možda tamo pronađem svog izgubljenog Sanchu. Samo na trenutak, tek toliko da mi pokaže pravi put makar me usmjerio na najveću vjetrenjaču protiv koje sam se ikada borio. E, taj bi poraz imao sladak okus pobjede, a demon bi postao nešto manji... Ništa posebno doista...

Otpijam zadnji gutljaj i odlazim...
Iza mene žamor razdraganih lica...
Parada pijanstva i kiča i pogled što me prati ispod vea...
Vani me čeka moja Rocinante, na istoku podrugljivo prijeti zora....

Zapuhao je vjetar...

Ponekad je teško ustati ujutro. U zadnje vrijeme sve je teže i kompliciranije. Dok budan ležim u zoru, netom prije no što moram ustati, dok očima prebirem po mirisnoj tami praskozorja, razmišljam da li je moguće da i najveći svjetovi nestaju u jednom treptaju oku. Budilica prekida mučne ranojutarnje spletke misli, prekida ih do sljedećeg jutra, jednako ovako neminovnog kao što je i ovo. Dok se nesigurnim korakom krećem prema kupaonici, kroz otvoren prozor poput starog voajera u sobu mi podmuklo ulazi dan. Nagovješataj sparnog i vrućeg dana upravo je ono što razbistri misli, nepobitna je to činjenica koja se razvija u snenim kovitlajima još neprobuđenog razuma koji je trenutno u potrazi za trezvenošću koja mi je puko potrebna kako bi preživio od sna do sna. Još uvijek se mogu pogledati u oči. Ogledalo mi je svjedok. Pitanje je do kada ? Mogu se pogledati u oči ali tamo ne vidim ništa. Ni najmanji tračak nade, ni zrno sreće, samo neizvjesnost koja me pratila poput neželjenog suputnika cijelog života. Moja dnevna putovanja puna su usputnih stanica na kojima ne želim stati, ne želim izići iz te kočije kojom upravljaju nepoznate mi sile. Slijepi sam putnik na vlastitom putu za nigdje. Kako izgleda nigdje ? Možda sam već odavno tamo stigao, a možda nikada neću ni stići... Razlika vjerojatno i ne postoji, tek more bestežinskog prostora, ništavila u kojem granice nisu vidljive. Ambis tišine koji me netom okruživao nestaje dok se umivam i razmišljam. Izlazim na ulicu. Jednako umorna lica kao i moje vlastito. Neka su prikrila svoje dvojbe iza osmjeha, neka samo tumaraju između praznih redaka. Zombiji. Leševi. Sitna i neprimjetna postojanja koja ostaju neispunjenih motiva tražeći konformistički oslonac kako bi imala opravdanja za sve neuspjehe koji ih danas očekuju. Stojim među zombijima, a oni me ne primjećuju. Izgleda da sam i sam postao jedan od njih. Živim tek toliko da živim, a iznutra sam mrtav. Poluraspadnuti leš koji čeka autobus s mnoštvom istih. Žena s djetetom okrznula mi je rame u gužvi. Nisam obratio pažnju. Možda sam trebao. Dijete je počelo plakati dok su ga ostali zombiji pretvarali u jednog od nas. Jedu mu mozak. Jecaji su sve tiši, sivilo u djetetovim očima. Sada je napokon jedan od nas. Može besciljno lutati svijetom za koji sam sve sigurniji da nije uopće stvaran. Često imam osjećaj da sam svo ovo već negdje vidio, da sam tek sporedni lik nekog nezanimljivog romana, srednjoškolski eksperiment osrednjeg učenika ili tek zrnce prašine u koje nitko ne vidi dok ulaskom u nos ne natjera na kihanje, oslobođenje od neželjene čestice. Jedva čekam da sve nestane i da ponovo utonem u san, nemiran i pun sumnji ali san koji mi je toliko potreban. Samotno je biti zombi. Da sam mogao birati ne bih bio hodajući mrtvac. Ne bih sanjao život, a živio smrt.... Jebi ga. Nisam mogao birati...


'' Let me tell you why you're here. You're here because you know something. What you know you can't explain, but you feel it. You've felt it your entire life, that there's something wrong with the world. You don't know what it is, but it's there, like a splinter in your mind, driving you mad. It is this feeling that has brought you to me. Do you know what I'm talking about ? ''