Ništa posebno doista... Samo nečujni vapaj iz nepreglednih dubina sna. Ili nešto bolje pregledne dubine čaše. Razračunavam se sa svojim demonima koji me sputavaju, stavljaju u lance i vuku u bezdan, bezdan koji se davno zagledao u mene, a ja ga netom prije nisam uspio spaziti ni onim najmanjim krajičkom oka. Ništa posebno doista... Svi vodimo svoje bitke, neki uspješno, neki manje uspješno ali bojno polje unutar naših umova sveprisutna je činjenice od koje je bijeg nezamisliv, samo pusta nada koja to zapravo i nije. Moje su vjetrenjače prevelike i prečudovišne, prijete ogromnim krilima, urliču jezovito i bljulju pakleni plamen u smjeru moje Rocinante, a ona jadna, umorna jedva nosi moj usud boreći se s ognjem koji joj prijeti. Ali i dalje neumorno jašem, najčešće sam, moj me Sancho Panza ostavio u raljama zvijeri, nisam siguran što radim, putokazi su obrasli gustim šipražjem, a svaka je vjetrenjača sve strašnija. Bojim se. Ne mogu to priznati na glas, čak mi i najdublji, skroviti kutevi uma pulsiraju od nemoći, ali to priznanje teško da će ikad napustiti stjenke mog mozga. Umorna hartija jedini je način da prizovem ono malo razuma što mi je ostalo i ne dopustim da me strah svlada. Daleko je i nepoznat mi je pojam, ali znam da postoji i da jača iz dana u dan. Demon straha, demon koji pustoši moje tvrđave, preskače moje čvrste barijere, ubija moju vojsku. Nisam tu da skupljam mrtve poslije bitke, ako treba ginuti, želim biti prvi, želim povesti svoje ljude u smrt. I probuditi se. Ništa posebno doista... Svi su demoni isti, samo su neki strašniji i malo glasnije se deru dok jurišaju prema premorenom vitezu na drhtavom konju. Čak i da padnem, da jadnom kljusetu koje me vjerno pratilo kroz sve nedaće otkaže ono malo smjelosti što mu preostade, pa demon otpočne zluradi ples nad gotovo mrtvim idealima posrnulog viteza, niz moje lice neće poteći suza, s mojih se usana neće omaknuti drhtaj. Ako moram umrijeti sa svojim idealima, vučem demona sa sobom, makar nas vječnost spojila u podivljali vrtlog taštine i ponosa. Možda tamo pronađem svog izgubljenog Sanchu. Samo na trenutak, tek toliko da mi pokaže pravi put makar me usmjerio na najveću vjetrenjaču protiv koje sam se ikada borio. E, taj bi poraz imao sladak okus pobjede, a demon bi postao nešto manji... Ništa posebno doista...

Otpijam zadnji gutljaj i odlazim...
Iza mene žamor razdraganih lica...
Parada pijanstva i kiča i pogled što me prati ispod vea...
Vani me čeka moja Rocinante, na istoku podrugljivo prijeti zora....

Zapuhao je vjetar...