U dvorcu opasanom ogromnim zidinama, jarcima punima vode i gladnih zvijeri, na kraju svijeta u praskozorje minulih vremena, beskrajno dugo živio je kralj. Nije odavno nikome imao kraljevati, nikime nije vladao stoljećima, njegovi podanici bili su ogromni soliteri u dvorištu te pokoja sjena koja bi se pojavila u predvečerje kada je dan bio na izdisaju te bi ližući sive zidove povremeno ostavio trag spremajući se na počinak. Davno je kralja smrt zaboravila te više nije posjećivala njegovo prijestolje na kojem je znao sjediti beskrajno dugo zazivajući jeke koje bi u jecaju nemoći otpočinjale svoj zlokobni ples kovitlajući se između kamenih blokova sale za primanja. Neprijatelje je porazio dok je svijet još bio mlad i dok strast još je kolala srcima ljudi, srcima, umom i dušom, dok su još postojali razlozi za borbu... Nije se mogao sjetiti u kojem je točno trenutku navukao koprenu samoće ali je znao da su ta vremena davno umrla baš kao i ovo sunce na nebu koje polako gubi sjaj... Satima bi gledao njegov slabašan odsjaj u crnom moru bez valova u podnožju planine na kojem je bio dvorac. Tu je davno sagrađen maleni vidikovac, paviljon jeke, koji bi i najtiši šapat odašiljao daleko u svijet na krilima valova i poneke ptice, koji mu je nekada služio kao bijeg od ljudi, kao maleno utočište gdje bi dovodio svoju kraljicu. Bilo je to upravo to mjesto koje još uvijek nije prestalo tinjati u njegovu umornu srcu. Tu je njegova kraljica posljednji puta stajala držeći mu ruke, tu ga je posljednji put poljubila. U očaju, dok je gledao bijela jedra kako nestaju na obzoru, dok je slušao pobjedničke krike iz potpalublja lađe, zakleo se na osvetu. Od toga dana jedino što ga je pokretalo bila je mržnja, duboka i jaka, mržnja koju je ispoljavao mačem i ognjem, paležom i smrću, krvavim zidovima i odrubljenim glavama na bojnom polju. Nikome nije praštao, želio je da njegova kraljica čuje za krvoproliće u njegovoj duši, za pustopoljinu koju je ostavila iza sebe davši svoju ruku drugome. Zvijezde koje joj je nekad skidao sa nebeskog svoda gasile su se dan za danom, a glave koje je nabijao na kolac širom zemlje kojom je nekada dobroćudno vladao, nicale su na svakom koraku. Nebo je postalo grimizno, a sumornim se večerima livadama širio zadah smrti i plača. No kralj je i dalje bio zaluđen mržnjom, zaslijepljen bolom, znao je da ona tamo negdje daleko spava u tuđem naručju te da više ne čuje jeku sa malenog vidikovca na obali mora. Poslao je svoju vojsku da je nađu i da mu je dovedu. Prolazile su godine, cijeli jedan vijek, nijedan od vojnika nije se vratio. Stari je kralj ostao sam. Jedne mu noći netko tiho pokuca na vrata. Bio je to tek lagan drhtaj koji je odasjeo na stijenci masivnih vratiju njegove sobe. Teškom je mukom otvorio oči, a ono što je tada vidio poput granitnog bloka padne mu na srce. U crnom je naručju ležala silueta njegove kraljice mačem probodene kroz srce. Pao je kralj na koljena dok ju je držao u naručju i neutješno plakao, a crni ga je gost držao za rame. Odnio je njeno beživotno tijelo u paviljon jeke i plakao danima, nadao se da će netko možda čuti njegov bol, pasiju koju je prolazio ali more je bilo jednako tako mrtvo kao i cijeli svijet oko njega. Poželio je poći s zakrabuljenim glasnikom koji mu je donio njegovu dragu. Padao je dok je trčao za njime vičući i preklinjući njegovo ime no ovaj se nije niti okrenuo, lagano je klizio u nepoznato pustivši da ga umorni kralj prati neko vrijeme, a onda je nestao.

Pokopao je kralj svoju ljubav u nekada prekrasnom vrtu ispod polja gdje su nekada rasle orhideje i žute ruže, a sjene koje su ga pratile postale su njegovi jedini sljedbenici. Dvorac je tiho nestajao u magli dok se sunce gasilo posljednji put...

http://www.youtube.com/watch?v=ITSx50fBHic