Odavno je već otupjela na bol. Dobro, ne baš toliko davno, ali dovoljno davno od trenutka kad je ugledala dječiju glavicu kako izlazi iz nje. Mislila je kako će je taj trenutak prestraviti, međutim, to se nije dogodilo jer je znala da je dijete njezino i samo njezino. Oca je poznavala, sigurno ga je poznavala... Ili nije ? Ta joj je misao često kružila glavom. Imala je neke slutnje tko bi otac mogao biti, međutim ta se ideja niti jednom od njih nije naročito svidjela pa bi redovito bila potjerana i prije nego bi nogom kročila na kućni prag. Istini za volju, nije se sjećala... Na preglede za vrijeme trudnoće nije išla jer nije imala novca za takve, po njenom mišljenju, trivijalnosti. Sada bi joj boravak u bolnici jako dobro došao. Dijete je vrištalo, pupkovinu još uvijek nije prerezala. Bila je odviše slaba da bi to učinila. Hvatala ju je nesvjestica. Hladan stan. Grijanje nije imala već nekoliko tjeddana. Okićeni je grad nehajno virnuo kroz prozor. Ono što je vidio ostavilo ga je ravnodušnim poput grobara koji već godinama kopa jame. Mršava je žena stajala nasred stana držeći vrišteći smotuljak umrljan krvlju. Nije imala ideju što učiniti. Bol je počela ponovo nadirati. Krv joj je curila niz noge. Dijete je i dalje plakalo udišući prve molekule svijeta, udišući vlastite suze. Majka ga je promatrala skamenjena, pogled staklen, Božić je urlao na ulici u sjaju vlastitog kiča. Potrčala je prema vratima. Znala je da se u prizemlju održava gala humanitarna večer. Netko će joj pomoći. Pohitala je što je brže mogla vukući crveni trag bijelim stubištem. Uletjela je u dvoranu prepunu mirisa, radosnog žamora i pripitog zanosa. Žderalo se. Plesalo se. Crna odijela i haljine golih leđa. Stala se probijati kroz mnoštvo, ali nitko je nije primjećivao. Vrištala je zazivajući pomoć. Nitko se nije osvrtao. Vukla je gospodu za rukave, no oni bi je nehajno odgurnuli, kao da je nema, kao da je loša navika. Ostavljala je krvav trag na njihovim bijelim košuljama, na razgolićenim leđima ocvalih dama, no nitko se nije ni pomaknuo. Zbor je veselo svirao pjesmu o rođenju spasitelja, spasitelja koji će ih sve povesti u neki bolji svijet. Iznemogla, pala je nasred dvorane. Dijete joj se skotrljalo niz ruke otkrivajući neprerezanu pupčanu vrpcu. Nije više plakalo. Napokon ju je netko primjetio. Glavni je konobar naredio da je iznesu van kako ne bi uprljala jutros ulašten pod.

- Prljava kurva i njeno kopile - komentirao je konobar izbacujući dva beživotna tijela u snijeg pokraj ceste.

Osjećala je kako joj buba hoda po mozgu. Prokleti joj je kukac ušao u glavu još sinoć, a ona ga nije mogla zaustaviti. Ovako privezana za krevet teško je mogla bilo što učiniti. Osjećala je kako joj hoda ovojnicom, bode je rilom. Tješila ju je jedino činjenica kako još nije ušla u njen um, te da je dovoljno racionalna da shvati kako se upravo to događa. Buba želi ući, no ona joj neće dopustiti, čvrsto je odlučila. No kako je zaustiviti ? Čak i da se nekako oslobodi okova koijma je sputana, ne može ući u vlastitu glavu. Bol je postajala neizdrživa. Buba je neumorno bušila ovojnicu mozga, hranila se njenim mislima. Osjećala je, između divljih napadaja boli, lepet prozračnih krila s unutarnje strane vlastite lubanje. Vrištala je i otimala se, no kožno remenje kojima je bila vezana bilo je nepopustljivo. Hladni su joj grašci znoja tekli licem. Vidje kroz prozor da pada noć, purpur se uvlačio u tamnosive uglove sobe. Naslonjen na prozorsko staklo, vjetar se zlobno cerekao poput klauna s lažnim osmjehom. Lizao je zamagljeno okno i divlje lupao raznoseći usput opalo lišće iz obližnjeg parka. Vidjela je da iz jedne rupe u zidu izlazi pauk. Bio je neobično velik, purpurne boje, dlakavih nogu. Iza njega pojavilo se još takvih stvorova, te ih je uskoro bila puna soba. Primjetivši kako svi kreću pravcu njenog kreveta, ponovo se stala divlje otimati ne bi li pokidala remenje koje se sa svakim novim trzajem još više stezalo. Ostavši potpuno bez snage, počela je plakati. Pauci su se uspeli krevetom. Pili su joj suze ulazeći joj u glavu, kroz nos, uši, grizli su joj oči, čupali ih iz očnih rupa. Nije se usudila vrištati kako joj ne bi ušli u usta.Vidjela je kako joj odnose jedno oko u onu rupu u zidu iz koje su izašli. Krv joj je tekla iz novootvorene rane na licu . Vjetar je napokon razbio prozor. Iz noćne su tmine u sobu ušli patuljci stežući u ruci čvrsto noževe. Na njeno sveopće iznenađenje počeli su proždirati pauke, no mnogo ih je već ušlo u njenu glavu, od boli je hvatala nesvjestica. Prerezali su joj noževima kožno remenje no ona je bila toliko slaba da se nije mogla ustati. Prinjeli su je s krevetom to prozora te ga širom otvorili. Bilo joj je jasno što treba učiniti. Pomogli su joj da ustane. Sretna što će bol nestati bacila se u grotlo povampirene noći.

Svanulo je kišno jutro. Na ogradi psihijatrijske bolnice ležalo je beživotno tijelo mlade žene. Oštri vrh ograde probio joj je oko. Drugo bijaše otvoreno i zeleno. Iz uha joj sramežljivo i neprimjetno izašao mali crni kukac te odletio u smjeru kišom okupanog parka.