Osjećala je kako joj buba hoda po mozgu. Prokleti joj je kukac ušao u glavu još sinoć, a ona ga nije mogla zaustaviti. Ovako privezana za krevet teško je mogla bilo što učiniti. Osjećala je kako joj hoda ovojnicom, bode je rilom. Tješila ju je jedino činjenica kako još nije ušla u njen um, te da je dovoljno racionalna da shvati kako se upravo to događa. Buba želi ući, no ona joj neće dopustiti, čvrsto je odlučila. No kako je zaustiviti ? Čak i da se nekako oslobodi okova koijma je sputana, ne može ući u vlastitu glavu. Bol je postajala neizdrživa. Buba je neumorno bušila ovojnicu mozga, hranila se njenim mislima. Osjećala je, između divljih napadaja boli, lepet prozračnih krila s unutarnje strane vlastite lubanje. Vrištala je i otimala se, no kožno remenje kojima je bila vezana bilo je nepopustljivo. Hladni su joj grašci znoja tekli licem. Vidje kroz prozor da pada noć, purpur se uvlačio u tamnosive uglove sobe. Naslonjen na prozorsko staklo, vjetar se zlobno cerekao poput klauna s lažnim osmjehom. Lizao je zamagljeno okno i divlje lupao raznoseći usput opalo lišće iz obližnjeg parka. Vidjela je da iz jedne rupe u zidu izlazi pauk. Bio je neobično velik, purpurne boje, dlakavih nogu. Iza njega pojavilo se još takvih stvorova, te ih je uskoro bila puna soba. Primjetivši kako svi kreću pravcu njenog kreveta, ponovo se stala divlje otimati ne bi li pokidala remenje koje se sa svakim novim trzajem još više stezalo. Ostavši potpuno bez snage, počela je plakati. Pauci su se uspeli krevetom. Pili su joj suze ulazeći joj u glavu, kroz nos, uši, grizli su joj oči, čupali ih iz očnih rupa. Nije se usudila vrištati kako joj ne bi ušli u usta.Vidjela je kako joj odnose jedno oko u onu rupu u zidu iz koje su izašli. Krv joj je tekla iz novootvorene rane na licu . Vjetar je napokon razbio prozor. Iz noćne su tmine u sobu ušli patuljci stežući u ruci čvrsto noževe. Na njeno sveopće iznenađenje počeli su proždirati pauke, no mnogo ih je već ušlo u njenu glavu, od boli je hvatala nesvjestica. Prerezali su joj noževima kožno remenje no ona je bila toliko slaba da se nije mogla ustati. Prinjeli su je s krevetom to prozora te ga širom otvorili. Bilo joj je jasno što treba učiniti. Pomogli su joj da ustane. Sretna što će bol nestati bacila se u grotlo povampirene noći.
Svanulo je kišno jutro. Na ogradi psihijatrijske bolnice ležalo je beživotno tijelo mlade žene. Oštri vrh ograde probio joj je oko. Drugo bijaše otvoreno i zeleno. Iz uha joj sramežljivo i neprimjetno izašao mali crni kukac te odletio u smjeru kišom okupanog parka.
Post je objavljen 05.12.2008. u 09:29 sati.