Ponekad je teško ustati ujutro. U zadnje vrijeme sve je teže i kompliciranije. Dok budan ležim u zoru, netom prije no što moram ustati, dok očima prebirem po mirisnoj tami praskozorja, razmišljam da li je moguće da i najveći svjetovi nestaju u jednom treptaju oku. Budilica prekida mučne ranojutarnje spletke misli, prekida ih do sljedećeg jutra, jednako ovako neminovnog kao što je i ovo. Dok se nesigurnim korakom krećem prema kupaonici, kroz otvoren prozor poput starog voajera u sobu mi podmuklo ulazi dan. Nagovješataj sparnog i vrućeg dana upravo je ono što razbistri misli, nepobitna je to činjenica koja se razvija u snenim kovitlajima još neprobuđenog razuma koji je trenutno u potrazi za trezvenošću koja mi je puko potrebna kako bi preživio od sna do sna. Još uvijek se mogu pogledati u oči. Ogledalo mi je svjedok. Pitanje je do kada ? Mogu se pogledati u oči ali tamo ne vidim ništa. Ni najmanji tračak nade, ni zrno sreće, samo neizvjesnost koja me pratila poput neželjenog suputnika cijelog života. Moja dnevna putovanja puna su usputnih stanica na kojima ne želim stati, ne želim izići iz te kočije kojom upravljaju nepoznate mi sile. Slijepi sam putnik na vlastitom putu za nigdje. Kako izgleda nigdje ? Možda sam već odavno tamo stigao, a možda nikada neću ni stići... Razlika vjerojatno i ne postoji, tek more bestežinskog prostora, ništavila u kojem granice nisu vidljive. Ambis tišine koji me netom okruživao nestaje dok se umivam i razmišljam. Izlazim na ulicu. Jednako umorna lica kao i moje vlastito. Neka su prikrila svoje dvojbe iza osmjeha, neka samo tumaraju između praznih redaka. Zombiji. Leševi. Sitna i neprimjetna postojanja koja ostaju neispunjenih motiva tražeći konformistički oslonac kako bi imala opravdanja za sve neuspjehe koji ih danas očekuju. Stojim među zombijima, a oni me ne primjećuju. Izgleda da sam i sam postao jedan od njih. Živim tek toliko da živim, a iznutra sam mrtav. Poluraspadnuti leš koji čeka autobus s mnoštvom istih. Žena s djetetom okrznula mi je rame u gužvi. Nisam obratio pažnju. Možda sam trebao. Dijete je počelo plakati dok su ga ostali zombiji pretvarali u jednog od nas. Jedu mu mozak. Jecaji su sve tiši, sivilo u djetetovim očima. Sada je napokon jedan od nas. Može besciljno lutati svijetom za koji sam sve sigurniji da nije uopće stvaran. Često imam osjećaj da sam svo ovo već negdje vidio, da sam tek sporedni lik nekog nezanimljivog romana, srednjoškolski eksperiment osrednjeg učenika ili tek zrnce prašine u koje nitko ne vidi dok ulaskom u nos ne natjera na kihanje, oslobođenje od neželjene čestice. Jedva čekam da sve nestane i da ponovo utonem u san, nemiran i pun sumnji ali san koji mi je toliko potreban. Samotno je biti zombi. Da sam mogao birati ne bih bio hodajući mrtvac. Ne bih sanjao život, a živio smrt.... Jebi ga. Nisam mogao birati...
'' Let me tell you why you're here. You're here because you know something. What you know you can't explain, but you feel it. You've felt it your entire life, that there's something wrong with the world. You don't know what it is, but it's there, like a splinter in your mind, driving you mad. It is this feeling that has brought you to me. Do you know what I'm talking about ? ''
Post je objavljen 08.07.2011. u 17:17 sati.