Dim je kolao njegovim plućima.Katran mu ostajao na plućnim
krilima,crninom mu obavijao tkivo,nepoznato tkivo metastaziralo
na omanjoj površini,no žurno se širilo na čađom obavijene djelove.
Svaki novi oblak dima donosio je novi kraj za neku novu stanicu koja
bi naposljetku prokrvarila.Ne haje...Naslonjen na sivi zid nije mario
što mu stanice krvare.Kašljao je svakog jutra,a noćima bi hroptao, no
on doista nije mario.Volio je Marlboro i Marlbolo je volio njega.
Umrli bi jedan za drugog ili ipak možda samo jedan za jednog...Ali
nije mario...Uvukao je još jedan dim žalostan što mu je u ruci
ostao tek opušak.Čuo je podzemnu u daljini,za nekoliko trenutaka
vječnosti bješe pred njim i on je ušao nakon što su svi koji su
željeli izašli...Zakašljao se glasno privukavši nekoliko pogleda,
no nitko nije ni želio znati,a kamoli znao da je upravo ostao bez
još jedne stanice.Sjeo je pokraj slijepca.Sjedio je pokraj čovjeka
koji je gledao tamu,čovjeka koji je tamu vidio kroz crne naočale,
no to bijaše umjetna tama, sjena tame.Razmišljao je kako su mu
pokreti nevješti s obzirom na to da mu je zarada mizerna.
"Pa zar više nitko ne mari za glumce, pa mogli bi barem onda
mariti za slijepce!Sigurno bi ona zaradila više od mene",pomisli
gledajuci prekrasnu damu što je sjedila nasuprot njemu.Gledala
je u tamne naočale,a on nju u oči.Lagano je kimnula glavom u
suprotnom smjeru,te osjeti kako je prolazi lagana neugoda,no onda
se sjetila kako je on zapravo ne vidi i to je umiri.Spustila je
pogled na svoja gola bedra i bijaše joj jasno kako je slijepac
jedini koji je ne svlači pogledom.Sažali se nad sirotim čovjekom
te pokuša zamisliti kako bi svoj posao obavljala bez mogucnosti
da svojeg klijenta vidi.Koliko je samo puta poželjela da je
obavije tmina dok je dopuštala da joj oduzimaju dio po dio života,
da ništa ne vidi i ne čuje,da ujutro samo uzme tanki snop novčanica
i ode u nepoznato.Shvati kako mu je lijepo,jer u svojem svijetu
tame može zamisliti ljepotu kakvu očima ne bi mogao vidjeti.
"Kakav klišej",odmah zatim pomisli,"Takvo što ne postoji,i on bi
zasigurno opipao moje grudi kada bi imao priliku i ne bi mu smetalo
što ih ne vidi.Vidio bi ih jezikom i zubima,a ja bih osjetila onu
resku,odvratnu bol i samo bi zatvorila oči." Skrene pogled kroz
prozor,krajičkom oka promatrajući mladića što je sjedi pokraj nje.
Gledao je kroz lijepu damu a da je uopće nije vidio.Nije čak ni
znao da postoji u tom istom trenutku kada je postojao i on.A
postojali su.Zajedno.U različitim svjetovima,a oboje vrlo blizu
pakla.Ali tko je u tom trenutku mogao misliti na pakao.U paklu
barem nije noć,tamo sve gori i zidovi su obasjani sumporom,a
mladiću bješe hladno,a noć duga pred njim."Možda me neće prona-
ći ako ostanem ovdje,ako probdijem noćas na sjedalu ovog prokletog
vlaka.Možda me neće pronaći.Možda...Ali on će me naći(rukom je
opipao smotuljak u maslinastoj torbi),od njega ne mogu pobjeći,
on je svuda oko mene,u meni i ja sam on.Još malo i bit će kraj,a
kraj je ujedno i početak.Barem će biti toplo..."Drhtao je mahnito
privukavši jedan crni pogled.Proždirao ga je taj pogled,gutao ga
je cijelog,kao što i bijaše osnovna misao tog istog.Pomislio je
na onaj prvi ulazak kovine u meko tkivo i onaj direktan pogled uprt
u prazno,ravno u zid iza njegovih očiju,pogled koji je toliko skrivao,
a ujedno toliko toga objašnjavao.Sjetio se onog posljednjeg daha koji
je kupao lice ocajem,strahom i ravnodušnošću koja je uzrokovana
nemoći...Poželio je osjetiti okus mesa koji se nakon toga topio u
ustima ispunjavajući tijelo snagom umirućeg bića.Zatvorio je oči
i oblizao lagano ispucale usne koje vec bijahu prokrvarile.Osjeti
krv,svoju...Pored njega pjevušio je proćelavi čovjek.Samo izgledom
čovjek.Vidio je ispred sebe petero demona što su samo čekali da ga
žrtvuju svojim utrobama.Odlučio je boriti se protiv njih,želio im je
pokazati da se ne boji i kako pjeva smrti u oči.I u bolnici bijahu
demoni svuda oko njega,ali pobjegao im je,pobjeci će i ovima...

Stanica...

Izađoše svi van...Svi osim mladića.
On je i dalje drhtao i gledao kroz prozor...