Nebo je gorjelo, jutros, dok se sunce budilo…Kroz mutno okno autobusa snene oči upijahu prve zrake nove nade. Odlaze ptice… Dok lete prema jugu ne pjevaju svijetu kojeg napuštaju, već novom kojem se raduju. Kroz mrenu prljavog okna promatrao sam njihov let…Tako skladna I logična bića…Bića lakša od vjetra, no tek tužne točke u daljini plavetnila…Dotaknuh staklo…Osjetih vibracije loše ceste, te kroz mene prostrujaše kao loša karma…Lišće na pločniku trulo i mokro, ni jedna ih sonata vjetrova iz smrti ne bi podigla... Smrdi skitnica što je sjeo pokraj mene... Jutros je obukao kaput sav izjeden od moljaca... Jučer je još, naime, bio samo u poderanoj potkošulji... Da... I sjedio je pokraj bogate gospođe koje danas ne bijaše u autobusu... Bili su lijep par, iako ponešto različiti jedno od drugog. Gospođi se danas vozač vjerojatno vratio s godišnjeg odmora, a starac je samo obukao kaput i gledao sunce... I ja ga gledah s njime i sve smo razumjeli, a nismo razmijenili ni riječi... Sivi asfalt na stanici i neki mješanac, izgladnjeo i pomalo oronuo...Pogladio sam ga po prljavoj gubici i on je zamahao repom... Krenuo je zamnom, a ja ga udarih nogom da me ne bi pratio. Prepuklo mi srce u istom trnutku kada i njemu rebro... Htjedoh mu pomoći primivši ga u naručje... Ugrizao me divlje, režeći, te pobjegao u nepoznatom smjeru uputivši mi razočarani pogled... Ruka mi gorjela no potisnuh bol...
U parku su srušili stoljetni hrast, zaista gordo stablo pored kojeg svakog dana prolazih... Nije više bio veličanstven...
Bio je betonski stup...