Nebo je šutjelo tog jutra... Dugo nisam dolazio kući i moje mi selo načas bješe nepoznato. Šutjele su i krošnje i ptice i psi lutalice i oblaci. Šutjeli su možda jer ih ja nisam ništa pitao, ili je to bio samo moj privid i vlastita isprika njihova muka. Sjećam se da sam ih pozdravio sa ponekom suzom u oku kada sam odlazio i obećao sjetno kako ću se jednog dana vratiti. Da li je moguće da me moj vlastiti svijet zaboravio ? Zar je toliko vremena prošlo ? Otišao sam jer su ceste kojima sam hodao postale prekratke, svako mi je križanje bilo poznato, svaki kanal pored puta barem mi jednom bio postelja. Bio sam željan lutanja, stvaranja novog svijeta uz ovaj koji bijah poznavao, bilo me stid majke koja me s toliko ljubavi branila od seoskih tračeva. Otac srećom nije morao vidjeti, pokoj mu duši, izdahnuo je jedne nedjelje na sajmu dok sam bio tek dječak velikih očiju koji po prvi puta vidio toliko ljudi na jednom mjestu...Nažalost, previše ljudi, a nitko da ga spasi... Cesta je jednako široka kao i nekada... Skriva pravu istinu o svakome od nas, jer ne postoji nitko u selu tko na nju nije barem jednom kročio ostavivši blatni otisak stopala... Tako sam i ja krenuo tom cestom i sada se vraćam njome kao što sam se zarekao...Steglo me oko srca dok sam stao nazirati korozni krov stare mi kuće. Polako gurnuh škripavu ogradu i kročih u dvorište. Srušili su staru šupu, zazidali zdenac, a neki mješanac stao je režati na me s lanca u podnožju gotovo urušene štale. Na prstim uđoh u kuću, osjetih miris majke i oca... Njegov miris nikada nije iščezao, a majka se očito pobrinula da nikada ni ne iščezne... Na trošnom je krevetu ležala moja majka. Oko nje moliše se seoske babe, čak i neke za koje sam mislio kako sigurno neće dočekati moj povratak. Kao da su cijeloga života bile tek - babe. Pogledala me majka nježnim pogledom te naredila slabašnim glasom babama da napuste sobu, što one i učiniše bacavši mi poput strelica otrovne poglede dok su odlazile.
- Sine moj...
- Ovdje sam majko, vratio sam se, vratio sam se da te vidim – govorio sam ljubeći joj ruku.
- Dobro da jesi sinko jer teško mi je više zadržati dušu ovdje, sada je s mirom mogu pustiti jer mi je dragi Bog ispunio želju..
- Ne govori to, ja ću se brinuti za tebe, sada mogu...
- Ne mali moj... Brini se ti za sebe onako kako sam te učila, pa ćeš me učiniti ponosnom dok te odozgora budem gledala...
- Majko... – proplakao sam...
- Ne plači mali, mama te voli... Ne želim da doživiš samnom isto što i s ocem, pa te molim da odeš... Znam da nećeš dugo ostati, pa prije nego te drum ponese posjeti nekog tko te je čekao dulje od mene, mnogo dulje... Idi sine, pusti staru da umre u miru...
Otišao sam trčeći dok mi se suze slijevaše niz obraze
- Idi mali, ona te treba više od mene, a i ne želim da vidiš kako plačem....
U daljini sam čuo kako babe otpočeše koncert naricanja, ali stegnuh šake te se žurno zaputih u Ulicu topola kamo me majka poslala... Nije moguće da me je čekala svo to vrijeme, da su njena dva zelena safira svakog dana zamnom plakala, da je njezin osmijeh putovao s lastama na jug u potrazi za mojim skitnjama. Volio sam je, to je jedino bilo sigurno u mom životu...Onako krhka, poput laneta, žudila je svake jeseni za mojim povratkom, s kišama je čekala moj povratak...
Sjetih se one noći... Nebo je tada bilo ogromno, a ispod njega zagrljeni u postelji dvije su duše bile jedno... O bože kako je želim vidjeti, zagrliti, moliti je da mi oprosti što je toliko čekala... Dotrčah do njene kuće i padoh na koljena jer kuće zapravo i ne bijaše...Tek mali nadgrobni kamen u tlu pored kojeg sam pao na koljena i gorko zaplakao... O Bože, kako se to dogodilo ? Zar umiru svi koje sam ostavio, koje sam volio?
- Oprostite gospodine, ovo je za vas...- začuh glasić iza svojih leđa. Okrenuo sam se i ugledah malog anđela koji bijaše ista ona... Dva duboka zelena oka, dvije kečkice i zaprljano lice stajali su predamnom...
- Hvala ti malena, ali.. Od koga je to ?
- Od moje mame, rekla mi je da vam to pismo dam kada dođete....
- Meni ? Kako znaš da sam ja upravo ta osoba ?
- Rekla je da ću vas prepoznati po očima... Da će, ako ikada dođete, iz vaših očiju poteći biseri nalik na ove...- reče pokazujući mi ogrlicu od biserja koju sam joj davno poklonio... Poslije one noći.... Uzeo sam pismo...
Dragi moj...Dugo sam te čekala no moja je duša bila ustrajna i jaka poput nade kojom sam ispraćala ptice...Znala sam da ćeš se vratiti, ali ako čitaš ovo pismo mene više nema...Tijelo me izdalo prije nego što sam uspjela barem još jednom vidjeti ti oči, zato te molim da mi oprostiš što ti nikad nisam imala priliku reći koliko te volim. Slala sam ti ljubav vjetrovima ali nisam znala dali te njihova pjesma pronalazi...Neka ti malena bude uspomena na mene, voli je jer tvoja je krv i meso, voli je kao što si volio mene... Uputi je na pravi put, a sa svakim novim proljećem t i bit ćeš korak bliže meni, sve dok nas vjetrovi jednog dana opet ne spoje u vječnosti...Svaka lasta koja poleti prema nebu moja je duša koja će biti s vama kada vam bude najteže...M..
Zagrlih malenu, pokazah joj laste, te širokom cestom krenusmo na put...
- Tata...?
- Da malena...?
- Da li ćemo se ikada vratiti k mami ?
- Svake godine s prvim lastama malena, svake godine...
Obećajem....
Post je objavljen 03.05.2007. u 14:43 sati.