_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

subota, 23.02.2013.

Kad „kepeci“ odrastu



Prije mjesec dana, primjetio sam u drniškoj knjižnici novu knjigu-roman Ivana Aralice, pod kratkim naslovom-„Kepec“.

Nisam od ljudi koji redovito prate „Pola ure kulture“, ili neke druge rijetke emisije o kulturi, a da kojim slučajem jesam, već bih odavno čuo da je to jedan od najčitanijih romana u 2012. godini, ako ne i najčitaniji.

Pri izboru knjige koju ću čitati, nisam opterećen aktualnošću iste, nego nekim svojim neplaniranim redom, čitam pisca –po pisca…njegovu knjigu-po knjigu.

Zadnjih mjeseci, tako sam čitao Dostojevskog-knjigu-po knjigu…i završio s „Idiotom“.

Nakon „Idiota“, eto, došao je na red opet Aralica, i njegova knjiga „Kepec“.

Evo što piše na zadnjoj korici knjige „Kepec“:

„Ovo je priča o kepecu po rastu koji kepece po duši pretvara u veličine.
Nakon što su nadobudni čuvari tekovina revolucije zabranili rad svim cirkusima u zemlji, Janos Liliput, izdanak velike dinastije cirkuskih zabavljača, u slavnim godinama obnove zemlje i izgradnje socijalizma upoznaje Baru Klepetana, komunističkoga gorostasa koji, uspinjući se na ramena patuljaka, gradi svoj mali komunistički raj.

Beskrajna preuzetnost primitivaca, opasnosti vlasti bez ikakve kontrole i beznadna sudbina malog čovjeka u vrtlogu zbivanja nakon svršetka Drugoga svjetskog rata okosnica je novog Araličinog romana“.


Na nešto više od šest stotina stranica, Aralica, uz pomoć glavnog junaka priče Janosa, prepričava njegov život.
Jedno poglavlje prepričava sam pisac, drugo, na istu temu, iz svog kuta, glavni junak priče.

Osim Janosa, u priči se ubrzo pojavljuje još jedan lik -Bare Klepetan.
Lik koji će Janosu obilježiti, usmjeravati život, od trenutka neplaniranog susreta u Kremiku.

U trenutku susreta dvojice likova, jedan je ilegalni cirkuski zabavljač- jer je ta djelatnost nakon Drugog svjetskog rata bila zabranjena, dok je drugi istaknuti partijski službenik, prvoborac…kako ga već nazvati.

Čitajući roman, putujemo kroz prošlost Janosa i Klepetana, prošlost koja se većinom odvija u Kremiku, Snenom Dolu i Ćelijama.

Većina čitatelja, čitat će roman ne pokušavajući pronaći navedena mjesta u stvarnom životu, ne pokušavajući pronaći stvarne likove u stvarnom životu, ali netko tko je iz Promine, vrlo brzo će pretpostaviti kako je Kremik zapravo Knin, Sneni Dol-Promina, Ćelije ili Oklaj ili Puljane, dok su Validže-Čitluk.

Naravno, to je samo moja pretpostavka, moj zaključak, zbog kojeg sam uvijek pokušao zaključiti što piše i između redova…osim u redovima.

Tko su stvarno bili ti likovi koji su „drmali“ Snenim Dolom?

Ali vratimo se malo samim glavnim junacima priče, prvo Janosu, patuljku, kepecu, čovjeku rođenom u cirkusu, koji je do svoje dvadesete godine živio i radio u cirkusu, a onda dolaskom socijalizma ostaje na cesti.

Silom prilika završava u gradiću Kremiku. Sa svojim prijateljem po visini i sudbini Šandorom, pokušava namaknuti koji dinar izvodeći svoje cirkuske točke, pred publikom, na pazarni dan subotom, pored željezničke postaje u Kremiku. Nekoliko nastupa prolazi odlično, ali treću subotu, treći nastup, u publici se pojavljuje čovjek koji poznaje nove zakone, tekovine socijalizma, planove komunizma spram cirkusa…i odlučuje ih primijeniti na Janosu.

Drug Klepetan iz Snenog Dola, ucjenjuje Janosa, nudi mu mogućnost ili privođenju „organima reda“, ili polazak s njim u Sneni Dol…gdje će za njega odrađivati određene poslove.

Janos je bio kepec visinom, ali, svjesno ili nesvjesno, prihvaćanjem ucjene, svojim prihvaćanjem, postaje i kepec duhom.

Čovjek spreman kroz život kročiti linijom lakšeg otpora. Puta kojim su nažalost mnogi veći od njega bez odavno kročili, kako onda- tako i danas.

Putem kojim i gromade od ljudi postaju makova zrna.

Bare Klepetan, primjer je osobe koja je spremna sve žrtvovati za svoj cilj. Naravno, pod ovim „sve“, ne misli se na ništa vlastito, nego na sve one i ono što mu se nađe na putu prema tom cilju.

Bilo da se radi o ženama, ljubavnicama, prijateljima, djeci….sve su to stepenice preko kojih se đonom čizama, prolivenom krvlju penje u svjetliju budućnost.

Čovjek koji je pred Drugi svjetski rat zbog svojih nedjela pobjegao od svoje kuće, sakrivao se od zakona u bunjama….u istim tim bunjama okuplja družinu koja će stvarati novi poredak- „Ćeliju“, iz koje će se razvijati novo društvo.

Ćeliju koju osim njega čini još troje njegovih, njemu sličnih drugova, sa većim i manjim zločinima iza sebe, i jedna žena „Crvena Ana“- čedomorka.
Žena koja u bjegu od zakona s njima udara temelje novog društva.
Žena koja i strasti dijeli kao zajedničku imovinu za viši cilj.
Skupina je to spremna na sve, pa i na ubojstvo vlastitog oca.

Netko tko je čitao „Bjesove“ od Dostojevskog, teško da neće povući paralelu između „Ćelija“ koje se u tom romanu spominju, ljudi koji sanjaju idealno društvo uništavanjem svega što ima veze s Bogom, i ovih „naših“ junaka u Kepecu.

Kako u „Bjesovima“ grupicu koja planira mijenjati Svjet najviše vežu počinjeni zajednički zločini, tako i drugove i drugarice iz Snenog Dola vežu iste krvlju natopljene niti.

Rat se završava, a Klepetan i njegova ekipa izlaskom na svjetlo dana, mnoge šalju u „Podzemni bataljon“, šalje u mrak.
Dolazi vrijeme u kojem oni vladaju, dolazi njihovo vrijeme.

Osnivaju se zadruge, i sve postaje zajedničko…..


Ali, možda je bolje da sami pročitate roman, da vidite koja je zapravo uloga kepeca Janosa u cijeloj toj priči.
Nije on uzalud glavni junak priče, jer kepeci na ramenima nose one koji njima vladaju.

Na web stranici „komentar.hr“ pronalazim sljedeći tekst na ovu temu:-link.


Tko su zapravo kepeci iz vašeg novog djela? Jesu li se neki prepoznali? Nama se čini da suvremeni kepeci čitaju samo autore iz vlastita dvorišta, da ne kažemo svjetonazora? Nije li književnost više od kepecovštine?

(evo samo dijela odgovora Ivan Aralice)


„Svijet strepi što će se tamo dogoditi dok gleda mase ljudi koje ridaju oplakujući smrt komunističkog diktatora i tvorca magle. I kod nas se tomu čude, iako su još živi ljudi koji su takve scene vidjeli kad je umro Tito. Komunizam je društvo kepeca koji iz ničega stvaraju veličinu. I baš bi me bilo briga za onim što je nekada kod nas bilo a sad se odselio u Sjevernu Koreju, da taj mentalitet kepeca u mentalnim komunistima, koji su posvuda oko nas, i danas nije dominantan u našem društvu, u onima koji tim društvom upravljaju. Ti mentalni kepeci u mentalnim komunistima, kod nas kao i u Sjevernoj Koreji, svoj opstanak zasnivaju na magiji laži, temeljnoj oznaci komunizma. Čitajte «Kepeca», pa ćete vidjeti kako se to radi!“




Bilo bi lako, zapravo nije teško optužiti komunizam kao ideologiju da je jedini krivac za sva zla koja su se dogodila, kad bi mentalni sklop koji je tada bio prihvaćen i podržavan, bio zauvijek mrtav.

Ipak, koliko se imena sistema vladanja mijenjala, bojim se da će se i dalje u svima njima javljati i kepeci i ljudi poput Klepetana, jer je to vjerojatno tako u ljudskoj prirodi, u svakom društvenom poretku.

Netko se boji da će završiti u paklu, dok drugi već na ovom svjetu sami sebi grade paklene kule i u njima uživaju….
Netko uživa služeći, klanjajući se, podilazeći drugima…dok drugi uživaju u ciči oih koje gaze.


Vratimo se opet samoj knjizi, samom romanu- „Kepec“

Junaci ne bi bili junaci da sami sebi nisu podigli spomenik u „Ćelijama“.

Evo kako ga Aralica na 602. stranici romana opisuje:

„Kad ne bi znao gdje se nalazi, pokraj puta koji spaja dva snenodloska zaseoka, lako bi ga propnašao…..čeoni dio spomenika, okrenut cesti, ostao je čist, ničim zaklonjen….Ono što je oštećeno, potpuno uništeno, stučeno na sitne komadiće i razbacano okolo, bila je mramorna ploča na kojoj je pisalo čemu se taj spomenik podiže……
Srp i čekić u gornjem, piramidalno izduženom kraku zvijezde, nisu se dali razbiti maljem kao mramorna ploča….Zato je ispod srpa i čekića, istom bojom, napravio njihov fašistički pandan, kukasti križ. Tako napravljen i dopunjen, i srp sa čekićem i kukasti križ, kao ismbol dva totalitarizma, krase taj izduženi, u piramidu pretvoreni, krak peterokrake.
Na druga dva zvijezdana kraka, na onima koja su činila krila mramornoj ploči i na onima kojima počivaju ukrasni zidovi, prepravljač je s jedne strane, napisao slovo U, a sa druge, NDH……….“


Prema navedenom opisu..odlazim malo niže od rodnog mjesta Ivana Aralice, odlazim malo niže od Puljana.

Krenem od puljanskih kuća prema susjednom selu, Nečvenu, i na pola puta napravim sljedeću fotografiju spomenika:




Kako bi pjevao Balašević

„Ne poznajem prošlost ni bitke daleke, jer rođen sam tek poslije njih“.

Da li je ovaj spomenik spomenut u priči?

Da li je Promina upoznala Klepetana, patuljka Janosa koji je sadio kukuruze u Lukama i tako završio na novinskim naslovnicama?



Poučna je ovo priča o ljudima koji su se spremni pokloniti, i o ljudima koji traže da im se svatko i svi, na njihovu putu klanjaju i sklanjaju.

Nažalost, teško mi je na kraju reći, tko je od njih bolje prošao, tko je od njih časnije živio, ako uopće u cijeloj priči ima smisla govoriti o časti i poštenju njenih "junaka".

Jer, koliko god su negativci oni koji gaze, nisu ništa bolji ni oni koji pristaju da budu gaženi, jer od toga imaju osobne koristi.

Sve je to samo priča....i sve je to samo život.

Oznake: Ivan Aralica

- 16:10 - Komentiraj post (0) - Link posta

utorak, 08.02.2011.

'Ko je obisija pivca?

Na jednoj svadbi u našim krajevima….
Dalmatinska Zagora –„ne shvaćena zemlja“.
Marija i Luca-Naše gore cvijeće….
Marija „rođena“ Zagrepčanka.
Luca –rođena „Zagoranka“

M: Joj Luca, kak' je meni strašno tu kod vas. Ovi derneci, budu me ubili. Toliko seljaka na jednom mjestu…to je fakat strašno.
L: Ajde Mare, kuš lipšeg događaja od naše svadbe.
M: Mogu si mislit. Ovo su vama jedini društveni događaji.
L: Jesi ti glupa. Šta ti misliš da kod nas nema ničega osim Stipine svadbe? Da je to nama jedini društveni život?
M: OK, ispričavam se Luce. Nego…… Isuse! Bože! Pa kaj ona djeca i na svadbi trče za kokama? Pa vi stvarno niste normalni!
L: Ne trče za kokama, nego za pivcom!
M: Isuse, pa kaj to nije isto! Koji ste vi zlostavljači životinja!
L:Ništa ti Mare ne znaš. Ka' da tvoja i moja mate nisu dvi sestre.
M: Dobro OK, ja niš' ne znam. Onda mi ti objasni zašto ta djeca hvataju te koke?
L:Opet ti…Ne vataju koke nego pivca. A kad uvate pivca, obisit će ga na barjak, zajno sa čarapama, košuljama…i svim onim šta na barjak ide.
M: Tek sad ništa ne razumijem……


Udaljimo se malo od Marije i Luce. Ostavimo nastavak njihova razgovora za neki drugi post.
Ali….Da li ste se i vi možda koji put zapitali zašto se u našim krajevima (Dalmatinska zagora) na barjak vješao pijevac?
Naravno, kod nas je sve manje svadbi, sve je manje pjevaca…pa i taj običaj polako izumire, ali kad jednog dana nečije unuče upita gledajući stare fotografije „Pa zašto je djede na zastavi obješen pjevac“, a kao odgovor ne bude dovoljno reći „takav je bio običaj“, onda će te odgovor pronaći u sljedećem tekstu:


„Pojam kokoš za barjak dolalazi od običaja da se u mladenkinoj kući, prije nego će svatovi krenuti i povesti mladenku u crkvu na vjenčanje, navrh stijega s hrvatskim barjakom veže pijevac i nekoliko ručnika, što postaje dar barjaktaru. Druge nedjelje nakon svadbe ili nekog drugog dana, svatovi se ponovno, u manjem broju, okupe i u mladenkinu selu zaredaju od kuće do kuće kupeći kokoši za barjak . Te se kokoši za barjak ne vežu, jer toga puta svatovi barjak i ne nose, nego nose gajbe i u njih spremaju kokoši koje postaju dar sela mladenki.
Kad su se s vremenom stroge odredbe, da se kokoš za barjak skuplja samo u mladenkinu selu, izgubile, kokoš se za barjak davala i mladoženji u njegovu selu, čime se smisao običaja nije iznevjerio nego obogatio. A smisao davanja kokoši na barjak, koja je mogla biti i ovca, i koza, i tele, nije bio, koliko god po izričaju tome sličio, u značenju onoga pijevca na stijegu, da se slavi, da se lumpa, nego je smisao kokoši za barjak, i kad je kokoš, i kad je tele, bio u tome da se mladom bračnom paru pomogne u zasnivanju vlastitog gospodarstva. Svoga kokošinjca, svoje štale sa steonom kravom, i svoje jare sa stadom ovaca i koza!“

Eto, tako nam piše o ovom običaju naš Prominjac Ivan Aralica u knjizi „Život nastanjen sjenama“, da se ne zaboravi…..

Photobucket



Oznake: Folklor u Promini, Ivan Aralica

- 20:33 - Komentiraj post (18) - Link posta

subota, 13.11.2010.

Život nastanjen sjenama- Ivan Aralica

Photobucket

Pročitao sam veliki broj knjiga našeg Prominca Ivana Aralice. Mnoge od njih djelomično su pričom „prolazile“ i kroz prominsku prošlost, a upravo tu prošlost-povjest Promine, uporno sam u njima tražio.
Kad bi došao u drnišku knjižnicu, knjižničarke su već znale prema kojim ću se policama uputiti, i kojeg pisca izabrati. Samo bi se nasmijale kad bi im donio knjige na stol za evidenciju.
Tako sam redom čitao „Put bez sna“, „Duše robova“, „Graditelj svratišta“, pa se vratio na Araličin prvi, nagrađivani roman „Psi u trgovištu“...nastvio sa „Svetinkom“, „Suncem“....“Majkom Marijom“.. „Okvirom za Mržnju“...i tako došao do „Ambre“ i „Fukare“.
Na te dvjije zadnje knjige sam se zaustvaio samo na naslovima istih, jer me ono što u njima piše nije niti malo podsjećalo na pisca koji je napisao trilogiju o obitelji Grabovac.

Onda sam na policama knjižnici ugledao knjigu „Puž“. Tu sam knjigu sa zadnjim atomima snage uspio nekako i pročitati...pisac se na momente vraćao svojim korjenima....ljepoti pripovjedanja koja me u Araličinim knjigama oduševljavala-zbog čega sam ih sve redom čitao.

Dugo sam zaobilazio policu sa Araličinim knjigama, jer su na polici bili naslovi koje sam odavno pročitao.
Na jednom druženju sa prominskim intelektualcima dr Zdravkom Dizdarim i profesorom Juricom, saznao sam da Aralica piše novu knjigu koja će biti posvećena velikim djelom piščevom životu u Promini....i eto, tu sam knjigu dugo čekao.
Prije dvadesetak dana...u svom redovitom posjetu drniškoj knjižnici, vraćajući zbirku pjesama Arsena Dedića.....preletim okom preko police sa djelima Brešana...Aralice....i razmišlja što dalje čitati?
Odgovor je brzo stigao. Sa osmjehom od uha do uha, na „Araličinoj polici“ ugledao sam knjigu nešto deblju od Biblije. Uzeo sam je sa police, kao da uzimam nešto najsvetije.
HIT- Ivan Aralica- „Život nastanjen sjenama“.

Kad bi moja nastavnica iz Hrvatskog- Zdravka Bilić vidjela da ja uzimam bez prisile na čitanje knjigu ispisanu na 988 stranica, vjerojatno bi se prekrstila...Ali ja sam tu knjigu uzeo sa tolko radosti, želje da što prije utonem u njenu priču.

Otvorio sam korice knjige „Život nastanjen sjenama“ i kroz Araličinu priču, koja bi se mogla gledati i kao njegova autobiografija, krenuo u putovanje prominskom prošlošću, ljudskim sudbinama, kako obitelji Aralica, tako i mnogih Prominjaca koji vjerojatno nisu ni svjesni da je netko nešto o njima napisao....da su njihova imena završila u „Prominskoj Ilijadi i Odiseji“.

Ukratko ću navesti samo nekoliko detalja koje bi mogli pročitati u ovoj knjizi:

-Na 174. stranici, opisuje se običaj čuvanja Gospodinova groba u Promini;
-Od 429. stranice nadalje, opisuje se početak rata u Promini 1991. Godine
-Na 440. Stranici možete saznati koji su se Prominci u Zagrebu zauzimali u Domovinskom ratu za Prominu i Prominjce....
-479. Stranica nam donosi informaciju o nastanku imena slapa Daljan (Krka-Nečven), daljan=ribnjak (na Turskom).
-Od 504. Stranice pa nadalje, saznajemo kako su u Domovinskom ratu nastradali Prominjci u Puljanima- Zločin o kojem se malo piše, malo govori, i sumnjam da je itko za njega odgovarao;
-Od 522. Stranica pa nadalje....Ratna događanja u selu Ljubotić.
-Na 687. Stranici možemo pročitati zanimljivost da je Ivan Aralica školske dane provodio sa ocem pjevača Gorana Bare....
-891. Prominske igre, ili kako ih Aralica naziva „trka magaradi“, nekad se održavala na „Dan borca“?;
-916. Stranica obrađuje temu, zašto se pjevac stavlja na barjak na prominskoj svadbi?

Naravno da je moj odabir čisto subjektivan, da sam birao teme koje su meni bile zanimljivije, a da će netko od Vas više pozornosti obratiti na možda npr:

-Drugi svjetski rat u Promini;
-Razgovori Ivana Aralice i gradonačelnika Ante Dželalije (tada saborskog zastupnika):
-Razgovori Aralice i pokojnog Predsjednika Franje tuđmana:
-Razgovori Aralice i Gojka Šuška;
-Što se događalo na tvrđavi u Kninu 05.08.1995?;
-Tko je bio zadužen u Drnišu za kuhanje „Šuškove kave“ nakon Oluje?
-Tko je kumovao u izbacivanju Ivana Aralice iz strojarske tehničke škole u Zagrebu ?
-Koji su Prominci zapravo nadahnuli pisca za knjigu „Okvir za Mržnju“- scenarij za film "Život sa stricem"?

Mogao bih nabrajati u nedogled teme na kojima bi trebalo zastati i zamisliti se, ali to prepuštam svima vama koji ste pročitali, ili će te tek pročitati knjigu „Život nastanjen sjenama“.

Ovom knjigom, Ivan Aralica se vratio svojim korjenima...vratio se svojoj ljepoti pripovjedanja.
Knjiga je ovo koja se u dahu čita...Doduše, dobro treba udahnuti, jer su velike njene dubine, jer su velike i njene ljepote koje Vas ostavljaju bez tog daha....

Ali....opet naglašavam...ovo je samo moje, prominsko, subjektivno mišljenje o jednom djelu, a priče koje su u knjizi ispričane ni na koji način se ne dodiruju moje obitelji.
Kako će Prominci koji u knjizi pročitaju imena svojih djedova, očeva, svoja osobna imena reagirati, to nam tek ostaje da vidimo u komentarima.


Oznake: Ivan Aralica

- 18:41 - Komentiraj post (21) - Link posta

petak, 05.10.2007.

Tamo "Gdje pijevac ne pjeva"…

Prije tri dana u ruke mi je sasvim slučajno došla knjiga Ivana Aralice pod naslovom «Gdje pijevac ne pjeva».
Prelistam prvih nekoliko stranica.. malo pročitam i vidim da su priče vezane djelom i uz Prominu… Drniš…

Sam pisac je u uvodu napisao slijedeće:

«Što želim staviti ispod ovog naslova kao uvod u zbirku pripovjedaka, koju sam pisao četiri ratne godine, nije ni priča ni građa za priču.
Ovo je rana koja zacjeljuje, ovo je mjesto na zidu gdje svaki prolaznik ispisuje svoj zapis, ovo je spilja u kojoj stvari steknu boju i oblik tek kad se među njima nađeš i osvijetliš ih svjetiljkom uznemirena duha, ovo je rahla zemlja rasadnika na kojem priče niču i rastu kao što drugdje niču i rastu ruže, tuilipani i ljiljani. Dvanaest pripovjedaka što se iza ovog uvoda nižu u ovoj knjizi samo je presada biljaka niklih u tom rasadniku, možebit i presad loša vrtlara koji nije izvršio pravi odabir niti je pune veličine znao uzgojiti ono što je niklo na ratnim naplavinama. Tješi ga da taj posao niti započinje niti završava, da će na tom poslu biti poslanika koliko hoćeš».

Što mislite moji Prominci uz koje je mjesto vezan naslov ove knjige?

Šesta po redu pripovijetka pod naslovom, koji je ujedno i naslov knjige, opisuje život žena koje su ostale u tada okupiranom Ljubotiću.
Iz priče se može saznati u kakvoj su oskudici živjeli, i s kakvim su se strahovima svakodnevno morali suočavati.
Najveći i najljući neprijatelj prestrašenih žena, jedan od mnogih bio je «Est Srećica» koji je svakodnevno obilazio žene i trudio se shvatiti što bi bilo potrebno napraviti da te žene konačno potjera iz Ljubotića… iz Promine….
Zaključio je da će sve žene morati napustiti selo kad ostanu bez hrane… svojih kokica koje im nesu jaja i pjevca koji je glavni i odgovorni za dolazak na svijet pilića- osnovne hrane za preživljavanje u tim najtežim danima.
«Est Srećica» se nadao da će nestankom pjevčeve svakodnevne «budnice» nestati života u preostalim selima Promine…
Prevario se….

Svaka od dvanaest pripovijetki zanimljiva je na svoj način.
Kad bi uz svaki naslov morao napisati ukratko radnju, izgledalo bi otprilike ovako:

1. Cvijet na reveru

Pripovijetka opisuje prikupljanje novca za opremanje 142. Drniške brigade u Munchenu i Frankfurtu. Situacije u kojima su neki prikupljali novac na Brigadu… a neki izgleda za sebe….

2. Sokak triju ruža

Pripovijetka opisuje stradavanje jedne obitelji koja je iza Drugog svjetskog rata doselila u Berak, mjesto koje je većinom bilo naseljeno pravoslavcima… Pripovijetka koja opisuje tanku granicu između života i smrti… opstanka i nestanka

3. Most i mostovi

Ova pripovijetka opisuje prijateljstvo troje prijatelja, odnosno prestanak prijateljstva početkom rata, kad otac jednog od trojice prijatelja-časnik tzv JNA prelazi na «drugu stranu» i kao pilot JNA razara Zadar…. i kuće «bivših» prijatelja svoga sina.

4. Uskrsni krijes Kuzme i Damjana

Zadarsko zaleđe… Hrvatski vojnici koji sa prve crte gledaju svoje kuće.. a k njima ne smiju. Jednu večer uoči Uskrsa, odlučuju se posjetiti svoje selo po svaku cijenu…

5. E moj Ive

Ovu pripovijetku Ivan Aralica posvetio je svojoj majci, koja je također ostala u okupiranoj Promini u svom selu u Puljanima. Ivanova majka opisuje što je sve proživjela, kako su ih pretresali… zastrašivali… uništavali im kuće…

6. Gdje pijevac ne pjeva
(Već sam opisao temu ove pripovijetke)

7.Crna bjelina

Život hrvatske iseljenice u Australiji koja je rodom iz okolice Opuzena.
Tema ove pripovijetke je svima poznata i teška tema u ratnim vremenima.
Brak Hrvatice i Srbina… Rasplamsavanje rata u Domovini…. Rasplamsava podjele u do tada skladnoj obitelji….

8.Sveti vitez Dragoslav snima film

Kako su zapravo izgledali «Kninski kazamati»… kako se lako gubio život.. iz nečijeg hira… pijanstva… ludosti?
Mladi student završava u Kninskom zatvoru pod najtežim optužbama…. Dan prije razmjene jedan «Beli orao» zasijeca mu nožem vrat sa namjerom da pokaže kako bi on klao «Ustaše».
Rana nije baš «lijepa», pa se odustaje od razmjene i on ostaje sam u zatvoru.
Zapovjednik «Belih orlova» dolazi sa ekipom «snimatelja» u zatvor sa namjerom da snimi film u kojem «dobro» pobjeđuje «zlo»… u kojem je studentu namijenjena uloga onoga koji bi u filmu trebao umrijeti… ali ne «filmski»….

9.Molitva do neba

Ona je ratna novinarka… Otac joj je oficir JNA… Porijeklom su iz Drinovaca… žive u Splitu. Ona skoro pogine kao novinarka u Vukovaru proganjana metcima i granatama vojske u kojoj je njen otac oficir.
Na koju «stranu» će obitelj krenuti, koju će izabrati?

10.Zovem se

Teška pripovijetka s temom stradavanja žene iz Rizvanovića kod Prijedora.
Priča žene koja je kroz nekoliko mjeseci doživjela na vlastitoj koži sve strahote rata… Smrt najmilijih… silovanje… protjerivanje iz vlastitog doma.

11.Ne dijeli nedjeljivo

Ova pripovijetke sastavljena je od pisama kćeri koja živi u Zagrebu, svojoj majci koja je ostala u Kninu. Majka je bila udata za Prominca iz Puljana koji za vrijeme rata umire. U svojim pismima majka opisuje selo Puljane i život u njima u tom ratnom razdoblju.
Meni je čitanje ovih iskrenih pisama u dopisivanju majke i kćeri bilo najdirljivije. Možda je razlog tomu veća sposobnost majke nastavnice i kćeri doktorice u prenošenju svojih osjećaja u tekst, nego što je to bilo u svim prethodnim pričama.

12. Oko manastirskog mačka

Policija u zaraslom vinogradu kod Ivoševaca pronalazi oficira tzv JNA u dotrajaloj paradnoj uniformi. Tko je… kako se zove… pitanje kojim se bavi ova priča.
Priča se bavi čovjekom oficirom koji ubijanjem žene i djeteta u jednoj od svojih hrabrih akcija.. ostaje zauvijek zarobljen u «svom svijetu».
Oficir koji nije bio spreman ubiti….

Ovo je čini mi se prva knjiga kojoj je naslov posvećen jednom selu u Promini, prva knjiga koja se bavi stradavanjima prominjaca u Domovinskom ratu.
Nadam se da nije zadnja koja će od zaborava sačuvati one kojih više nema.



Oznake: Ivan Aralica, Život u Promini

- 20:59 - Komentiraj post (19) - Link posta

nedjelja, 30.09.2007.

Folklor Promine-Goran Knežević-III dio

Teško bi bilo danas u Promini naći troje starijih Prominjaca koji bi se u baš svakom detalju složili sa opisom naše narodne nošnje, a o mlađima da i ne govorim.

Neslaganja znaju biti različita.

Prema zapisima u jednoj knjizi Ivana Aralice, cure-neudane djevojke su u našim krajevima nosile crvenu kapicu, kao znak spremnosti za udaju.
I dok tako piše Ivan Aralica, i baba "Nikinca" iz Marasovina u svojim pričama opisuje kako su joj njeni dok je bila cura, kupili tu crvenu kapicu... neki drugi se ne slažu da su u nas ikad djevojke nosile tu kapicu.

Dok jedni kažu da muška kapa nikad nije imala rese (koje padaju niz leđa onoga tko je nosi) kao u ličana... moja baba kaže da su kapu s "kitom" nosili samo oni koji su stvarno bili bogati.
Što su bili bogatiji... to je kita-odnosno to su rese bile duže.

Često se postavljalo pitanje da li se pas kod muškaraca veže tako da njegov završetak visi niz lijevu ili desnu nogu?
Neki kažu da se veže tako da mu kraj završava na lijevu stranu, ali opet drugi pitaju zašto je kipar Vlado Radas na svom spomeniku "Prominskoj obitelji" (pred crkvom sv Roka u Čitluku) pas stavio da završava na desnu stranu?

Pitanja je puno, i dobro je da se ta pitanja uopće postavljaju i da to nekoga zanima... da to negdje ostane zapisano... da se ne zaboravi.

Goran Knežević u svojoj temu "Folklor Promine" nije trošio puno riječi na opisivanje muške i ženske narodne nošnje, nego je jednostavno priložio fotografije Prominke i Prominca u narodnoj nošnji, i svih djelova koji čine narodnu nošnju-posebno.

U nastavku posta nalaze se fotografije Prominca i Prominke u kompletnoj narodnoj nošnji, a fotografije je napravio Zoran Knežević.

................................



Koji detalji čine žensku narodnu nošnju prominskog kraja, pogledajte pod linkom, na www.ethno.hr-u.
Isto tako, pogledajte kako izgleda muška narodna nošnja našeg kraja pod linkom.


Sljedeći post na temu folklora u Promini, bit će posvećena načinu pjevanja u Promini.



Oznake: Folklor u Promini, Ivan Aralica, Marasovine

- 11:46 - Komentiraj post (3) - Link posta

subota, 19.05.2007.

Vrijeme u kojem su opanci bili «luksuzna roba»

Danas sam napravio još jedan intervju na temu folklora i života u Pormini.
Moj današnji sugovornik bio je osamdesetogodšnji Puljanac Bračić.
Premda mi je u samom početku razgovora odmah rekao da on nije najbolji sugovornik za odabranu temu, ja sam jako zadovoljan sa pričom koju sam poslušao i snimio.

Bilo je tu jako puno priča nad kojima se čovjek zamisli.

Na moje pitanje: «Što je značilo biti dobar plesač ili plesačica» (misli se na one koji plešu u kolu), ja sam očekivao odgovor npr. «Dobar je onaj koji je najizdržljiviji i sl…), ali uslijedio je sasvim drukčiji odgovor…

«Dobar plesač je bio onaj koji je imao što obuti i obući…. Njemu nitko nije bio ravan… Sićam se jednom kad su došla u kolo dva Barišića iz Čitluka,te još jedan iz Mratova i jedan iz Paraća u aljcima i krožetu u kolo…. Njih četvorica…. A svi su ih u čudu gledali odakle im to silno bogatstvo»….

Eto, što su nama danas luksuzni automobili, kuće, stanovi, računala… to su njima bili za nas danas «obični» opanci, «par» običnih cipela.


Evo jedne priče iz Araličinog romana «Duše robova», baš na temu opanaka:

«… U maloj Pipličinoj obitelji, koja je samo sitan djelić narodnog hodanja, pokazat će kako je stvar s opancima nevjerojatno zamršena.

U Piplice je osmero djece, što manje što veće i on i žena, ukupno njih desetero. Jedan par opanaka od dobre kože i iz ruku dobra opančara može na suhu vremenu durati tri mjeseca. Da bi Pipličina obitelj išla obuvena, za godinu dana potrebno joj je četrdeset pari opanaka, a za toliku obuću Piplici bi trebale godišnje dvije volovske i deset ovčjih koža. Tko je strpljiv, neka izračuna koliko je narodu, koji hoda i kad treba i kad ne treba, potrebno opanaka i volovskih koža da bi hodao obuven…..

…. Drumski razbojnik i obijač brava Rogić imao je svoj način, Kad bi mu se opanci izderali, zaklao bi i oderao prvog vola na koga bi naišao, meso ostavio psima i orlovima, a od najdebljeg bi dijela kože, onog iznad kičme, iskrojio dva-tri istrižka, dovoljno za deset pari opanaka, i umaknuo u planinu, Zbog njegovih opanaka siromah čovjek ostao bi bez vola hranitelja, a često i bez njegova mesa. ….».

A kako je Piplica pronalazio kože za svoje opanke?

Evo nastavka priče iz Araličina romana:

«Treba čovjek biti tako obavješten o kožama kao što je obavješten Piplica, pa da mu se prodaju rog za svijeću. Mesari kože posole i stave sušiti na napravu koja kožu neprekidno rasteže, da bude šira i duža. Kako ih u toku sušenja stalno sole i prskaju vodom, povećaju se za jednu trećinu. Kad kožu izrežu na istrižke, da kupa ne bi primijetio kako je koža istezanjem utanjena, oni istrižak i s jedne i s druge strane trljaju hrptom noža sve dok ne nabuja kao spužva naljevena vodom, pa se čini debljom nego što bi bila da nije istezana i trljana. Dobar će kupac, kakav je Piplica, učen i bogomdan, provjeriti je li debljina kože lažna ili nepatvorena: pljuni na kožu, pa ako ne upija pljuvačku, kupuj, a ako je upila, nakloni se trgovcu i odlazi bez pazara…..»



Izgleda da lakše ljudi danas dolaze do auta, nego naši preci (iz ove priče čija se radnja odvija u 17. stoljeću) do opanaka.

Oznake: Ivan Aralica

- 10:21 - Komentiraj post (2) - Link posta

utorak, 03.04.2007.

Diva Grabovčeva

Prije nekoliko mjeseci odlučio sam pročitati Araličinu knjigu "Graditelj svratišta".
Nakon nekoliko pročitanih stranica shvatio sam da je to nastavak priče o obitelji Grabovac iz Rame, o čijim precima se može čitati i u knjizi "Duše robova", koja je također jedna od po meni jako lijepih Araličinih knjiga.
Čitajući obe navedene knjige možemo pratiti "lutanje" jedne obitelji nošene vjetrovima koje su podizali razni osvajači koji su jahali ovim krajevima.

Jedan od zanimljivijih odlomaka knjige "Graditelj svratišta" je svakako onaj koji se odnosi na Divu Grabovac, ili kako je još zovu Divu Grabovčevu.

Vjerojatno većina mladih danas pjeva refren Thompsonove pjesme sa njegova novog albuma, a da uopće nije svjesna tko je bila "Diva Grabovčeva".
Čitajući odlomke Araličine Knjige koji su posvećeni Divi, malo tko može ostati ravnodušan.

Pronašao sam jednu web stranicu koja se bavi temom Dive Grabovčeve i inače porijeklom prezimena Grabovac.

Donosima Vam dio teksta koji se odnosi na Divu:

"Kako je vrijeme prolazilo 'Diva' je sve više stasala u lijepo, nježno, uslužno, čisto i iskreno žensko čeljade, kakvoga nije bilo u okolici Rame i šire.
Nakon nekog vremena, spazio ju je i Tahirbeg, (on je bio sin Džaferbega Kulenovića, vlasnika i upravitelja mnoge lijepe beglučke zemlje i dosta kmetskih kuća onoga kraja i šire, a osim toga, bio je i dizdar Kupreškoga grada, pa bi mu 'timar' zbog toga godišnje donosio lijepu svotu novca) te se odmah u nju zaljubio. Htio ju je, po svaku cijenu, posjedovati, (a ne voljeti jer to nije znao) kao što je to mogao sa bilo kojom curom u Ramskom kraju, (jer je bio moćan (naravno, zbog oca) i utjecajan u tome kraju i šire) te je onda i imati, ako bi to želio, za jednu od svojih žena.

Ali Diva je bila iz Grabovčeve kuće, koja je bila vjerna Kristu - svojoj pradjedovskoj kršćanskoj vjeri, te nikako nije mogla otići za 'nekrsta', a osim toga nije ga ni voljela.
On je, ipak, uz pomoć svojih 'siledžija', pokušao na silu osvojiti ju. Ali kada to nije išlo kako su oni zamislili, Tahirbeg u poplavi bijesa i zvijerstva, razočaran što nije dobio ono što je tražio, nožem smrtno rani Divu Grabovčevu. Ona je tako radijee položila svoj mladi život, nego prekršila kršćansku vjeru i ljubav svojih otaca. Ujedno je, svojim činom, ostala dosljedna i vjerna svojim idealima, te idealima i vrijednostima svoje obitelji: poštenju, pravednosti, čistoći, istini, dobroti, milosrđu i molitvi.

Nakon njenog ubojstva, koje je bilo očito nasilničko, nepravedno i nepotrebno, stari arslanaga, pripovijedač ove priče, navodno, je osvetio nevinu krv Divinu.
Slijedeće godine, na njenu godišnjicu, prvi tijedan u srpnju, pa sve do dana današnjeg odlaze žene mlade i stare, djevice, supruge i udovice na 'Divin grob' u 'Brajin dolac', (kod Rame) da bi iz godine u godinu, po svojim molitvama tražile zagovor te planinske Dive - pomoćnice djevojaka koje drže do svoga djevičanstva, da im ona kod Krista izmolili milosti, te nađu utjehu i riješenje svojih problema.
Mnoge su, zaista, svedočile i dalje svjedoče da ih molitva na 'Divinu grobu' okrepljuje i u tuzi tješi.
Vjera u tu 'zaštitnicu djevojaštva' se toliko proširila, da je sasvim normalno, za djevojke onoga kraja i šire, posjetiti 'Divin grob', prilikom važnih odluka i situacija u kojima se nađe ženski stalež; - bilo da se radi o vjenčanju ili smrti, kakvim bolestima ili nevoljama, tuzi, nesrećama ili drugim raznim potrebama."

Ako Vas zanima malo "dublja" analiza ove priče, posjetite link1 i link2

Eto, sad kad čujete Thompsonovu pjesmu, sjetite se ove priče o Divi Grabovčevoj.





Oznake: Ivan Aralica

- 23:01 - Komentiraj post (8) - Link posta

<< Arhiva >>






Promina blog
  • LL

Opis bloga

  • Promina blog postoji od 19.03.2005. godine, nešto više od deset godina.
    Teme su vezane uz život u Promini.....ali, tu su i druge razne teme koje su mi se u određenim trenutcima učinile zanimljivim...
    S. Sarić

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Pomoću sljedećih linkova, saznajte nešto više o Promini.

    Gdje je Promina?

    Galerija promina.blog.hr


    Fotografije generacija iz škole:
    Stare slike Promine






    Video snimke:


































    Projekti čiju realizaciju očekujemo:









    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


 

Općina Promina









  • «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»

.....

  • .......

    ......

    http://adria.fesb.hr/Drniš

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Statistika posjeta promina.blog.hr -u kroz godine








    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»





    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»



    E-mail-Urednik promina.blog.hr-a:
    promina.blog.hr@gmail.com


    Zadnji postovi

...


.........................................................................Promina blog - promina.blog.hr© 2005.-2016. sva prava pridržana Urednik promina.blog.hr-a: Sanimir Sarić