Vrijeme u kojem su opanci bili «luksuzna roba»
Danas sam napravio još jedan intervju na temu folklora i života u Pormini.
Moj današnji sugovornik bio je osamdesetogodšnji Puljanac Bračić.
Premda mi je u samom početku razgovora odmah rekao da on nije najbolji sugovornik za odabranu temu, ja sam jako zadovoljan sa pričom koju sam poslušao i snimio.
Bilo je tu jako puno priča nad kojima se čovjek zamisli.
Na moje pitanje: «Što je značilo biti dobar plesač ili plesačica» (misli se na one koji plešu u kolu), ja sam očekivao odgovor npr. «Dobar je onaj koji je najizdržljiviji i sl…), ali uslijedio je sasvim drukčiji odgovor…
«Dobar plesač je bio onaj koji je imao što obuti i obući…. Njemu nitko nije bio ravan… Sićam se jednom kad su došla u kolo dva Barišića iz Čitluka,te još jedan iz Mratova i jedan iz Paraća u aljcima i krožetu u kolo…. Njih četvorica…. A svi su ih u čudu gledali odakle im to silno bogatstvo»….
Eto, što su nama danas luksuzni automobili, kuće, stanovi, računala… to su njima bili za nas danas «obični» opanci, «par» običnih cipela.
Evo jedne priče iz Araličinog romana «Duše robova», baš na temu opanaka:
«… U maloj Pipličinoj obitelji, koja je samo sitan djelić narodnog hodanja, pokazat će kako je stvar s opancima nevjerojatno zamršena.
U Piplice je osmero djece, što manje što veće i on i žena, ukupno njih desetero. Jedan par opanaka od dobre kože i iz ruku dobra opančara može na suhu vremenu durati tri mjeseca. Da bi Pipličina obitelj išla obuvena, za godinu dana potrebno joj je četrdeset pari opanaka, a za toliku obuću Piplici bi trebale godišnje dvije volovske i deset ovčjih koža. Tko je strpljiv, neka izračuna koliko je narodu, koji hoda i kad treba i kad ne treba, potrebno opanaka i volovskih koža da bi hodao obuven…..
…. Drumski razbojnik i obijač brava Rogić imao je svoj način, Kad bi mu se opanci izderali, zaklao bi i oderao prvog vola na koga bi naišao, meso ostavio psima i orlovima, a od najdebljeg bi dijela kože, onog iznad kičme, iskrojio dva-tri istrižka, dovoljno za deset pari opanaka, i umaknuo u planinu, Zbog njegovih opanaka siromah čovjek ostao bi bez vola hranitelja, a često i bez njegova mesa. ….».
A kako je Piplica pronalazio kože za svoje opanke?
Evo nastavka priče iz Araličina romana:
«Treba čovjek biti tako obavješten o kožama kao što je obavješten Piplica, pa da mu se prodaju rog za svijeću. Mesari kože posole i stave sušiti na napravu koja kožu neprekidno rasteže, da bude šira i duža. Kako ih u toku sušenja stalno sole i prskaju vodom, povećaju se za jednu trećinu. Kad kožu izrežu na istrižke, da kupa ne bi primijetio kako je koža istezanjem utanjena, oni istrižak i s jedne i s druge strane trljaju hrptom noža sve dok ne nabuja kao spužva naljevena vodom, pa se čini debljom nego što bi bila da nije istezana i trljana. Dobar će kupac, kakav je Piplica, učen i bogomdan, provjeriti je li debljina kože lažna ili nepatvorena: pljuni na kožu, pa ako ne upija pljuvačku, kupuj, a ako je upila, nakloni se trgovcu i odlazi bez pazara…..»
Izgleda da lakše ljudi danas dolaze do auta, nego naši preci (iz ove priče čija se radnja odvija u 17. stoljeću) do opanaka.
Oznake: Ivan Aralica
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
