Kad „kepeci“ odrastu
Prije mjesec dana, primjetio sam u drniškoj knjižnici novu knjigu-roman Ivana Aralice, pod kratkim naslovom-„Kepec“.
Nisam od ljudi koji redovito prate „Pola ure kulture“, ili neke druge rijetke emisije o kulturi, a da kojim slučajem jesam, već bih odavno čuo da je to jedan od najčitanijih romana u 2012. godini, ako ne i najčitaniji.
Pri izboru knjige koju ću čitati, nisam opterećen aktualnošću iste, nego nekim svojim neplaniranim redom, čitam pisca –po pisca…njegovu knjigu-po knjigu.
Zadnjih mjeseci, tako sam čitao Dostojevskog-knjigu-po knjigu…i završio s „Idiotom“.
Nakon „Idiota“, eto, došao je na red opet Aralica, i njegova knjiga „Kepec“.
Evo što piše na zadnjoj korici knjige „Kepec“:
„Ovo je priča o kepecu po rastu koji kepece po duši pretvara u veličine.
Nakon što su nadobudni čuvari tekovina revolucije zabranili rad svim cirkusima u zemlji, Janos Liliput, izdanak velike dinastije cirkuskih zabavljača, u slavnim godinama obnove zemlje i izgradnje socijalizma upoznaje Baru Klepetana, komunističkoga gorostasa koji, uspinjući se na ramena patuljaka, gradi svoj mali komunistički raj.
Beskrajna preuzetnost primitivaca, opasnosti vlasti bez ikakve kontrole i beznadna sudbina malog čovjeka u vrtlogu zbivanja nakon svršetka Drugoga svjetskog rata okosnica je novog Araličinog romana“.
Na nešto više od šest stotina stranica, Aralica, uz pomoć glavnog junaka priče Janosa, prepričava njegov život.
Jedno poglavlje prepričava sam pisac, drugo, na istu temu, iz svog kuta, glavni junak priče.
Osim Janosa, u priči se ubrzo pojavljuje još jedan lik -Bare Klepetan.
Lik koji će Janosu obilježiti, usmjeravati život, od trenutka neplaniranog susreta u Kremiku.
U trenutku susreta dvojice likova, jedan je ilegalni cirkuski zabavljač- jer je ta djelatnost nakon Drugog svjetskog rata bila zabranjena, dok je drugi istaknuti partijski službenik, prvoborac…kako ga već nazvati.
Čitajući roman, putujemo kroz prošlost Janosa i Klepetana, prošlost koja se većinom odvija u Kremiku, Snenom Dolu i Ćelijama.
Većina čitatelja, čitat će roman ne pokušavajući pronaći navedena mjesta u stvarnom životu, ne pokušavajući pronaći stvarne likove u stvarnom životu, ali netko tko je iz Promine, vrlo brzo će pretpostaviti kako je Kremik zapravo Knin, Sneni Dol-Promina, Ćelije ili Oklaj ili Puljane, dok su Validže-Čitluk.
Naravno, to je samo moja pretpostavka, moj zaključak, zbog kojeg sam uvijek pokušao zaključiti što piše i između redova…osim u redovima.
Tko su stvarno bili ti likovi koji su „drmali“ Snenim Dolom?
Ali vratimo se malo samim glavnim junacima priče, prvo Janosu, patuljku, kepecu, čovjeku rođenom u cirkusu, koji je do svoje dvadesete godine živio i radio u cirkusu, a onda dolaskom socijalizma ostaje na cesti.
Silom prilika završava u gradiću Kremiku. Sa svojim prijateljem po visini i sudbini Šandorom, pokušava namaknuti koji dinar izvodeći svoje cirkuske točke, pred publikom, na pazarni dan subotom, pored željezničke postaje u Kremiku. Nekoliko nastupa prolazi odlično, ali treću subotu, treći nastup, u publici se pojavljuje čovjek koji poznaje nove zakone, tekovine socijalizma, planove komunizma spram cirkusa…i odlučuje ih primijeniti na Janosu.
Drug Klepetan iz Snenog Dola, ucjenjuje Janosa, nudi mu mogućnost ili privođenju „organima reda“, ili polazak s njim u Sneni Dol…gdje će za njega odrađivati određene poslove.
Janos je bio kepec visinom, ali, svjesno ili nesvjesno, prihvaćanjem ucjene, svojim prihvaćanjem, postaje i kepec duhom.
Čovjek spreman kroz život kročiti linijom lakšeg otpora. Puta kojim su nažalost mnogi veći od njega bez odavno kročili, kako onda- tako i danas.
Putem kojim i gromade od ljudi postaju makova zrna.
Bare Klepetan, primjer je osobe koja je spremna sve žrtvovati za svoj cilj. Naravno, pod ovim „sve“, ne misli se na ništa vlastito, nego na sve one i ono što mu se nađe na putu prema tom cilju.
Bilo da se radi o ženama, ljubavnicama, prijateljima, djeci….sve su to stepenice preko kojih se đonom čizama, prolivenom krvlju penje u svjetliju budućnost.
Čovjek koji je pred Drugi svjetski rat zbog svojih nedjela pobjegao od svoje kuće, sakrivao se od zakona u bunjama….u istim tim bunjama okuplja družinu koja će stvarati novi poredak- „Ćeliju“, iz koje će se razvijati novo društvo.
Ćeliju koju osim njega čini još troje njegovih, njemu sličnih drugova, sa većim i manjim zločinima iza sebe, i jedna žena „Crvena Ana“- čedomorka.
Žena koja u bjegu od zakona s njima udara temelje novog društva.
Žena koja i strasti dijeli kao zajedničku imovinu za viši cilj.
Skupina je to spremna na sve, pa i na ubojstvo vlastitog oca.
Netko tko je čitao „Bjesove“ od Dostojevskog, teško da neće povući paralelu između „Ćelija“ koje se u tom romanu spominju, ljudi koji sanjaju idealno društvo uništavanjem svega što ima veze s Bogom, i ovih „naših“ junaka u Kepecu.
Kako u „Bjesovima“ grupicu koja planira mijenjati Svjet najviše vežu počinjeni zajednički zločini, tako i drugove i drugarice iz Snenog Dola vežu iste krvlju natopljene niti.
Rat se završava, a Klepetan i njegova ekipa izlaskom na svjetlo dana, mnoge šalju u „Podzemni bataljon“, šalje u mrak.
Dolazi vrijeme u kojem oni vladaju, dolazi njihovo vrijeme.
Osnivaju se zadruge, i sve postaje zajedničko…..
Ali, možda je bolje da sami pročitate roman, da vidite koja je zapravo uloga kepeca Janosa u cijeloj toj priči.
Nije on uzalud glavni junak priče, jer kepeci na ramenima nose one koji njima vladaju.
Na web stranici „komentar.hr“ pronalazim sljedeći tekst na ovu temu:-link.
Tko su zapravo kepeci iz vašeg novog djela? Jesu li se neki prepoznali? Nama se čini da suvremeni kepeci čitaju samo autore iz vlastita dvorišta, da ne kažemo svjetonazora? Nije li književnost više od kepecovštine?
(evo samo dijela odgovora Ivan Aralice)
„Svijet strepi što će se tamo dogoditi dok gleda mase ljudi koje ridaju oplakujući smrt komunističkog diktatora i tvorca magle. I kod nas se tomu čude, iako su još živi ljudi koji su takve scene vidjeli kad je umro Tito. Komunizam je društvo kepeca koji iz ničega stvaraju veličinu. I baš bi me bilo briga za onim što je nekada kod nas bilo a sad se odselio u Sjevernu Koreju, da taj mentalitet kepeca u mentalnim komunistima, koji su posvuda oko nas, i danas nije dominantan u našem društvu, u onima koji tim društvom upravljaju. Ti mentalni kepeci u mentalnim komunistima, kod nas kao i u Sjevernoj Koreji, svoj opstanak zasnivaju na magiji laži, temeljnoj oznaci komunizma. Čitajte «Kepeca», pa ćete vidjeti kako se to radi!“
Bilo bi lako, zapravo nije teško optužiti komunizam kao ideologiju da je jedini krivac za sva zla koja su se dogodila, kad bi mentalni sklop koji je tada bio prihvaćen i podržavan, bio zauvijek mrtav.
Ipak, koliko se imena sistema vladanja mijenjala, bojim se da će se i dalje u svima njima javljati i kepeci i ljudi poput Klepetana, jer je to vjerojatno tako u ljudskoj prirodi, u svakom društvenom poretku.
Netko se boji da će završiti u paklu, dok drugi već na ovom svjetu sami sebi grade paklene kule i u njima uživaju….
Netko uživa služeći, klanjajući se, podilazeći drugima…dok drugi uživaju u ciči oih koje gaze.
Vratimo se opet samoj knjizi, samom romanu- „Kepec“
Junaci ne bi bili junaci da sami sebi nisu podigli spomenik u „Ćelijama“.
Evo kako ga Aralica na 602. stranici romana opisuje:
„Kad ne bi znao gdje se nalazi, pokraj puta koji spaja dva snenodloska zaseoka, lako bi ga propnašao…..čeoni dio spomenika, okrenut cesti, ostao je čist, ničim zaklonjen….Ono što je oštećeno, potpuno uništeno, stučeno na sitne komadiće i razbacano okolo, bila je mramorna ploča na kojoj je pisalo čemu se taj spomenik podiže……
Srp i čekić u gornjem, piramidalno izduženom kraku zvijezde, nisu se dali razbiti maljem kao mramorna ploča….Zato je ispod srpa i čekića, istom bojom, napravio njihov fašistički pandan, kukasti križ. Tako napravljen i dopunjen, i srp sa čekićem i kukasti križ, kao ismbol dva totalitarizma, krase taj izduženi, u piramidu pretvoreni, krak peterokrake.
Na druga dva zvijezdana kraka, na onima koja su činila krila mramornoj ploči i na onima kojima počivaju ukrasni zidovi, prepravljač je s jedne strane, napisao slovo U, a sa druge, NDH……….“
Prema navedenom opisu..odlazim malo niže od rodnog mjesta Ivana Aralice, odlazim malo niže od Puljana.
Krenem od puljanskih kuća prema susjednom selu, Nečvenu, i na pola puta napravim sljedeću fotografiju spomenika:
Kako bi pjevao Balašević
„Ne poznajem prošlost ni bitke daleke, jer rođen sam tek poslije njih“.
Da li je ovaj spomenik spomenut u priči?
Da li je Promina upoznala Klepetana, patuljka Janosa koji je sadio kukuruze u Lukama i tako završio na novinskim naslovnicama?
Poučna je ovo priča o ljudima koji su se spremni pokloniti, i o ljudima koji traže da im se svatko i svi, na njihovu putu klanjaju i sklanjaju.
Nažalost, teško mi je na kraju reći, tko je od njih bolje prošao, tko je od njih časnije živio, ako uopće u cijeloj priči ima smisla govoriti o časti i poštenju njenih "junaka".
Jer, koliko god su negativci oni koji gaze, nisu ništa bolji ni oni koji pristaju da budu gaženi, jer od toga imaju osobne koristi.
Sve je to samo priča....i sve je to samo život.
Oznake: Ivan Aralica
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
