Primijetio sam, da stariji ljudi Ostrovičke vrijeme i događaje mjere i računaju od vremena velike poplave Zagreba iz 1964. Tako se nešto dogodilo prije poplave, nešto se dogodilo poslije poplave ili se nešto dogodilo za vrijeme poplave. To je bio slučaj sa bakom Vukica. To je bila to stara žena od preko 80 godina koja je živjela u jednom malom sobičku izgrađenom uz samu glavnu kuću odakle je sa prozora ili dvorišta motrila što se događa u ulici.

Sličan je slučaj bio i sa djedom Kovač, ocem Darka Kovača koji je živio nekoliko kuća niže. On bi tako iznio stolicu ispred kuće pa bi gledao kako se djeca igraju, a ja bih onda koristio tu priliku da porazgovaram sa njim. Taj je čovjek poznavao na primjer kralja Karađorđevića, jer je u vrijeme prve Jugoslavije službovao kao ložač na kraljevskom parobrodu i imao je neobične zgode na tom brodu. Kod njega se vrijeme računalo od vremena velike poplave i nema nikakve sumnje, da je ta tragedija snažno bila usječena u kolektivnu memoriju starijih žitelja Trešnjevke.

Doista je to bila Velika poplava Zagreba koja se dogodila negdje krajem listopada 1964. uzrokovana bujanjem rijeke Save i probijanjem savskih nasipa. Poplavom je bila zahvaćena trećina Zagreba i u njoj je smrtno stadalo negdje oko 20-tak ljudi, dok su mnogi bili ranjeni. Ta je poplava obuhvatila veliko područje Zagreba na kojem je živjelo gotovo 200.000 stanovnika, jer se vodostaj Save popeo preko 5 metara. Najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Pešćenica i Novi Zagreb. Razlog tome bile su dugotrajne kiše u gornjem toku rijeke Save koje su prouzročile enorman porast vodostaja rijeke.

U jutarnjim satima rijeka je probila iz korita i izlila se na dijelu užeg gradskog područja. U starom dijelu Zagreba za uzbunu su se oglasila zvona crkava, dok u ostatku grada nije bila oglašena nikakva uzbuna. Iako je stanovništvo grada bilo organizirano za brzo podizanje privremenih nasipa i spašavanje ljudi, voda je uspjela prodrijeti u trošne trnjanske i trešnjevačke kuće, ali i u tek izgrađene nebodere gdje su učinjene znatne štete. Posljednja zapreka bujici bile su vreće pijeska postavljene pokraj Studenstskog centra, dok su Savskom cestom umjesto tramvaja vozili čamci. Čitav južni dio Zagreba bio je prekriven vodom. Procjenjuje se da su ukupne štete te poplave iznosile 100 milijardi jugoslavenskih dinara ili skoro 9% nacionalnog dohotka u Hrvatskoj. Poslije poplave bilo je odlučeno, da se podignu trajni nasipi i uredi korito rijeke u onom dijelu u kojem rijeka protječe kroz grad uz brane od poplava i odteretnim kanalima.

Znači, nema nikakve sumnje, da je bilo riječi o katastrofalnom događaju pa onda nije čudno, da su ljudi mjerili vrijeme od tog događaja, ali su se posljedice poplave osjećale i u moje vrijeme, dakle, 20 godina kasnije, a to se najbolje vidjelo po fasadama starih i trošnih trešnjevačkih kuća. Posljedice su se osjećale i za vrijeme kišnih jesenjih dana u Zagrebu kada su kuće vonjale po velikoj vlazi i plijesni koja se nakupila po kutovima soba. Imali ste tada osjećaj, da je kuća cijela mokra baš od te poplave i da iz zidova još uvijek izbija vlaga i mokrina rijeke Save.

U Ostrovičkoj ulici to je bilo posebno vidljivo u činjenici, da smo pitku vodu dobivali pumpama iz podzemnih tokova rijeke Save pa se stjecao utisak kako smo totalno okruženi vodom ili da plutamo na njoj. Zapravo, čitava Trešnjevka na neki način je na razini rijeke, a to se moglo vidjeti ukoliko biste Gagarinovim putem produžili preko Savske do Prisavlja, a to je nekada bilo Šetalište K. Marxa i onda do nasipa koji je bio u blizini i tu ste mogli vidjeti rijeku kako vijuga u svome koritu na istoj razini kao i okolna naselja. Ostovička je opet bila u malom ulegnuću pa se imao dojam, da smo netom iznad same površine vode.

Taj je trajni nasip izgrađen kasnije dobrovoljnim radom zagrebačke omladine i on postoji do današnjega dana. Prije II Svjetskog rata i ranije to je bilo kupalište za Zagrepčane. Za vrijeme ove poplave iz '60.-tih godina voda je odnijela dio splavi i drvenih bazena na tom kupalištu. Sava je tada onečistila cijelu vodu pa je kupanje u njoj bilo zabranjeno, a kupalište je postalo samo sunčalište. Nakon te poplave i pokušaja da savsko kupalište opstane i da se grad zaštiti od razornog djelovanja rijeke, izgrađuje se taj nasip, a kupalište počinje propadati.

Na nasipu je uređena šetnica, ali samo na sjevernoj stani rijeke. Na tom dijelu nasip je proširen i obogaćen drvoredom poljskog jasena, rasvjetom i klupama, a tek od skora rasvijetljena je i južna obala rijeke.

Danas se uz Savski nasip nalazi aleja skulptura i svaka od tih skulptura ima svoju priču što se najbolje vidi po njihovim imenima kao Mačka, Kapi, Kotač vremena kipara Ratka Petrića koji je njima htio oživiti zanemaren prostor uz rijeku Savu. Dakle, danas tih poplava na Trešnjevci nema, ali se i dalje događaju brojne individualne tragedije i kao da svaki čovjek priča neku svoju tragičnu priču vezanu za egzistencijalni opstanak ljudi.

Čovjek je takav, kap rose na cvjetnoj livadi gdje svaka kap ima svoj tragični tijek, dok pod Suncem ne okonča.

Ostrovička ulica na Trešnjevci u Zagrebu je jedna mala ulica u neposrednoj blizini trešnjevačkog placa. Na početku ona se blago spušta, a onda slijedi red od možda nekih 5 ili 6 kuća sa svake strane. Ta se ulica danas znatno razlikuje od one iz mog vremena. Početkom '80.-tih godina kad smo mi doselili u Ostrovičku 11, a tu je još bilo stabala šljiva, dok su guske slobodno i bez red gakale ulicom. Svega toga danas nema, nego je dobar dio te ulice uređen i izgrađen. Ranije ta je ulica imala izgled seoskog puta i nije imala ni vodovod ni kanalizaciju. Na primjer, vodovod je uveden krajem '80.-tih godina, a za kanalizaciju i danas ne znam točno je li provedena ili nije.

Ulica je možda dobila ime po ruskoj riječi „ostrov“ što znači „otok“ ili možda prema ruskom gradu Ostrov u Pskovskoj oblasti na Velikoj Rijeci 50-tak kilometara južno od Pskova. Možda je ime dobila i po nekom drugom gradu ili našem području.

Sa gornje strane koja gleda prema Končarevoj ulici graničila je s igralištem 9. zagrebačke gimnazije. Oivičeno sa gustim grmljem i osrednjim raslinjem to igralište je bilo raj za igru lokalne trešnjevačke djece koja se igrala i pentrala njime. Sa druge strane graničila je sa Dobojskom ulicom i bilo je dovoljno učiniti nekoliko koraka i već ste bili na trešnjevačkom placu. Sa donje strane graničila je sa Ključkom ulicom i spletom malih ulica koje su tvorile labirint svojstven najsiromašnijem dijelu zagrebačke Trešnjevke. Tom siromašnom krajoliku posebnu notu je davao trešnjevački plac koji je krajem '80.-tihgodina znatno uređen i proširen. U bivšem režimu bio je poznat po srbijanskim seljacima koji su ljeti prodavali lubenice, a u jesen papriku i kajmak. Dolazili bi u Zagreb onoliko dugo koliko je bilo potrebno, da prodaju cijelu robu. Spavali su na otvorenom ili pod metalnim štandovima tržnice koje su pripremili kao prenoćište i prostor za odmor. Sa novim političkim kontselacijama oni više nisu bili dio naše tržnice. Isto tako je interesantno, da je jedno vrijeme tržnica bila puna ruskih švercera koji su prodavali rusku robu i to od dvogleda i teleskopa do električnog pribora. Oni su opet prenoćište plaćali lokalnim stanovnicima Ostrovičke koji su u nekoliko kuća i drugdje davali u najam krevete ili prostirke. Kasnije je intervencijom zagrebačke policije njima zabranjen ulazak u zemlju i prodaja i preprodaja na području grada. Sa novim političkim konstelacijama trešnjevački plac je dobio nove domaće stanare koji su sada imali priliku prodavati čokolade, suvenire ili narodne nošnje.

Općenito govoreći dosta se švercalo, ljudi bi jeftinije kupili u Austriji ili možda Sloveniji i Mađarskoj, a skuplje prodavali u domovini i na ta taj način zarađivali ili za svakodnevni život ili kao dodatak već postojećem kućanskom budžetu.

Mi smo u Ostrovičkoj stanovali na broju 11A. To je bila manja soba sa kuhinom i toaletom veličine 23m2. Ispred kuće je bilo dvorište ograđeno redom malih čempresa koje sam jednom prilikom zasadio zajedno s Ezrom kako bih dobio prostor ugodan za boravak, posebno u proljeće i ljeto. Zimi bi napadao snijeg, a mi bismo se povukli u topli kutak malog stana. Grijali smo na drva i za to sam izgradio jedan dimljak kojeg sam opremio starom Franklinovom peći i zimi je bilo toplo i ugodno. Taj je kućerak kupio Alicin otac kako bi se riješio svoje kćeri i kako bi joj osigurao kakav takav krov nad glavom, da ne spava u gradskome parku na primjer, nego da ljudi ipak mogu reći kako je otac dosta učinio za svoje dijete, ali je vlasništvo nad njim podijelio na dva dijela, jedan na Alicu, a jedan na sebe kako bi dijete mogao ucjenjivati svojim odlukama. To će kasnije biti od presudne važnosti, jer je prodajom tog stana sebi osigurao nešto manje od polovine njegove vrijednosti. Od tih novaca je sebi kupio garažu za novi auto, a ono pola što je ostalo – e, to je dao svojoj kćeri kao nagradu. Kupio je taj stan za dinarska sredstva u doba velike inflacije, tako da je svakako dobro prošao, jer je najveći dio tog kredita nepovratno ispario zahvaljujući enormnoj inflaciji koja je vladala zadnjom decenijom zajedničke države. Tim je bespovratnim kreditima zapravo posljednja vlada Jugoslavije podijelila veliki dio deviznih rezervi vjerujući, da će ljudi pamtiti dobročinstvo koje je učinila, da čovjek pukne od smijeha!

Ja, na primjer, ništa nisam dobio od te prodaje stana, iako sam cijelo desetljeće ulagao u njega, jer se držalo da nisam vrijedan spomena, nego da trebam zahvaliti što mi je bilo osigurano prenoćište i topli dom. Ja sam opet mislio kako trebam biti gentleman pa slabijoj strani izaći u susret i da nije potrebno tražiti nikakve dodatke, jer me sa bivšom ženom povezivalo dijete i zajedničke uspomene.

Sa lijeve strane, ako se gleda prema ulici, imali smo susjede Vukiće, sa desne strane susjede Orsag, a ispred nas, ispred dvorišta, bila je Borisova autolimarska radionica i stara kuća u kojoj je živio sa majkom i bratom. Ti su Vukići bili obični ljudi, radnici, a ona je bila manji činovnik u jednom građevinskom poduzeću. Živjelo se skromno sve dok on nije nabavio jedan tiskarski stroj sa kojim je počeo svoj domaći obrt i od tada se njihov život znatno mijenja, jer su prihodi od rada i stroja bili znatno veći, nego ranije.

Danas je to tiskarska radionica lijepih prihoda koja im omogućava pristojan život. Obitelj Orsag je bila drugačija. On je bio sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu, vodio je kolegij nekog financijskog poslovanja, uvijek se mučio sa pumpom za vodu, jer smo pitku vodu dobivali pumpom iz podzemmnih tokova rijeke Save, stalno je radio na svom doktoratu i bio sve deblji i deblji kako se uspinjao na fakultetskoj hijerahiji. Kasnije sam čitao u novinama, da je optužen zajedno sa jednim brojem svojih kolega što je nezakonito naplaćivao prolazne ocjene na svojem ispitu i na taj način dodatno zarađivao ne obazirući se na moralne norme i standarde sveučilišnih nastavnika. Danas je to ugledna obitelj koja nema nikakvih materijalnih teškoća i koja ima akademske titule te znanstvene reference na kojima joj mogu mnogi pozavidjeti.

Konačno, Boris je bio autolimar koji je ilegalno radio na popravljanju automobila, ali zato nije plaćao porez. Imao je običaj ujutro otiči na konjak u birtije trešnjevačkog placa pa bi se napio, bio je neženja i odbijao je svaku ponudu od strane zainteresiranih žena, da bih ja dočuo u Adelaideu da je Boris umro prije izvjesnog vremena, a nije uopće bio star, nego nešto malo stariji od mene. Sve u svemu, dosta šareno društvo.

Ta je Ostrovička ulica bila sav Ezrin svijet. Kasnije je veliki dio vremena provodio sa mnom na Kraljevom vrhu, ali veliki dio njegovih uspomena vezuju se za njegov vrtić i osnovnu školu „Julija Klovića“ koji su bili u našoj neposrednoj blizini i naravno na interijer našeg stana kojeg pamti kao nešto veliko što ga nadvladava, mada je bilo riječi o jako skučenom prostoru u kojem se jedva disalo, a kamo li igralo. Kod djece su te percepcije prostora i vremena drugačije od stvarnosti i sva je sreća da je tako, jer ni danas nije svjestan bijede u kojoj je živio. Naši ukupni prihodi od sredine '80.-tih godina do dolaska u Australiju deset godina kasnije bili su negdje oko 100 američkih dolara mjesečno i Alica i ja smo bili na rubu gladi, ona sa 48 kg, a ja sa 72 kg, međutim se o nama govorilo da smo dobro uhranjeni, štoviše da smo gojazni i da trebamo skidati suvišne masnoće, a profesor Kangrga sa kojim sam polemizirao u javnosti držao je, da imam dobro plaćen posao kako bih difamirao takve velike naše mislioce i njihova djela.

Iz tog svijeta Ostovičke ulice mi smo došli u Adelaide u kuću u Myrtle Banku koja je građena u kolonijalnom stilu sa velikim prozorima i sa mnogo svijetlosti što je bila suprotnost sa tamom zimskog Zagreba i sjećam se, da je Alica užurbano brisala kuhinjski stol ne vjerujući da je nova sredina sada njena nova životna stvarnost.

Ezra je sada mogao prvi puta u svom životu poleći u toplu kadu, dok mu je mama šamponirala mokru kosu, sa dječačkim osmjehom i riječima: „Uživam kao Tuđman.“

Moderna hrvatska filozofija se nije bavila toliko pitanjima kibernetike koliko je bila usmjerena prema klasičnoj filologiji zahvaljujući možda prije svega Branku Despotu i Tomislavu Ladanu i to na takav neprohodan način, da se i oni koji su filozofski educirani ne snalaze u tim jezičnim analizama i da im se filozofska problemtika nagovještava kao opskurna znanost. Neki mali pomaci učinjeni su zahvaljujući prodoru informatičke tehnologije od sredine '80.-tih godina prošlog stoljeća kad su se filozofske discipline stale ujedinjavati s informatikom.

Iz tog vremena uglavnom nastaje izvjesna literatura koja se vezuje za suvremeni fizikalizam, znanost logike i spoznajno-teoretsku problematiku vezanu za britansku analitičku filozofiju. Međutim, filozofski je o kibernetici kod nas najuvjerljivije pisao pokojni Vanja Sutlić pa ako pogledamo njegovu „Praksu rada“ kao znanstvenu povijest, onda vidimo i one dijelove gdje on govori o kibernetici u kontekstu jednog mogućeg socijalističkog sveučilišta gdje se ostvaruje organsko jedinstvo znanosti kao općeg rada, kao istraživanje predmetno modificiranih fenomena gdje nastava profesora i predavača odgaja radnika za javnu, zajedničku i osobnu ulogu i s obzirom na tu funkciju priprema jedno središte, jedno ‘’malo sveučilište’’ ili ‘’univerzitet budućnosti u nastajanju’’ u inače disperzivnom i centrifugalnom svijetu znanosti.

Danas malo te teze djeluju naivno, ali je istina da su imale jako istaknuto značenje u bivšem režimu i sve kasnije ‘’reforme’’ sveučilišta kao što je na primjer ona najnovija Branka Despota pozivale su se, tajno ili javno, na Sutlićeve zasade.

Vanja je krenuo od stava, da je u obasti humanističkih znanosti kod nas na djelu austrijska varijanta Humboldtove reforme univerziteta, a njena osnovna ideja je bila misao o jedinstvu znanosti uz pretpostavku kako je filozofija ona znanost koja omogućava posebne znanosti i koja ih sintetizira. Druga postavka te koncepcije je sloboda, sloboda istraživanja, sloboda znanstvenog rada, sloboda iznošenja postignutih rezultata i sloboda od miješanja izvana.

Humboldt je htio, dakle, da se zbog plodnosti samog znanstvenog rada, zbog same znanosti i njenog mira u društvu zadaci nastave na sveulištima i zadatak znanosti, da se ti zadaci sjedine. Odatle ta ideja organskog jedinstva znanosti. Znanosti ne mogu dobiti svoj karakter znanstvenosti, ako nisu povezane preko filozofije koja jedina pretendira na apsolutnu znanost prema kojoj se sve ostale znanosti odnose kao relativne.

Međutim, taj posao je ometan sa strane miješanjem društva u znanstveni posao: sve snage čovjeka pa tako i znanost i tehnika koje u to vrijeme imaju silan zamah postaje snage kapitala. On postaje ekonomski supstitut za apsolutnu znanost koja omogućuje organsko jedinstvo znanosti. Kapital okuplja, kapital usmjerava, kapital vodi tu znanost i od tog vremena univerzitet je u povlačenju. To istovremeno znači raspadanje organskog jedinstva znanosti. Prirodne znanosti dobivaju na zamahu, dok se znanosti iz humanističkog kompeksa sve više osamostaljuju od zajedništva. Tako je danas na djelu tendencija, da moderna znanost u svim ovim pitanjima ne traži više intervenciju filozofije. Onda Sutlić zapisuje na stranici 287:

‘’U životu moderne znanosti ništa se više ne događa posredstvom, posredovanjem filozofije ili nečeg takvog kao što je to filozofija. Ono što danas koordinira rad znanosti kao relativno autonomnih sistema sa povratnim djelovanjem u nadležnosti je jedne među znanostima koja se u svom ‘’među’’ konstituira dvojako i po mnogo čemu dvosmisleno: sa jedne strane je mnogoslojna i mnogoznačna organizacijska znanost i nauka, a sa druge je jedna znanost i tehničke nauke koje je prate - kibernetika.’’

Znači, nema kod Vanje raspravljanja o kibernetici izvan pitanja organskog jedinstva znanosti. On isto tako smatra kako danas više nitko ozbiljno ne pomišlja, da bi kakva filozofija prirode bila ona disciplina koja bi prirodne znanosti okupila u njihovom poslu. Sve to kompenzira na primjer kibernetika i to prema urgentnim potrebama ili barem takvim za koje se drži da su urgentne. Koja bi to disciplina bila na humanističkom planu? Nema takve discipline. Postoji jedino jedna mogućnost da se ova oblast kontrolira u uvjetima interdisciplinarnog rada. Ostalo je samo nostalgija za prošlim vremenima. Zato Vanja predlaže jedan socijalistički univerzitet, jedan marksistički studij i on piše na stranici 293:

‘’Predlažemo da se kao preliminarna solucija, poduzme organizacija jednog sveučilišnog centra za humano-socijalno-historijske znanosti (marksističke studije), da se, prema znanostima, formiraju instituti centra, da se pojača skrb i koncentracija odgovarajućih kadrova i da se oni ekipiraju.’’

Odatle slijede i tri fundamentalne zadaće univerzitetskoa obrazovanja: izobrazba znanstveno i naučno pripremljenih stručnjaka svih društveno potrebnih profila i stupnjeva, kooperativno jedinstvo istraživanja, interdisciplinarna istraživačka suradnja kao pogon i organizacija rada kao ‘’conditio sine qua non ispunjenja jednog konstituensa socijalističkog sveučilišta’’ (str.294) i konačno racionalizacija i povezivanje znanstvenih i naučnih oblasti za koje postoje elementarne potrebe.

„Riječ je dakle o koordiniranom naporu znanosti, njihovih disciplina, nauka i stručnih područja, oko organskog jedinstva u Marxovu duhu. U tu svrhu neposredno se nameće misao o jednom centru humano-socijalno-historijskih znanosti.“ (str.295)

Do te Sutlićeve reforme sveučilišta nikada nije došlo u bivšem režimu, nego su prigovori bili ‘’a za koga bi vi to reformirali’’. Istina, oformljen je jedan centar koji je imao sličnosti sa Vanjnim idejama jedino po imenu, a to je bio Centar društvenih djelatnosti kao što je omladinsko glasilo imenom „Polet“ dobilo to ime također dobrim dijelom inspirirano dijelovima Vanjine knjige „Bit i suvremenost“, jer i on tamo govori o ‘’poletu’’ socijalističkih snaga, da čovjek pukne od smijeha!

Znači, nema kod Sutlića strogo teoretskih pitanja vezanih za kibernetiku. Za razliku na primjer od Wienera koji smatra, da se novina sastoji u razmatranju ne jednog svijeta, već svih svjetova koji predstavljaju moguće odgovore na ograničeni skup pitanja o našoj okolini. Na planu našeg svakodnevnog iskustva mogli bismo reći, da se ovi svjetovi doživljavaju kao splet promjena u skladu s univerzalnom preobrazbom temelja života. To je u suvremenoj socijalnoj teoriji nazvano ‘’odčaranja svijeta’’ koji se sastoji u rastućoj intelektualizaciji i racionalizaciji koja nije samo rastuće opće poznavanje životnih uvjeta pod kojima se živi, nego znači i znanje ili vjera u to da principijelno nema nikavih tajnovitih moći koje tu sudjeluju i da se u načelu svim stvarima može ovladati proračunavanjem i izračunom.

Zajedno pak sa tom racionalizacijom i racionalnom produkcijom svijeta koji tako biva zapravo umjetni svijet strojeva, tehnike i znanosti i njihovim sve radikalnijim etabliranjem koje se odvija kao niz znanstveno tehničkih revolucija, javlja se dakle i ideja kibernetike N. Wienera i to baš sa namjerom da proučava poruke i sredstva komunikacije kojima raspolaže društvo. Time je dakako svijet tehnike i kompjutora uočen kao zaseban svijet objekata koji sadrži svoju osebujnu logiku, a čiji odnosi s ostalim svjetovima suvremenog doba stvaraju poteškoće čak i tehničke prirode na nivou komunikacije, poteškoće u upravljanju njime i njegovom usklađivanju sa čovjekom i njegovim svijetom. Zato u toj koegzistenciji različitih svjetova kibernetika treba razviti zajednički jezik i odgovarajuću tehniku.

Međutim, ova problematika nije bila od centralnog važenja za Sutlića, ali se razlikuje od večine naših filozofa po tome da nije držao, da filozofija misleći o tehnici pokušava promisliti i domisliti ono što je na neki način sa njom identično, što nju radikalno dovodi u pitanje ili je čak prekoračuje. On ne drži da filozofija nema distance niti mogućnosti te distance bitno potrebne za nju, da je tu na djelu identitet predmeta i spoznaje koji uopće ne dopušta, da se filozofija razvija kao nešto drugo, dakle kao ono što je istinito i primjereno svome pojmu. Sasvim suprotno, njime je vladao povijesni optimizam koji je u kibernetici vidio čovjekovu snagu, da tehnikom vlada prema vlastitom zakonodavstvu naravno uz svojevrsne korekcije koje bi bile primjerene socijalističkoj realnosti.

Vanja je bio i ostao socijalist, sviđalo se to kome ili ne, jer je između nihilizma suvremenog vremena i socijalističke perspektive birao socijalizam kao što je na primjer Lukacs birao socijalistički realizam i doista danas parafrazirajući njegove riječi možemo reći: Socijalizam mora biti, a to znači da mora biti autentična ljudska zajednica u kojoj su ljudi slobodni od samovolje nekolicine i u kojem svaki narod samosvjesno iskazuje svoj kulturni identitet i svoje kulturne specifičnosti u jednom poretku koji gradi budućnost, a ne u onom koji je ruši. To je ono što je Sutlić htio reći svojom „Praksom rada“ kao znanstvenom povijesti zbog koje su ga mnogi naši filozofi prokleli kao komunističkog ideologa, iako je zapravo bilo riječi o filozofu koji jedini autentično promišlja svoje vrijeme i njegove političke modalitete i na tome Vanji jedno veliko hvala.

-Zlatane, Vi ste predstavili svoju teoriju u više volumena pod naslovom „Kozmologija zlatnoga prstena“ koja je objavljena na portalu https://digitalne-knjige.com/ u Zagrebu. Kada je zapravo nastala ideja cijele vaše teorije i koliko se već dugo bavite tom problematikom?

To je točno, cijela ta teorija kojoj sam dao ime Rex-Kovač, objavljena je u Zagrebu, ali bih htio reći da se na njoj još uvijek radi. Ja sam dobar dio svog posla obavio, sada je na redu moj sin Ezra koji bi trebao kompletirati cijelu tu teoriju. U tom pravcu je on već napravio jedan dio svog posla, ali je još toga ostalo nedovršeno. Ne vjerujem, da ću biti svjedok ugledati cijelu tu teoriju, ali sam zadovoljan sa činjenicom, da je veliki dio te teorije zgotovljen. Ovom problematikom se bavim već preko 40 godina, a počeo sam kao dijete, iz dječjega interesa i radoznalosti pa sam proučavao mrave i ponašanje mravi u šumi Marijan u Splitu. Kasnije sam taj interes prenio i na moje dijete tako da je i on bio jako rano upoznat sa mojim preokupacijama. Znači, dugo se na toj teoriji radi, a ja sam uzeo u zadatak, da ispitujem ono što je ‘’veliko’’ znači probleme našeg Svemira i kozmičkih procesa koji vladaju, dok je Ezrin interes prema ‘’malome’’ što je predmet molekularne biologije kojom se on bavi već desetljeće.

Je li moguće pomiriti ta dva svijeta, baš ne znam, ali mi pokušavamo nešto u tom pravcu. Recimo kada je riječ o suvremenoj biološkoj metodi kloniranja, onda se obično uzima mala ljudska stanica koja se izlaže malom električnom snopu i onda počinje rast te stanice, razvija se jedna teleologija te stanice i života općenito. Sličan proces imamo i na planetu Zemlja koja je kao i ta ljudska stanica izložena udarima munja i električnim pražnjenjima iz oblaka. Već se iz ovih natuknica daju vidjeti neke analogije koje vrijede za ljudsku stanicu i za našu planet Zemlju.

Tesla je na primjer tome dodao svoju zavojnicu u njegovoj ideji prstena oko Zemlje gdje se onda na površini inducira magnetsko električno polje, jer je riječ o zavojnici oko magneta, a Zemlja je jedan takav veliki magnet. Znači, moguće je stvoriti sliku ‘’velikog’’ i ‘’malog’’ koje je jedinstveno po tome, da električna pražnjenja pokreću teleološke procese koji dovode do razvoja cjelokupnog života na Zemlji. Trebalo je, dakle, jako puno vremena, da bi ove ideje sazrele i da bi se kreirala jedna takva teorija o kojoj govorim. Ona podrazumijeva i Ezrin rad koji još uvijek traje, a kada će cjelokupna teorija biti gotova, na to pitanje ne bih znao odgovoriti.

- Koliko je Vaš život u Hrvatskom Prigorju doprinio tome, da se ta teorija i dalje razvija?

Pa istina je da je naš život u šumi u Kraljevom vrhu značajno doprinio u razvoju te teorije. Mogao bih štoviše reći kako se cijela ta teorija odnosi na šume Medvednice kao što je istina, da nas je taj život u šumi odredio za čitav kasniji naš život i mene i Ezru, a to se najbolje pokazuje u njegovom izboru zanimanja kao biologa, a mene kao pisca koji izlaže svoju teoriju koja je najvećim dijelom nastala u tim šumama. Mi smo živjeli izloženi jakim prirodnim uticajima vremena, velikim hladnoćama i snijegovima zimi i velikim vrućinama i sušom ljeti, imali smo svoj potok u kojem smo se kupali i lovili bjelouške, imali smo šumu u kojoj je znalo biti nanosa suhog opalog lišća do metra visine, imali smo staništa tetrijeba i fazana, prolazili smo pored slijepića i guštera koji su divili svojom veličinom, znali smo za barice vode u kojima su se brčkali daždevnjaci i kreketale žabe, bojali smo se otrovnih gljiva, a hranili se puževima i prigorskim ‘’turčinima’’- to je jedna jako ukusna gljiva bijele boje, a crvenog klobuka. Zimi smo oduševljeno gledali grane velikih kestena i hrastova koje su se savijale pod težinom nakupljenog snijega. Bilo je divno! Bilo je teško i lijepo! I iz toga života u šumi nastalo je jedno mnoštvo ideja koje sam onda kasnije pokušao obrazložiti u svojoj teoriji, ali ne znam jesam li u tome baš uspio. U svakom slučaju, istina je da je najveći dio te teorije u ovom mom dijelu iznikao na interesu za šumu i na ljepoti Kraljevoga vrha .

- Kako i sami kažete, počeli ste sa pitanjima o mravima kao dijete. Što to zapravo Vama danas znači?

Da, počeo sam sa zoološkom problematikom i uopće je moj život od malih nogu bio usmjeren prema zoološkim pitanjima, a ta je ideja kasnije prevladala i kod mog sina. Mislim općenito da djeca imaju taj interes prema fenomenima života i tom svijetu kojim su okružena. Kasnije je taj interes proširen i ja sam imao u neku ruku veliku sreću, da sam mogao nastaviti sa tim interesom, jer se on kod dobrog dijela ljudi gubi u kasnijim godinama. Tako sam s entomološkom problematikom nastavio na studijima u Zagrebu kad sam došao u posjed velikog rada poznatog hrvatskog zoologa Ive Matoničkina koji se zvao „Beskralješnjaci, biologija viših i nižih avertebrata“ iz 1978. koji je služio u to vrijeme kao udžbenik iz biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i na onim studijima na kojima se izučavala biologija. Tu sam se mogao susresti sa čisto stručnim pitanjima koji se vezuju za entomološku problematiku, ali sam također imao u svojoj biblioteci i Brehmovu zoologiju kod koje se cijeli jedan volumen odnosi na život insekata, međutim, on mi nije bio dostupan, jer je bio štampan na gotici i jer je bilo riječ o izdanju u Leipzigu iz 1884.

Ezra je na primjer značajno također utjecao na mene svojim dječjim pitanjima i svojim dječjim interesom što je meni davalo poticaja, da i dalje nastavim sa svojim radom. Na primjer on bi me pitao: ‘’Tata, da li trut može ubosti?’’ i na taj način mi otkrivao skrivenu problematiku kod Darwina iz „Postanka vrsta“, jer se s insektima bavio i Darwin kad je na primjeru neutralnih i neplodnih insekata vidio zamjerke teoriji prirodnog odabiranja u njezinoj primjeni na insekte.

Tako je sa teorijom o mravima bio Ezra upoznat od malih nogu, jer smo zajedno istraživali i kolonije mravi na Medvednici i Kraljevom vrhu i tu sam ga također prvi puta upoznao s australijskim buldog mravom kada sam mu čitao prvu knjigu Schopenhauerove knjige „Svijet kao volja i predstava“ gdje on piše o buldog mravu pa uočava neke neobičnosti kod tog mrava. Mnogo godina kasnije već u Australiji Ezra je pronašao tog mrava u šumama u blizini Melbournea pa je rekao: ‘’Znaš, tata, oni jako štipaju’’ i on je štapićem uspio presjeći jednog od njih i onda je počela neobična borba izmedu dijelova istoga mrava. Schopenhauer je o tome razmišljao u kontekstu teorije homo homini lupus pa je onda zaključio, da je čovjek sebi možda i najveći neprijatelj, da mu ne treba netko drugi.

Pa mogao bih danas reći kako je čitav Ezrin put bio zapravo lutanje za tim buldog mravom i mi kao da smo došli u Australiju u potrazi za njim. Znači, taj problem mrava prisutan je i danas i on se nalazi zastupljen u mojoj teoriji, ali i u teorijama drugih autora prije svega s anglosaksonskog područja od vremena Briana Wilsona i njegove sociobiologije do suvremenih kritika sociobiologije kakvu na primjer nalazimo kod Goodwina. To je, dakle, jedna velika suvremena tema oko koje se spore danas najpoznatiji entomološki stručnjaci. Međutim, to nije samo teoretska problematika gdje se ogledaju različiti teoretski pristupi, nego je također i stanovita ideološka i politička diskusija, jer se postavljaju pitanja o načinu organiziranja suvremenih društava i pitanju da li pri tome treba pronalaziti neke analogije sa svijetom životinja. Ja osobno mislim da ne treba.

Mislim, da se ljudska zajednica i ljudsko društvo značajno razlikuje od društava koje nalazimo u životinjskim zajednicama. Mnogi opet ograničeno i primitivno vide u čovjeku i ljudskom društvu samo životinjske karakteristike. Odatle se naravno postavlja i pitanje o granicama Darwinove teorije i pitanje njena nepravednog i nepotrebnog proširivanja na ljudsku zajednicu i pitanja ljudskog društva, jer je ono po svim elementima jako specifično i jako se razlikuje od svijeta društava koje nalazimo kod životinja.

Za mene osobo to znači jedno izuzetno važno političko pitanje također i način opredjeljivanja za progresivne socijalne solucije, dakle, prema jednoj ljudskoj zajednici gdje će solidarnost između njenih članova, kooperacija i altruizam biti vodeće snage socijalnog razvoja.

- Kako usaglašavate ovu problematiku sociobiologije sa kozmološkim pitanjima kojima se bavite u „Kozmologiji zlatnoga prstena“?

Pa to je jedno značajno pitanje. Ja vrlo često razmišljam o kozmosu na način, da tu ne postoji neki nered, nego da sve ima neku svoju svrhu, a da je cijelo nebo zapravo jedan takav sistem svrha i često mi pada na pamet sraz galaksija gdje se zapravo ništa destruktivno ne događa, nego one prođu jedna kroz drugu ili zajedno poprime nove karakteristike. Međutim, pristajem na to da ima i materije i relacija koje ne poznaju fizičku teleologiju, nego je riječ samo o slijepim silama prirode. Ja pristajem i na tako nešto, ali je srodnost ovih područja i na pitanjima entropije.

Mislim da se Wiener time jako dobro bavio i to prije dosta vremena. On je krenuo od ideje, da je prirodna statistička tendencija sam nered i tendencija da se uveća entropija izoliranog sistema kao što se izlaže u drugom zakonu termodinamike. Međutim, mi ljudska bića nismo izolirane jedinke, nismo izolirani sistem, nego uzimamo hranu koja generira energiju izvana i dio je većeg svijeta koji sadrži izvore naše vitalnosti. Postoje neki jako važni momenti, neke jako važne istine života, a to je da se on hoće prezervirati, da se hoće multiplicirati i da se hoće organizirati i na svim ovim područjima ljudskog života kibertnetika može dati zadovoljavajuće odgovore i na planu prezervacije i na planu multiplikacije i na planu organizacije ljudske zajednice.

On, dakle, proučava sredstva komunikacije i izmjenu informacija između čovjeka i stroja, između stroja i čovjeka i između stroja i stroja. Kozmologijska funkcija kibernetike bi, dakle, bila u suprotstavljanju entropijskim tendencijama u prirodi, u antientropijskom događanju koje se protivi neredu i razaranju organiziranog zbivanja kojem prema drugom zakonu termodinamike teži cjelokupna priroda. Kao ‘’džepovi’’ u kojima opada entropija, strojevi i ljudi su istovjetni ili slični i na toj istovjetnosti bazira se kibernetika tj. njena mogućnost, da između njih uspostavi komunikaciju.

U modernijim izvedenijim varijantama kao znanost o upravljanju složenim dinamičkim sistemima kibernetika se shvaća kao efikasan regulator, spona i na neki način utemeljenje pojedinačnih znanosti čime je filozofija istjerana sa toga mjesta koje je ona još do skora pridržavala. Morao bih još k tome reći, da je kod nas o tome prvi pisao Vanja Sutlić, a onda su kasnije slijedili mnogi drugi.

Dakle, ta je spona na pitanjima kibernetike odnosno na pitanjima antientropijskog zbivanja koje se protivi neredu i razaranju organiziranog događanja. Odatle se govori i o socijalnoj entropiji i postoje neki pokazatelji te entropije pa ako uzmemo naš primjer iz bivše države u vrijeme sloma starog režima, onda vidimo na primjer rast suicida među mladim ljudima, proces inflacije, opći kaos, bezakonje, javašluk. Znači, vidimo proces totalne destrukcije organiziranog događanja, totalni proces destrukcije ljudske organizacije sve, naravno, dotle dok je ne smijeni nova organizacija, a to se na primjer dogodilo u Hrvatskoj.

Znači interes je nikao na podlozi naših aktualnih životnih događanja, to nije bio samo teoretski interes, nego i pitanja na koja je svatko kod nas tražio neke odgovore. Neki su do tih odgovora došli, a mnogi nisu, nego su nastavili sa svojim životima kao da se ništa posebnog nije dogodilo. Ja sam sa svojom obitelji na primjer bio prisiljen napustiti domovinu i to kako bih biološki opstao, a mislim da nismo usamljen slučaj u tome.

- I konačno, postavila bih vam pitanje kako Ezra danas doživljava vašu teoriju?

Pa Ezra trenutno radi na pitanjima nano medicine koja je u uskoj vezi sa kibernetikom. Znači, on je u neku ruku u samom središtu kibernetičke problemtike. Ja sam ga jednom prilikom pitao, da li je moguće neurone koji postoje u ljudskom tijelu shvatiti bitovima informacije, jer je to bila jedna teza o neuronskom čovjeku suvremenih autora iz područja biokibernetike, a na što mi je on naveo primjer mišića kod oka gdje jedan neuron izaziva reakcije pokretanja oka daleko preiznije, nego oni kod pokretanja mišića nogu. Pa mi je objasnio, da je neuron mnogo složeniji od naših današnih strojnih elemenata kao što su na primjer tranzistori, mnogo složeniji i mnogo kompleksniji i da je veliko pitanje i velika teškoća svoditi ljudski život na mehaničke, strojne reakcije. Međutim, riječ je doista o jako složenim problemima bio-informatike, a ja to područje ne poznajem dovoljno, ako imam uopće i neku ideju o tome. To je ipak područje medicine i biologije kojim se ja nikada nisam bavio, ali je postao predmet interesa mog sina koji se s entropijskim sistemima suočava na jednoj drugoj razini od one na kojima sam ja svojevremeno radio. Kako to pomiriti između sebe, to će vjerojatno biti pitanje na kojem će Ezra raditi u svom daljnjem teoretskom i praktičnom poslu.

- Kako Ezra doživljava tu teoriju?

Pa ona je njemu interesantna. On na primjer ne misli, da je Zemlja čvrsti magnet, kako to ja nekada primitivno navodim, poveden Gilbertom, nego misli da je riječ o tekućoj masi koja je cijelo vrijeme u pokretu i koja se kreće i zbog toga producira magnetizam. Znači, njegov pogled je daleko složeniji od moga, ali sve u svemu on misli da je teorija jako lijepa, da je interesantna, ali ne želi biti zarobljen sa njom, nego želi raditi prema vlastitim intencijama i vlasitim zamislima. Naravno, to je njegova sloboda da u znanstvenim pitanjima ide svojim putevima, a ako oni korespondiraju sa putovima njegova oca, to je onda boljitak za obojicu. Ja ne mislim biti smetnja njegovom osobnom individualnom razvoju.

Razgovor vodila: Jadranka Varga

Bilo je dana pri Kuležima kad je bilo sparno sa teškom sumaglicom i rojevima prašine koji su prekrivali seoske puteve. Tako je bilo i ovog jutra kad se s Ezrom uputim prema Gornjoj Bistri do koje je vodio krivudavi put preko dva brijega možda i nekih dva kilometra, a sav nadvijen gustim listopadnim drvećem. Zimi je ovim putom bilo teško proći, jer su velike hladnoće znale zamrznuti put pa je bilo puno snijega, sklisko i opasno. Ljeti je opet ovaj put glasno odzvanjao zrikanjem zrikavaca i prigušenim šuškanjem grmlja u kojima su se skrivali tetrijebi.

Taj je put prema Kraljevom vrhu naglo uzlazio, dok se sa lijeve strane prema Jakovlju blago spuštao prema nizini koja je bila pusta i prazna, sasvim drugačija od one prema Gornjoj Bistri gdje je bilo puno bjelogoričnog raslinja.

Križanje tih odvojaka je bilo baš ispod moje kuće pri Kuležima. Bilo je dovoljno prekoračiti potok i krenuti malo poviše i već ste bili na tom križanju putova prema Jakovlju sa lijeve strane, prema Kraljevom vrhu sa desne strane ili prema Gornjoj Bisti koja se nalazila južno iza bregova.

Mi smo stigli do Risova polja pa onda naglo skrenuli na put koji nas je vodio prema Bistri, ali sve nekako nevoljko i teško, jer je bilo sparno i neprimjereno vruće za to doba godine. Baš je bilo proljeće u jeku i sve je pupalo pupovima, a zrak je bio pun peludi i prašine. Kada nakon nekoga vremena hoda začujem zvuk traktora koji nam je dolazio iza leđa i pogledam te opazim našeg Štefeka kako u društvu jednog svog kompanjona iz Bistre upravlja traktor na našu stranu pa stane:

- Doktor, morti bi štel da te dopelam do Bistre? Evo, mi smo bili pri Marici pa smo si cugnuli nekoliko peharčeka.

A ja jedva dočekam pa velim:

- Neka Ezra bude tu sa vama, a ja ću na motku iza traktora.

Na to taj njegov kompanjon nervozno usklikne:

- Nikako, doktor, nema ovdi mesta, nego neka i on stane na tu motku.

I ja pogledam Štefeka kako s odobravanjem namješta motku iza traktora. Štefek je bio lokalni momak od nekih tridesetak godina, visok i jak, ali zapušten. Njegovo lice je uvijek bilo polu obrijano, tamno opaljeno od jakog proljetnog sunca i crnih ruku od mazut ulja i motike.

Živio je od svog polja i od ilegalne sječe drveća sa Medvednice koje je prodavao kao drvo za ogrijev lokalnim seoskim gazdama. Imao je jedno žensko dijete, ali je živio rastavljen od žene koja je pobjegla sa djetetom negdje u grad gdje su prilike bolje, a život mnogo lakši. Stalno je bio u svijetlo smeđam sakou sumnjive čistoće ispod kojeg se nazirala zelena lagana vesta, a ispod nje blijedo crvena karirana košulja. Ukratko – bio je kao većina naših seoskih momaka koji vrijeme provode ili u svom polju ili na svom traktoru obilazeći lokalne gostionice. Uglavnom je bio pijan ili barem pripit, a to je bila jedna njegova karakteristika na koju nisam računao toga jutra.

Ta je motka o kojoj govorim bila nekih metar udaljena od tijela traktora i uglavnom služi kao poluga za željezni plug ili kao potporanj za metalne košare u kojima se prevozi kukuruz ili sitnija stoka. Između nje i traktora zjapi praznina gdje se nazire samo površina ceste i mene je uvijek bilo strah voziti se na toj motki, jer sam uvijek razmišljao da je moguće da propadnem i da me ta motka i taj traktor samelju u najsitnije komadiće. Ovog puta nisam obojici htio dati za pravo pa sam prihvatio rizik i tako oboje nas i Ezra i ja stanemo na tu motku i Štefek krene, ali stane naglo na gas, mi se zaljuljamo na toj motki i ja osjetim kako užasno jurimo cestom, a možemo propasti u tu prazninu, da nas nitko onda ne može spasiti i ja stanem vikati:

- Stani, stani Štef!,

a hladni me znoj oblije u isti čas

- Stani, stani!!

A Štef kada je vidio, da smo u opasnosti, vjerojatno izvlačeći iz dna svoje svijesti istinu, da i sam ima dijete istih godina, nakon nekoga vremena uzvikne:

- Dobro, dobro, evo ići ću polagano.

Ja onda obujmim svoga Ezru oko pasa pa mu velim:

- Znaš, Ezra, ako budemo pali onda padamo oboje.

Mnogo godina kasnije, već u Adelaideu saznah od Ezre, da je već „padao“ i da je bio veliki srećković kako je prošao na tom traktoru.

Tako dođemo do Bistre, Štefek siđe sa svog traktora zajedno sa svojim kompanjonom pa se upute prema gostionici u središtu sela, a nas dvoje sačekamo autobus za Zagreb i ja sam onda mislio, da Štef zapravo nije mislio ništa loše, on je samo imao suženu svijest o opasnosti kojoj smo izloženi, posebno moje dijete, ali je bila i odgovornost na meni, jer nisam računao da imam posla sa pijanim čovjekom, a kad je čovjek pijan onda mu se koješta oprašta.

Spoznao sam, da sam svojom nepromišljenošću nepotrebno doveo dijete u životnu opasnost i još sam saznao da moja osobina da ljudima ne dajem za pravo, nego da uzvraćam istom mjerom, jedna je osobina koja me može koštati glave i to ne samo mene, nego i mnoge druge, ali ja sam takav!

Nova knjiga na portalu http://digitalne-knjige.com/

< >
ISBN kod NSK RH 978-953-354-201-0
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic51.php


"Drago nam je da vas možemo obavijestiti da je na portalu http://digitalne-knjige.com/ objavljena još jedna nova digitalna knjiga.

Nova knjiga na portaluhttp://digitalne-knjige.com/

Digitalnu knjigu


"U potrazi za istinom", Zlatana Gavrilovića Kovača


predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:


PREDGOVOR KNJIGE "U POTRAZI ZA ISTINOM"


Pred nama se nalazi 51. knjiga plodnog autora iz Australije dr Zlatana Gavrilovića Kovača pod naslovom "U potrazi za istinom".

U ovoj izvrsnoj knjizi Autor se dotaknuo aktualnih događaja sa naših prostora, ali i onih događaja prije Domovinskog rata, za vrijeme Domovinskog rata i poslije njega.

Jako me zaprepastila činjenica kako su Autora toliko maltretirale aktualne vlasti zbog njegovih tadašnjih političkih stavova i da se sve to nastavilo i onda kad je Autor odselio u Australiju.

Ne znam do kuda dostiže ta hobotnica koja zabranjuje slobodnu misao, ali Autor je sve to izdržao i unatoč svim zabranama, proganjanju, krivim lijekovima - dao je jasnu misao o tome što misli, o čemu piše i to u više od 50 knjiga koje je izdao preko portala http://digitalne-knjige.com/ gdje mnogi autori objavljuju svoje knjige.

Autora poznam samo virtualno i preko telefonskih razgovora, međutim, u tolikoj širini koliko je obrazovan i čovjek sa dva fakulteta, došlo mi je nevjerojatno kako su se tadašnje vlasti ponašale prema ovakvim velikim umovima i plodnim književnicima kakav je dr.Zlatan Gavrilović Kovač.

Autor objavljuje svoje tekstove i poeziju i na svom blogu http://prokleta-od-daljina.blog.hr/ kao i na portalu https://www.magicus.info/ pa i preko tih portala njegove riječi i razmišljanja dolaze do raznih čitatelja.

Zato znam, da će i ova knjiga biti jedna od vrhunskih knjiga kakve su uostalom i sve Autorove knjige na kojima sam imala prilike raditi i pripremati ih za digitalnu objavu i tisak.

Autoru želim, da napiše još puno knjiga, jer pravi književnik piše dok je živ.

Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 05.12.2020.



Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic51.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene

u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga

objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu

www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala http://digitalne-knjige.com/"

Htio bih reći par riječi o Ezrinom imenu, jer je u tom pogledu bilo mnogo nedoumica i nagađanja. On je, naravno, dobio ime sa rođenjem 1984. kad je politička situacija u nas bila mirnija, mnogo mirnija od one koju zatičemo samo nekoliko godina kasnije. Njegovo ime se vodi u knjizi rođenih u Zagrebu je bilo Vlaho Rex Gavrilović. Vlaho - po Dubrovniku, Rex - po prezimenu majke i Gavrilović - po prezimenu oca. Međutim su se okolnosti sa vremenom mijenjale i ja sam onda bio prisiljen razmišljati kakva bi eventualno bila njegova sudbina u novim ratnim okolnostima, jer je istina da on kao Gavrilović ne bi mogao preživjeti nadolazeće vrijeme. Uostalom, on je isto tako teško prošao kao i druga djeca, možda malo i teže, ali ipak ne tako teško kao Aleksandra Zec, a toga sam se jako bojao.

Fvije godine pred rat, znači negdje 1988. ili 1989. ja sam promijenio, bez znanja svoje žene, njegovo ime u Ezra Rex. To ime je za mene signifikantno, jer je riječ o židovskom imenu i kao što se može vidjeti u obrazloženju promjene imena djeteta razlozi koji su me naveli na to su poštovanje obiteljske religijske tradicije, a što je također dobrim dijelom istina. Istina je, da je moja žena uglavnom odrasla u toj vjeri i sa tim pogledom na svijet, jer je njena obitelj uglavnom njegovala religijske elemente judaizma i njen otac je tim imenom bio zadovoljan što sam saznao tek dolaskom u Australiju iz jednog neobveznog telefonskog razgovora sa njim.

To je ime zadržano i kasnije dolaskom u Australiju, ali je dijete bilo iznenađeno činjenicom, da mu svatko prigovara na njegovom imenu pa me jednom prilikom pitao: „Tata, koje je moje ime?“ i općenito mogu reći, da su ljudi bili iznenađeni tom istinom, da dijete nosi drugačije prezime od oca.

Mnogo se nagađalo oko toga, a veliki zlobnici su pomislili da je razlog tome socijalna promocija, uspjeh i boljitak u svakom pogledu što je jedna velika predrasuda o Židovima u Australiji i Adelaideu, jer su oni tobože jako bogati i misle samo o zlatu. Međutim, istina je da niti Židovi sa kojima je Ezra stupao u neki odnos nisu mislili ništa bolje. Elem, ja mu odgovorim: „Tvoje ime je Ezra, a nadimak ti je Vlaho.“, jer ja isto tako nisam htio, da on izgubi svaki osjećaj za svoju domovinu pored toga što su djeca s imenom i nadimkom zapravo sretna djeca.

Moj je slučaj također takav, da sam možda bio u životu srećković pored svega ostalog zahvaljujući i nadimku Cipol . Tako je to ime zadržano do danas i svi njegovi dokumenti su na imenu Ezra Rex i ja bih naravno htio, da on to ime zadrži i kasnije i da u tom pogledu ništa ne mijenja.

Sve su ove okolnosti i nedaće još jedan očigledan dokaz koliko je djeci u proteklom ratu u nas bilo teško i koliko su i kako su podnosili stigme svojih roditelja.

Ovo je jedan tekst i fotografija Ezre, dok je bio student na Flinders Univerzitetu u Adelaideu na odsjeku biotehnologije. Taj je tekst nastao nekoliko godina prije, nego što je Ezra postao „psihijatrijski slučaj“ koji zahtijeva poseban tretman na odjelu Intenzivne skrbi Glensaide psihijatrijske bolnice u Adelaideu. Ja sam tim povodom pisao na portalu www.magicus.info negdje sredinom ili krajem 2012. i postoji evidentirana čitava moja korespodencija sa Dijanom Jelčić Starčević oko tog slučaja, a koja je pohranjena u arhivi ovog portala.

Svatko tko je zainteresiran, lako može pronaći 14 stranicu pod mojim imenom i dobiti uvid u širinu i dubinu tog slučaja koji je otpočeo kao problem jedne notorne nesanice koja je poznata kod ovdašnjih studenata kao jedan oblik njihova odnosa prema stvarnosti i prema ljudima. Mislim da ona nije samo ovdašnja karakteristika mladih ljudi, nego da je primjerena generaciji općenito koja je razvila poseban osjetilni i osjećajni odnos prem svijetu i životu .

Međutim je Ezra, kako već rekoh, zbog nesanice dospio na odjel Intenzivne skrbi gdje je doživio jako teške tretmane bolničkog osoblja koje je nasilno provodilo torturu nad ovim nevinim mladićem. Interesantno je, da ovaj novinarski prilog o Ezri unekoliko anticipira buduće događaje sa njim što je doista jako čudno imamo li na umu činjenicu, da Ezru poznaju u ovom gradu već skoro tri desetljeća što čini najveći dio njegova života. Dovoljno je malo „između redaka“ pregledati ovaj tekst, da bi se zapazila ta neobična koincidencija.

Mi smo , istina, “preživjeli“ taj tretman i sada dalje nastavljamo ploviti po ovom nemirnom moru ljudske gluposti i taštine.

Htio sam reći par riječi o tome kako doživljavam trenutnu duhovnu i političku situaciju u Rusiji potaknut najnovijim događajima u Azerbajdžanu, Armeniji i Bjelorusiji, a takoder i Ukrajini. Svima je poznato kako su ovdje „prozapadne kulturne elite“, kako to Rusi vole nazvati, izvele tijekom desetljeća izvjesne političke promjene koje je nemoguće razumjeti, a bez da se ima pogled na tzv. pitanje free market ekonomije i pitanje političkog pluralizma koji sa sobom podrazumijeva zapadna demokracija. Tobože te demokracije nema u Rusa, nego je riječ o starom totalitarnome poretku koji je Rusima nekako pa u krvi i da je taj totalitarizam i danas ruska stvarnost potekla iz primitivizma patrijalhalne ruske civilizacije koja nikada nije znala za slobodu mišljenja, govora i djelovanja, nego je uvijek posebnu pažnju polagala autokratima, carevima, grofovima i svećeničkom kleru.

Istina je, da se u Rusa koješta promijenilo u ovih zadnjih 30-tak godina od vremena pada socijalizma, samo je veliko pitanje kolike su to promjene koje idu na boljitak ruskog naroda i narodne većine. To je za mene veliko pitanje i ja onda slušam ruski radio, radio „Vesti“ i neke druge ruske radio stanice pa si razmišljam o tome što je istina ruske stvarnosti. Kad čujem njihovu glazbu na radio Shanson i Romantičeski radio i kad tu glazbu uspoređujem sa glazbom i harmonijama Kiće Slabinca, onda dolazim do toga, da mi Ruse samo možemo sanjati sasvim suprotno našim predrasudama o barbarizmu ruskih ljudi. Onda mi nekako po inerciji mišljenja pada na pamet Andre Gide koji je '30.-tih godina pisao i govorio, da je on u SSSR vidio „spas europske kulture“. Meni se danas isto čini, isto kao i stoljeće ranije Gideu, da je u Rusa danas takva duhovna klima, da predstavlja spas europske filozofije i kulture.

Tim je povodom Gide 1936. napisao i knjigu „Povratak iz SSSR-a“ nakon njegovog boravka u Rusiji pa je iznio i svoja iskustva o toj zemlji i tim ljudima i ovo hvale vrijedno djelo je kod nas bilo jako aktualno negdje '50.-tih godina prošlog stoljeća kad je ono i prevedeno na hrvatski jezik i kada su naši veliki filozofi i marksisti tražili odgovore na pitanja socijalističkog razvoja i pravaca tog razvoja koji je socijalistički razvoj kod nas, zahvaljujući Titu i njegovom hedonizmu, bio ozbiljno doveden u pitanje.

Mi smo, naravo, krenuli svojim „autentičnim putom“, a Rusi su ostali i dalje na ‘’dnu’’ civilizacijskoga i kulturnog razvoja, da čovjek pukne od smijeha! Tim je povodom Gide u svom Uvodnom slovu dao neka jako važna zapažnja koja ću sada spomenuti uzimajući u obzir engleski prijevod, jer nemam pri sebi nikakav bolji i u tom Uvodnom slovu Gide piše:

„Three years ago I declared my admiration, my love, for the U.S.S.R. An unprecedented experiment was being attempted there which filled our hearts with hope and from which we expected an immense advance, an impetus capable of carrying forward in its stride the whole human race. It is indeed worth while living, I thought, in order to be present at this rebirth, and worth while giving one's life in order to help it on. In our hearts and in our minds we resolutely linked the future of culture itself with the glorious destiny of the U.S.S.R. We have frequently said so. We should have liked to repeat it once again.

Already, without as yet having seen things for ourselves, we could not but feel disturbed by certain recent decisions which seemed to denote a change of orientation.

At that moment (October 1935) I wrote as follows:

"It is largely moreover the stupidity and unfairness of the attacks on the U.S.S.R. that make us defend it with some obstinacy. Those same yelpers will begin to approve the Soviet Union just as we shall cease to do so; for what they will approve are those very compromises and concessions which will make some others say: 'There! You see!' but which will lead away from the goal it had at first set itself. Let us hope that in order to keep our eyes fixed on that goal we may not be obliged to avert them from the Soviet Union."
Nouvelle Revue Française, March 1936“

Gide je kasnije promijenio svoja stajališta i nakon iskustava sa Staljinom došao do zaključka, da je riječ o najrepresivnijem svjetskom političkom sistemu usporedivom s onim Adolfa Hitlera. Gide je naravno dobio Nobelovu nagradu 1947., a ja sam pola stoljeća kasnije bio prisiljen zaklon potražiti u novoj zemlji kao nova hrvatska emigracija koja se sklanja pred brutalnošću nove hrvatske demokracije. To je naravno razlika, fundamentalna razlika, Gidea i na primjer mene, ali mi je ostao pogled uperen prema ruskome istoku pa sam vremenom, nakon dužega kolebanja, došao do zaključka, da je sasvim točno i očigledna istina, da Sunce i njegova Zora obasjavaju Zemlju prvo na Istoku, da bi zapali duboko na Zapadu kao što zapada sve u rujnom crvenilu kada suton nagovještava zemljasku noć i tamu i isto tako danas doživljavam duhovnu i kulturnu situaciju u Rusa kao nebesku Zoru gdje sviće na rosnoj cvjetnoj livadi i gdje se život budi sa cvrkutima ptica i jutarnjim kukurikanjem seoskih kokota.

Moja majka je pred smrt došla u Beograd i bila je stacionirana na poznatoj njihovoj VMA na neurološkom odjelu u redu najtežih slučajeva. Došla je na svoj zahtjev i vojne vlasti bivše države su joj to odobrile. Došla je sa jednom idejom, da se susretne sa Titom ili nekim njegovim visokim časnikom kako bi vojnim vlastima predstavila naš obiteljski slučaj budući smo bili opterećeni hipotekom ustaštva i ustaških koljača zahvaljujući njenom bratu Ćamilu koji je bio stražar u ustaškom zatvoru Lovrijenac u Dubrovniku. To je bio i najvažniji razlog zašto moj otac Aleksandar nikad nije mogao napredovati u vojnoj hijerarhiji, iako nisu mogli, a da mu ne dodjele orden za vojne zasluge. On je cijeli svoj život, od vremena rata gdje je bio u 27. istočnobosankoj diviziji u izviđačkoj četi pa do u mirovljenja 1971. ostao samo zastavnik, jer nije ni zaslužio ništa bolje.

Znao je reći: „Meni je i ovo dovoljno.“, dakle, pred samu smrt majka je govorila o svojoj djeci, ali ne zato da bi ta djeca živjela dobro, štoviše udobno, nego da bi im uopće bilo dopušteno živjeti, jer je njoj u bivšoj državi bilo uskraćeno to prirodno elementarno pravo - pravo na život zato što su djeca iz oba njena braka zapravo partizanska djeca, ako je to Titu uopće tada nešto značilo.

Tito nije došao niti je do tog susreta ikada došlo i ona je umrla bez da se njoj ukazao bilo kakav respect. Ona je, dakle, doživjela 49 godina, duplo manje, nego na primjer admiral Branko Mamula, ali sam ja danas sretan i sa tim godinama, jer je mogla proći daleko gore kao što je to bio slučaj sa mnogima koji nisu dijeli ista stajališta sa Titom.

Njene posljednje riječi su bile: „Čuvajte mi Zlatana“ i sa tim riječima se oprostila od svog života. To me danas podsjeća na riječi Karađorđevića pred slom Kraljevine Jugoslavije kad je sa državnim zlatom iz državne blagajne napuštao zemlju riječima: „ Čuvajte mi Jugoslaviju“, da čovjek pukne od smijeha, ali su me ti vojni ljudi zapamtili i u neku ruku pratili kroz cijeli moj život - čak i ovdje na drugom kontinentu na drugom kraju svijeta pa nema nikakve sumnje, da su me „čuvali“, a možete zamisliti i kako su me čuvali što se najbolje vidi iz moje medicinske povijesti koja je čitava pohranjena u arhivi australskoga Medicare.

U toj medicinskoj povijesti postoji jedno mjesto, a to je da uzimam „Injection of depot anti-psychotic“ uz desetak drugih lijekova koju su predviđeni u tretmanu dijabetesa, dermatitisa, atrial fibrillation, kronične bubrežne bolesti, očne bolesti. Te injekcije primaju u današnim zatvorima i najteži kriminalistički sučajevi, a njihova specifičnost je u tome, da kada ih primate prvi puta, ako preživite, onda ste ovisni od njih cijeli život. Ti su lijekovi na primjer bili predviđeni kod nas u postupku resocijalizacije pacijenata ne samo kao palijativna mjera, nego i mjera „preodgoja“, jer se držalo kako mene treba „preodgajati“ od nakaradna mišljenja o našem samoupravnom socijalizmu koji se izučava na teološkim seminarima Vatikana i fakultetima Švedske.

Naš sustav „općenarodne obrane“ na kojem je sustavu radio i pokojni Franjo Tuđman, da se dakle ta naša specifična i originalna vojna teorija proučava i na američkom West Pointu te na ruskoj Frunze pa bi me Ervin Peratoner koji je u to doba bio blizak sa Šuvarovima pitao: „ Zlatane, jeste li vi razmišljali o samoubojstvu?“, jer su oni mene, Mira Šuvar sa kojom sam radio u CK Hrvatske i Muradif Kulenović, psihijatar Centra za mentalno zdravlje u Zagrebu, „čuvali“ od samoubojstva, jer ja nikako da izađem na kraj sa našom političkom i socijalnom stvarnošću, nego u svom bunilu i ludosti blebećem o „balkanskoj federaciji“.

Tako su me „čuvali“ u Zagrebu, a „čuvaju“ me danas i ovdje u Adelaideu kao „manijaka“ i teškog „ratnog zločinca“, jer sam „teški duševni bolesnik“ s isto tako teškom vojnom prošlošću koji je odgovoran za stradanja mnogih ljudi u proteklom balkanskom krvoproliću. Pa stvarno, da čovjek pukne od smijeha!

Sva je sreća u tome, da sam politički pisac kojeg poznaje cijela država pa je moj slučaj došao na red prorazrednog „criminal investigation“, inače bih visio kao i cijela moja mala obitelj kao najteži živući svjetski zločinac i terorist. Eto, tako su me „čuvali“!

Mislim, da smo mi u prošlom sustavu koji je dobroj mjeri naslijeđen do danas, u Hrvatskoj filozofiji imali priznavanje IGRE u ljudskom bivstovanju kao istinskog STVARALAŠTVA koje se sasvim razlikuje od RADA koji je razumijevan nasilnim, prinudnim, otuđenim i na koncu toliko protivan ljudskoj prirodi, da se može usporediti sa nasilnom proizvodnjom smrti u hitlerizmu. To je bilo jedno naše primitivno zastranjivanje koje je u RADU vidjelo samo demonstraciju ljudske brutalnosti i otuđenosti pri tome, naravno, pozivajući se na mišljenje Marxa iz njegovog ranog perioda gdje o ljudskom radu govori kao o otuđenim potencijama čovjeka i roda. Pri tom razmišljanju pozivalo se i na Heraklita i Platona kao i na Eugena Finka iz njegovog rada „Osnovni fenomeni ljudskog postojanja“ gdje se problematika ljudske igre razmatra kao jedan od fenomena ljudskog postojanja pored smrti, rada, vladavine i ljubavi. Tu se kretalo od Petrovića do R. Supeka koji su smatrali, da se ljudska mašta ostvaruje kao najviše dobro čovjeka bez koje bi naše postojanje bilo neutješno i bez stvaralaštva pa iako se provlači kroz sva područja ljudskog života, ona na najprivilegiraniji način stanuje upravo u Igri . Doista, Fink i kaže, da se samo čovjek može igrati „Ni životinja ni Bog se ne umiju igrati“, „Jedino ono bivstvujuće koje se na konačan način odnosi prema sveobuhvatnom univerzumu i pri tome se stalno zadržava u međuprostoru između stvarnosti i mogućnosti, egzistira u igri.“ (Ibid, str, 292).

Igru imamo u svim područjima kulture tako da homo ludensa nije moguće odvojiti od homo fabera i homo politicusa. Igra je dimenzija egzistencije koja je protkana sa svim drugima i sa mnogim područjima kulture upravo isprepletena, jer čovjek sebe razumijeva kao smrtnim, kao radnikom, kao borcem, kao onog tko voli i kao onog koji se igra. Za Finka moć mašte koja stvara igru sigurno je u stvarnosti neka vrsta nemoći. Zato on kaže: „Po snazi koja bi mijenjala bivstvo igra se očevidno ne može mjeriti sa ljudskim radom i sa borbom za moć.“ (ibid, str. 301).



O RADU je opet kod nas najdublje govorio pokojni Vanja Sutlić i na tome se pitanju jako razlikovao od naše dominantne praksis filozofije i to zato, jer je u ljudskom radu vidio nešto više, nego puko otjelovljenje ljudske brutalnosti, nego čovjek u njega unosi svoj duh, svoju maštu, svoju pronalazačku snagu, on se istovremeno opredmećuje u produktima svog rada, on se ospoljava, iznosi svoju nutrinu i susreće se sa stvarima svog svijeta rada koje je on oblikovan sam za sebe.

Velika je, naravno, stvar da se čovjek prepoznaje u svojim djelima, da ono ljudsko u svojem proizvodnji stvari ne vidi kao čisto predmetna prirodna određenja i da u takvom promatranju ne biva izgubljeno ono što je čovjek u stvari unio. Rad je borba, ali i samopotvrđivanje čovjeka u njegovom stvaralačkom proizvodu.

Stari Grci su na primjer vidjeli suprotnost između prirode i ljudskog proizvođenja ili rada, između physis i techne, ali su istovremeno sagledavali njihovu duboku bitnu povezanost. Dakle, rad se u obliku tehničkog proizvođenja bitno provodi za volju ljudskih potreba. Zato se u njemu ispoljava socijalni karakter rada, on nije samo odnos čovjek prema prirodi ne samo dokument naše moći slobode, nego je prije svega odnos čovjeka prema samom sebi i odnos ljudi među sobom. „ Rad ima od iskona kolektivni smisao.“ (str. 220), a kao takav je također u neku ruku igra među ljudima pa je ta diferencija koja nam je poznata u našoj filozofiji samo uvjetna i ne pogađa pravo stanje stvari. Odatle nije toliko isključiva razlika niti između mašte i stvaralaštva i svijeta rada pa se taj praksisov pojam gubi u banalnosti svog samorazumijevanja.

dr. Zlatan Gavrilović Kovač porijeklom iz Hercegovine, rođenjem Dubrovčanin, a odgojem Zagrepčanin rođen je u Dubrovniku 25. siječnja 1959. godine. Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. godine.
Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. godine, a iste godine nastavlja u Zagrebu. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986. godine. Filozofsku dizertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989. godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti. Živi i radi u Adelaideu u Australiji.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?

• Pa ja sam otpočeo sa pisanjem relativno rano kao mladić od jedno šesnaestak godina. Istina postojali su moji literarni pokušaji i ranije ali moj prvi objavljeni rad pojavljuje se u mojoj 16 - toj godini. Prema tome bio bih slobodan reći da je već iza mene nekih 38 godina bavljenja spisateljskim radom.
• To i nije tako malo imamo li u vidu one autore koji su došli do velikih imena u svega nekoliko godina spisateljskoga rada. Meni je međutim trebalo jako puno vremena da bih konačno bio predstavljen hrvatskom čitateljstvu kao tekstopisac i čovjek literature nakon što sam godinama bio posve zaboravljen i smetnut u stranu kao nepoželjni stranac.

Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu kontaktirati?

• Adresa stranice na kojoj su predstavljene neke moje knjige je: http://digitalne.orgfree.com/
• Moja e mail adresa je zlatan.g@adam.com.au
• Ova adresa razlikuje se od prijašnje koja je navedena u digitalnim knjigama, jer sam upravo nedavno mijenjao svoje mjesto boravišta pa sam zajedno sa novim boravištem dobio također i novu e-mail adresu.
• Doduše cijenjeno hrvatsko čitateljstvo može me kontaktirati i na direktan način preko pošte pismonosno: Z.G.K. 12 Tyson st. Ashford 5035, Adelaide, S.A.

Rođeni ste u Dubrovniku, srednju školu polazili u Splitu i Studij filozofije i sociologije započeli u Zadru 1978. godine i onda se preselili u Zagreb. Kojih događaja se najradije prisjećate iz tog vremena?

• Istina je da sam u svojem najranijem dobu prošao gotovo čitavu Hrvatsku.
• Iz svakoga od tih perioda postoje jako interesantni događaji kojih se rado sjećam. Istina ima i onih koje nerado uzimam u obzir.
• Ali mislim da je moje najranije djetinjstvo u Dubrovniku upravo ona perioda koje se danas najradije prisjećam. To je vrijeme koje je bilo jako lijepo i radosno. Uživajući skrb čitave porodice ja sam proveo jako lijepo djetinjstvo u Pilama u Dubrovniku kao najmlađe dijete jugoslavenskoga oficira i majke opterećene ustaškom prošlošću.
• Malo čudno djeluje ta obiteljska kompozicija pogotovo kada imamo na umu vremena socijalizma i jednu rigidnu nacionalnu politiku u bivšoj državi kojoj se nikako nisu sviđali elementi ''staroga društva''. Međutim istina je da ljubav ne poznaje nacionalne granice, niti je ona kapitalistička ili socijalistička....
• Tako je svakako prevagnula u slučaju moje majke i moga oca filozofija slobodnoga odabira na temelju sviđanja ili atrakcije za razliku od onih koji su svoje porodice zasnivali zahvaljujući prije svega ideološkim ili političkim razlozima ili pak onih koji su u zavičaju tražili rješenje svih svojih dilema ili su pak svoje ''odabire'' temeljili na imutku i materijalnim stečevinama.
• A kao dijete iz takovoga braka nije čudno da sam već odrana dobivao poduke o životu koje su uglavnom bile ''idealističke'' bez realnoga uporišta u konkretnome životu. I istina je da je takav odgoj bio presudan ali i to da je nosio sa sobom obilje problema sa kojima se ja nisam svagda najbolje nosio.
• A iz toga perioda danas se često prisjetim vremena kada sam na skalinima ispred kuće u Pilama čitao Mortona Thompsona i njegov roman "I ne kao stranac". To je priča o jednom dječaku koji ima prijatelja staroga liječnika a i sam izučava medicinu.
• Rano je ostao bez majke i to na jedan presudan način oblikuje njegov život kao liječnika, dakle, prilično zanimljivo štivo koje sam ja svojevremeno u Zagrebu predlagao kao udžbenik iz medicinske etike. Međutim to nije prošlo.
• Tu sam knjigu desetak godina kasnije poklonio jednoj studentici medicine gospođi Uvodić a prilike su me navele na to da sam u jednoj adelaidskoj staretinarnici naišao na original te knjige koju danas ljubomorno čuvam kao primjer jedne izuzetne literature koju više nitko ne čita.

Tijekom studija počinjete se baviti i novinarstvom i politikom bili ste glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" 1982-83, i časopisa za teoretska pitanja "Pitanja" Tu se javljaju i prvi znaci nerazumijevanja i razdvajanja između vas i službene vlasti u tadašnjoj Republici Hrvatskoj. O čemu se radilo? Za kakvo novinarstvo i za kakve društvene promjene ste se zalagali budući da se sukob ubrzo rasplamsao.

• Prvotno to nisu bile diferencirane razlike izuzev toga da smo mi u S.L. bili jako mladi ljudi.
• Međutim nakon našega upoznavanja sa hrvatskim političkim i socijalnim prilikama te su razlike bivale sve dublje i dublje.
• Dakle u tom sporu o kojem vi govorite nisu postojale samo generacijske razlike. Postojala su duboke esencijalne razlike koje su se kristalizirale oko hrvatskoga nacionalnoga pitanja.
• Međutim, početno, svi mi mlađi bili smo na istoj fronti kao i stara komunistička garda.
• Vremenom su se međutim kristalizirale krupne razlike pored toga što smo kao najmlađa generacija htjeli ''nešto novo''.
• To se međutim nikome na službenoj vlasti nije sviđalo.
• Nije im se sviđalo što čeprkamo tamo gdje ne trebamo.
• Recimo, kao urednik socijalne politike SL ja sam bio silno iznenađen stanjem hrvatske psihijatrije za koju smo već tada govorili da je '' let iznad kukavičjega gnijezda'' a da mi ništa drugo ne radimo nego otkrivamo ''kukavičja jaja''.
• To se nikome nije sviđalo, nije im se sviđala istina o poretku koji je za sebe tvrdio da je '' najhumaniji oblik vlasti''.
• Jer nama na primjer nikako nije bilo jasno da je na forenzičkom odjelu sa doživotnim hospitalizmom smješten poštar koji je ukrao jednu penziju. To nam nikako nije bilo jasno. A i danas meni to nije jasno.
• Dakle nas je od oficijelne vlasti razdvajao naš interes za istinu hrvatskoga prostora, za stradanje ljudi pod političkom diktaturom nekolicine profesionalnih revolucionara. A iz toga interesa onda je slijedilo i naše viđenje uloge i mjesta hrvatskoga novinarstva.
• Velika većina toga novinarstva za vrijeme staroga režima bilo je u službi postojeće vlasti. Navest ću vam primjer slučaja sa tvornicom vijaka Prvomajska u Zagrebu tamo negdje sredinom 80tih godina kada je dolazilo do štrajkova u toj tvornici.
• Čitav novinarski pogon Zagreba tada je stao na stranu oficijelne vlasti i rukovodećih struktura tvornice kojima su štrajkovi bili ''djelovanje neprijatelja'' a da se na primjer nikako nije vodilo računa o strojevima koji nepotrebno troše na tisuće litara pitke vode zahvaljujući nemaru rukovodilaca.
• I ti štrajkovi su otpočeli oko nepotrebnoga trošenja pitke vode kod neispravnih strojeva jer su vladajućoj garnituri Prvomajske to bila akcidentalna pitanja. Međutim je čitava zgrada Vjesnika bila pod dojmom ''djelovanja neprijatelja''.
• Dakle, mi se nismo zalagali za neke posebne socijalne promjene.
• Mi smo bili protiv javašluka, nerada, korupcije, podrepaštva i vjerovali smo da i novinarstvo može doprinijeti boljoj slici stanja u hrvatskom društvu.
• Dakle mi uopće nismo bili revolucionarni, mi smo bili unekoliko reformisti pa smo zato bili i najopasniji. A da ne govorim o tome da su nas onda krstili raznim imenima kako bi nas difamirali pred javnošću

Već onda ste upozoravali vlasti u Republici Hrvatskoj na to da nisu na vrijeme reagirali na mnoge rastuće probleme u Jugoslaviji. Neki od tih neriješenih i zanemarenih problema doveli su i do kasnijeg rata u Jugoslaviji. Osjećate li ipak neku moralno zadovoljstvo što ste bili jedan od prvih koji su o tome progovorili.

• Ne, ne osjećam nikakvo moralno zadovoljstvo.
• Prije bih mogao reći da sam se dugo vremena osjećao krivim za stanje stvari, odnosno da sam prihvatio krivicu kao jedan modalitet svoga života mada se nikako ne bi moglo reći da snosim odgovornost za vrijeme koje je nadolazilo.
• Dakle prihvatio sam ulogu žrtve koja nosi povijesnu krivicu i odgovornost za stanje stvari mada, doista, to nema nikakve veze sa mnom. Niti bilo kime od nas koji smo radili u Slu i Pitanjima.
• Odgovornost leži na nekim težim faktorima o kojima sam ja pisao u svojoj višetomnoj knjizi "Okovano vrijeme". Nikako na nama mladima koji smo zapravo imali konstruktivan pogleda na rješenje jugoslavenske krize.

Sve to dovelo je do raspada sustava. Isključeni ste iz Partije, smijenjeni s mjesta urednika u novinama i izopćeni iz javnog života. Vaša egzistencija je bila ugrožena, a sami ste napisali da ste na neki način bili zatvorenik u socijalističkom sustavu. Možete li nam opisati vaš život u ta za vas teška vremena.

• To je vrijeme kojeg se nerado sjećam. Sjećam se na primjer da sam bio toliko gladan da sam bio prisiljen otići do stana pokojnoga Gaje Petrovića sa kojim sam polemizirao u javnosti da mi pomogne pronaći nekakav posao da mogu prehraniti svoju malu porodicu.
• On je poznavao čitav moj ''opus'' pa mi je na koncu predložio da bih mogao raditi na nekim ''projektima''.
• Naravno - od toga njegovog obećanja nije bilo ništa.
• Onda se sjećam profesora Cvjetičanina koji je svojski radio na tome da me se ljudi ''riješe'' jer sam tobože sasvim ''neuravnotežen čovjek'', pa onda Rade Kalanja i urednika Mirića koji su decenijama jako lijepo živjeli od dotacija svojih knjiga i naravno zahvaljujući takvim ''divljacima'' kakav sam bio ja.
• Jer su oni jako lijepo znali unovčiti svoje političke i ideološke protivnike........

Iz svojevrsne političke izolacije promatrali ste dolazak "demokracije" na ovim Prostorima, raspad Jugoslavije, početak rata. Kako ste to proživljavali? Mislite li da je bilo i boljih rješenja od onih koje su nam Milošević i JNA s jedne i Tuđman s druge strane nametnuli?

• Za mene osobno taj rat na prostorima bivše države je bio sasvim nepotrebna stvar.
• Mnogima je međutim donio znatan profit i unapređenja. A u igri su bile milijarde dolara.
• Dakle vidite da je bilo riječi o sasvim krupnoj stvari.
• Tamo negdje 1985 godine ja sam vodio polemiku sa Predragom Matvejevićem i tada sam prigovorio na njegovom centralizmu.
• Ta je polemika kasnije prihvaćena kao amandman na Ustav, amandman koji je predlagao da se disolucija jugoslavenske države odigra mirno na način da se svaka republika formira kao samostalna država.
• Dogodilo se međutim sasvim suprotno a to je da se rasplet u bivšoj državi dogodio na najbrutalniji način. Prema tome mislim da je bilo i boljih rješenja od onih koje su nam Milošević, Jna i Tuđman nametuli.

U Australiju ste došli 1994 godine u potrazi za boljim i ljepšim životom i nastavkom svog ranijeg rada. Da li sada s odstojanja od gotovo dvadeset godina smatrate da je to bio pravi potez i da li biste ga ponovili?

• Da, mi smo došli u Australiju krajem septembra mjeseca 94 godine.
• Prve godine su bile iznimno lijepe, kasnije je bivalo sve teže.
• Ali ne misli da je ta migracija bila najbolje naše rješenje.
• Svagda je tako sa migracijom da vam je kasnije prilično žao zbog toga što ste napustili svoju domovinu.
• No ja sam nastavio sa svojim radom baš tamo gdje sam u Zagrebu i stao. Iz toga je nastao znatan opus koji je jednim dijelom štampan u digitalnim knjigama kod vas

Dolaskom u Australiju ponovno se počinjete baviti znanstvenim radom novinarstvom i pisanjem. Možete li nam reći više o tome?

• Nakon četiri godine odmora u Adelaideu bosanske kolege su me zamolile za seriju predavanja koja bi pokrivala područja islamske znanosti i bosanskih prilika. I ja sam se odazvao.
• Nakon slijedeće četiri godine nastao je znatan literarni rad koji je u cijelosti štampan u digitalnim knjigama u Zagrebu.
• Međutim ja nisam samo radio za naše Bosance.
• Podjednako tome držao sam radio predavanja iz hrvatske povijesti i iseljenoj Hrvatskoj i znam da su ta predavanja jako lijepo primljena od naših Hrvata u Adelaideu.
• Nakon toga moj interes se usredsredio na hrvatske prilike u domovini preko informativnoga portala magicu info kao i društvene mreže digitalnih knjiga u Zagrebu gdje i danas radim i surađujem.

U to vrijeme razvijate i teoriju sfere koju ste kasnije opisali i razjasnili u knjizi "Kozmologija zlatnog prstena". Možete li nam reći nešto više o toj teoriji i njenom nastanku?

• Teoriju sfere predstavio sam u cijelosti u svojoj knjizi "Kozmologija zlatnoga prstena".
• Međutim ona nije centralna tematika ove moje Kozmologije.
• Iz Kozmologije ona se deducira kao vojna teorija odnosno kao segment cjelokupne Kozmologije. Zapravo riječ je o teoriji Hirošime mada može začudno izgledati da i u tome području imamo teorija.
• Nema nikakove sumnje da je čitava ova teorija nastala kao svojevrsni odgovor na ratne prilike u Hrvatskoj i na Balkanu.
• Drugi moment koji mi se čini od iznimne važnosti jest taj da ja slučaj Hirošime i kako je ona obrađena u Kozmologiji zlatnoga prstena poimam ''hrvatskom stvari''. To je teorija koja je nastala gotovo u cijelosti u Hrvatskoj, samo su neki manji segmenti nastali u Adelaideu, Hrvati su danas ti koji najbolje poznaju ovu teoriju, pa onda najznačajniji elementi ove teorije nastali su u Hrvatskoj.
• Dakle ima mnogo razloga da je zovemo ''hrvatskom stvari''.
• Početno ona je nastala u šumama Marjana u Splitu a kasnije je posebno analizirana u kontinentalnoj Hrvatskoj na primjeru prigorskoga biotopa Medvjedice.
• Kako je moj sin aktivno sudjelovao u njenom nastajanju ja sam kasnije čitavu tu teorijsku zgradu nazvao Rex-Kovač teorijom.
• Riječ je o teoriji koja je izložena u 5 tomova a značajno je da izlaže tematiku kozmičkoga sraza naše planete sa stranim nebeskim objektom. U tom smislu ova teorija korespondira sa radovima poznatoga američkoga teoretičara Eugena Shoemakera koji se srazom bavio na primjeru zemaljskih kratera koji su nastali prije mnogo milijuna godina.
• U tom smislu moja teorija se jednim dijelom naslanja na rad moga američkoga prethodnika. Ali i ne samo njega. Mislim da u svojim najboljim dijelovima ona stoji na tradiciji naših najboljih znanstvenika kakvi su bili otac i sin Mohorivičić ili kod Srba kakav je bio Milanković.
• Ovoj teoriji još nedostaje puna matematička prezentacija ali moj sin Vlaho Ezra se poduhvatio toga posla pa ja tako imam osjećaj da će se i njegov doprinos teoriji nastaviti u njegovim prilozima gdje se teorija proširuje primjerima molekularne biologije i mikrobiologije.
• Međutim sada je malo prerano o tome govoriti. U svakom slučaju još uvijek se ova teorija razvija i slijede njena proširenja i na druga znanstvena područja.

Kako ocjenjujete svoju Teoriju sfere u odnosu na druge vojne teorije?

• Vojne teorije su uglavnom nepoznate jer se drže vojnim tajnama.
• A ja opet nisam htio da moja teorija bude vojna tajna.
• Tako je došlo do njena objavljivanja.
• Nema nikakove sumnje da se teorija sfere o kojoj je riječ može promatrati kao originalni doprinos hrvatskoj vojnoj znanosti i hrvatskoj historiografiji.

Opisujući teoriju sfere u knjizi odnosno kozmologiji zlatnog prstena osvrćete se i na neka pitanja islamske filozofije i znanosti. Otkud ta povezanost i koliki je po vama doprinos muslimanskih matematičara i fizičara svjetskoj obrazovanosti…?

• Pitanja islamske znanosti su posebno istaknuta s obzirom da su predavanja bila namijenjena bosanskim slušateljima. Međutim srodna pitanja nalaze se podjednako u staroj grčkoj matematici i geometriji kao i europskoj modernoj znanosti.
• U tom smislu muslimanski ili arapski period razvoja matematike samo je prirodan slijed ili put znanosti od njenih početaka kod Euklida i Arhimeda preko muslimanskoga doprinosa koji je hvale vrijedan do najsuvremenijih europskih teorija kakva je na primjer ona Hilbertova.
• Povezanost predstavlja izuzetan interes starih Grka i muslimana prema geometrijskim pitanjima i prema pitanjima geometrijske prezentacije nebeske sfere. Odatle ta povezanost.
• A kako već rekoh doprinos muslimanskih matematičara i fizičara je doista golem i šteta je da u suvremenim povijestima znanosti toga perioda nema arapskoga perioda izuzev malih natuknica povezanih sa Horezmijem uglavnom.

Sami navodite da je Teorija sfere odnosno 4 knjige "Kozmologije zlatnog prstena" vaš najznačajniji rad. Možete li nam to objasniti?

• Pa možda je najznačajniji rad jer je jedini. Ja niti nemam nekih drugih knjiga kojima bi se posebno mogao pohvaliti ......
• Smijem se ali jest najznačajniji moj rad jer se na jednom mjestu sintetizira jedno nastojanje koje traje možda nekih četiri decenije i to od dječačkoga doba u Splitu pa do zrelosti u adelaideu.
• To je raspon od preko četiri decenije i ja sam bio prilično srečković da sam taj rad priveo svome kraju.

Nakon četiri knjige "Kozmologije zlatnog prstena" objavili ste i četiri knjige pod naslovom "Okovano vrijeme". U njima se bavite događajima na ovim prostorima uoči, za vrijeme i poslije rata. Postoji li nešto važno što nam o tom vremenu možete reći?

• Bilo je to teško vrijeme!!!

Posebno zapažena je bila vaša knjiga Okovano vrijeme I (o praxis filozofima), možete li nam reći zašto je svojevremeno toliko hvaljena praxis-filozofija danas uglavnom zanemarena i zaboravljena.

• Praksis filozofi zapravo nisu imali što novoga reći.
• Oni su zaboravljeni isto onako kako su i stigli na javnu scenu - zaboravljeni su u velikom stilu. Ali i iz drugih razloga.
• Praksis filozofima nitko nije prigovarao da ne poznaju stvari, da su nestručni ili tome slično. Prigovori su bili ljudske prirode s obzirom da su praksisti bili brutalni ljudi. Brutalni i isključivi.
• I to je razlog zašto su zaboravljeni, kao ružan san kojeg se nerado sjećam.
• I to je jedno nasljeđe kojeg smo se oslobodili barem na neko vrijeme.
• Oni su otpočeli bespoštednim kritikama svega postojećega pri tome zanemarujući karakter svojih ideoloških neprijatelja da bi na koncu završili kao psihijatrijski slučajevi, jer između filozofije i buncanja njoj oni su u novim političkim prilikama izabrali buncanje i natucanje o stvarima koje ne poznaju dovoljno.
• Nema nikakve sumnje da je ova socijalistička teorija izgubila tlo pod nogama sa novim socijalnim odnosima u Hrvatskoj i sa novim poretkom stvari u Europi.
• Nikome više nisu bile interesantne socijalističke fraze o komunističkoj stvarnosti i kako revolucionirati postojeće odnose.
• Ljudi su se susreli sa jako teškim problemima životnoga opstanka u konkurentskoj borbi u kojoj nemaju svi podjednake šanse.
• Komunistička frazeologija bratstva i jedinstva tako je uzmakla pred mnogo esencijalnijim problemima svakodnevnice.
• Mnogi od tih teoretičara posebno oni mlađi počeli su naučavati drugačije teorije .
• Tako je postao važan Carl Schmit umjesto Lenjina.
• I doista bi se praksistima pored revizionizmma Marxove teorije moglo prigovoriti na izvjesnoj politici podrepaštva i kameleonstva kako bi se zadržao nekadašnji status neprikosnovenih ideologa koji vedre i oblače našom ideološkom i političkom frontom.
• Danas međutim ljude zanima nešto drugo!

Osim navedenih knjiga u posljednje vrijeme objavili ste i zbirku poezije "Suze od kamena" i knjigu "Suze od papira" u kojoj opisujete odrastanje svog sina Vlahe Ezre. Možete li nam reći više o tim knjigama?

• Te knjige jako volim.
• Znate on je bio tako krasno zagrebačko dijete, tako lijep i pametan.
• Živjeli smo jako skromno ali je naš život bio sretan.
• I danas kada retrospektivno gledam na to vrijeme mislim da je Vlaho Ezra imao jako interesantno djetinjstvo u prostorima jednoga velegrada i u prostranstvima gustih listopadni šuma Medvjedice.
• Ja sam htio opisati taj njegov život u ratnim prilikama jer mi se on činio nevjerojatno interesantnim.
• Znači riječ je o literaturi koja nastaje u ratnom vremenu a ima jednog zagrebačkog dječaka kao centralnu temu.
• Naravno ja ne znam koliko sam uspio u tom svom pokušaju ali mislim da su knjige jako lijepo primljene od najšire hrvatske publike.

Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga ?

• Pojava digitalnih knjiga je svakako jako, jako značajna. Nema nikakve sumnje u to da je riječ o budućnosti knjige. Znači štampana forma knjige će prema mome skromnome mišljenju uzmaknuti pred pojavom digitalnih knjiga.

Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?

• O da, jako sam zadovoljan možda prije svega zahvaljujući izuzetnoj suradnji koju sam ostvario sa gospodinom Nenadom Grpcem.
• Nekada ne mogu vjerovati što sam lijepoga doživio sa digitalnim knjigama nakon više od 25 godina izgnanstva iz hrvatske javnosti

Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?

• Najnovije je da radim na knjizi koja se zove "Razgovori", a to je zbirka intervjua koje sam vodio 90-tih godina i koja jasno pokazuje što su bili centralna mjesta spora u periodu takozvane hrvatske šutnje.
• Siguran sam da će ta knjiga izazvati silne reakcije publike budući da su praksisovci koji su suvereno vladali našim novinarstvom i našom javnom scenom svojevremeno stavili veto na tu knjigu pored činjenice da ima razgovora koji nikada nisu štampani u Hrvatskoj iz istih razloga.
• A onda imam još nekih planova, ali ne bih sada o tome.

http://www.nema-kompromisa.com/intervju-zlatan-gavrilovic-kovac.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=88378