TRENUTNA DUHOVNA SITUACIJA U RUSIJI
Htio sam reći par riječi o tome kako doživljavam trenutnu duhovnu i političku situaciju u Rusiji potaknut najnovijim događajima u Azerbajdžanu, Armeniji i Bjelorusiji, a takoder i Ukrajini. Svima je poznato kako su ovdje „prozapadne kulturne elite“, kako to Rusi vole nazvati, izvele tijekom desetljeća izvjesne političke promjene koje je nemoguće razumjeti, a bez da se ima pogled na tzv. pitanje free market ekonomije i pitanje političkog pluralizma koji sa sobom podrazumijeva zapadna demokracija. Tobože te demokracije nema u Rusa, nego je riječ o starom totalitarnome poretku koji je Rusima nekako pa u krvi i da je taj totalitarizam i danas ruska stvarnost potekla iz primitivizma patrijalhalne ruske civilizacije koja nikada nije znala za slobodu mišljenja, govora i djelovanja, nego je uvijek posebnu pažnju polagala autokratima, carevima, grofovima i svećeničkom kleru.
Istina je, da se u Rusa koješta promijenilo u ovih zadnjih 30-tak godina od vremena pada socijalizma, samo je veliko pitanje kolike su to promjene koje idu na boljitak ruskog naroda i narodne većine. To je za mene veliko pitanje i ja onda slušam ruski radio, radio „Vesti“ i neke druge ruske radio stanice pa si razmišljam o tome što je istina ruske stvarnosti. Kad čujem njihovu glazbu na radio Shanson i Romantičeski radio i kad tu glazbu uspoređujem sa glazbom i harmonijama Kiće Slabinca, onda dolazim do toga, da mi Ruse samo možemo sanjati sasvim suprotno našim predrasudama o barbarizmu ruskih ljudi. Onda mi nekako po inerciji mišljenja pada na pamet Andre Gide koji je '30.-tih godina pisao i govorio, da je on u SSSR vidio „spas europske kulture“. Meni se danas isto čini, isto kao i stoljeće ranije Gideu, da je u Rusa danas takva duhovna klima, da predstavlja spas europske filozofije i kulture.
Tim je povodom Gide 1936. napisao i knjigu „Povratak iz SSSR-a“ nakon njegovog boravka u Rusiji pa je iznio i svoja iskustva o toj zemlji i tim ljudima i ovo hvale vrijedno djelo je kod nas bilo jako aktualno negdje '50.-tih godina prošlog stoljeća kad je ono i prevedeno na hrvatski jezik i kada su naši veliki filozofi i marksisti tražili odgovore na pitanja socijalističkog razvoja i pravaca tog razvoja koji je socijalistički razvoj kod nas, zahvaljujući Titu i njegovom hedonizmu, bio ozbiljno doveden u pitanje.
Mi smo, naravo, krenuli svojim „autentičnim putom“, a Rusi su ostali i dalje na ‘’dnu’’ civilizacijskoga i kulturnog razvoja, da čovjek pukne od smijeha! Tim je povodom Gide u svom Uvodnom slovu dao neka jako važna zapažnja koja ću sada spomenuti uzimajući u obzir engleski prijevod, jer nemam pri sebi nikakav bolji i u tom Uvodnom slovu Gide piše:
„Three years ago I declared my admiration, my love, for the U.S.S.R. An unprecedented experiment was being attempted there which filled our hearts with hope and from which we expected an immense advance, an impetus capable of carrying forward in its stride the whole human race. It is indeed worth while living, I thought, in order to be present at this rebirth, and worth while giving one's life in order to help it on. In our hearts and in our minds we resolutely linked the future of culture itself with the glorious destiny of the U.S.S.R. We have frequently said so. We should have liked to repeat it once again.
Already, without as yet having seen things for ourselves, we could not but feel disturbed by certain recent decisions which seemed to denote a change of orientation.
At that moment (October 1935) I wrote as follows:
"It is largely moreover the stupidity and unfairness of the attacks on the U.S.S.R. that make us defend it with some obstinacy. Those same yelpers will begin to approve the Soviet Union just as we shall cease to do so; for what they will approve are those very compromises and concessions which will make some others say: 'There! You see!' but which will lead away from the goal it had at first set itself. Let us hope that in order to keep our eyes fixed on that goal we may not be obliged to avert them from the Soviet Union."
Nouvelle Revue Française, March 1936“
Gide je kasnije promijenio svoja stajališta i nakon iskustava sa Staljinom došao do zaključka, da je riječ o najrepresivnijem svjetskom političkom sistemu usporedivom s onim Adolfa Hitlera. Gide je naravno dobio Nobelovu nagradu 1947., a ja sam pola stoljeća kasnije bio prisiljen zaklon potražiti u novoj zemlji kao nova hrvatska emigracija koja se sklanja pred brutalnošću nove hrvatske demokracije. To je naravno razlika, fundamentalna razlika, Gidea i na primjer mene, ali mi je ostao pogled uperen prema ruskome istoku pa sam vremenom, nakon dužega kolebanja, došao do zaključka, da je sasvim točno i očigledna istina, da Sunce i njegova Zora obasjavaju Zemlju prvo na Istoku, da bi zapali duboko na Zapadu kao što zapada sve u rujnom crvenilu kada suton nagovještava zemljasku noć i tamu i isto tako danas doživljavam duhovnu i kulturnu situaciju u Rusa kao nebesku Zoru gdje sviće na rosnoj cvjetnoj livadi i gdje se život budi sa cvrkutima ptica i jutarnjim kukurikanjem seoskih kokota.
