KAKO SAM PREŽIVIO?
Pa ja sam o svome preživljavanju u Adelaideu pisao na portalu Magicus 27.12.2011 godine. I tom prilikom je nastao ovaj dokument kojega je moguce danas pronaći u arhivi ovoga zagrebačkoga portala:
27.12. 2011.
Kako sam preživio! ?! I na koncu sam shvatio da sam pre živio i ovoga puta a za dva dana čitav ću slučaj prijaviti svome liječniku. Vidite da je jako teško danas opstati u svijetu totalne bezobraštine.
Pa ovo je zapravo prilično smiješna priča a njena poanta sastoji se u tome da sam uspio preživjeti u svojim svakodnevnim borbama za opstanak. Dunque, meni je u Adelaideu bilo svagda jako teško naći pravoga liječnika. Tako nije čudno da sam ja liječnike mijenjao kao čarape. I naposljetku se dogodi da sam dospio do gospođe Kneebone za koju doista tvrdim da je jedna jako dobra liječnica. I moja iskustva u tome pogledu su više nego pozitivna. Ja inače patim od kronične miokardičke ishemije što je vjerojatno posljedica teških fizičkih napora koje sam imao kao plivač, pa onda zahvaljujući dugotrajnoj izloženosti hladnoći u doba trajanja Domovinskoga rata u Hrvatskoj a vjerojatno i još nekih drugih razloga.Stoga je preporuka gospođe Kneebone bila redovito uzimanje jedne tablete metoprolol tartrate od 50 mg dnevno. I dođem ja jedared u National farmacy koja je u mojoj neposrednoj blizini, možda svega dvadesetak koračaja i dadem apotekarici za koju sam ranije znao da je talijanskoga podrijetla jedan recept za spomenuti lijek. Nakon nekog vremena upita ona mene: '' Vidite, ovaj recept je zastarjeo ali ako se vi slažete ja bih vam pripremila lijekove u manjem kontejneru pa mi vi donesite recept kada budete mogli.'' I ja se složim. Jer ja već devet godina uzimam lijekove iz iste lijekarne. I ja odem sa lijekom. Ali kada sutradan uzmem tabletu primjetim da se jako loše osjećam dok na koncu ne shvatih da je ona pripisala lijek čija je doza četri puta veća od propisane . Jer gospođa Kneebone je pripisala 5omg dok je apotekarica dala lijek u ukupnoj ''težini'' od 200mg. Sa napomenom da je toliku količinu lijeka propisala sama moja liječnica. I ja se sada pitam što znači uzimati lijek Minaxa čija je doza četri puta veća od propisane a s obzirom na moju dijagnozu i s obzirom na moj EEG
I na koncu sam shvatio da sam preživio i ovoga puta a za dva dana čitav ću slučaj prijaviti svome liječniku. Vidite da je jako teško danas opstati u svijetu totalne bezobraštine.
zlatan gavrilović kovac
A onda su uslijedili brojni komentari od kojih ja ovdje izdvajam samo dva:
ajme zlatane... bila bi to bezbolna, mekana, laka i tiha smrt... iz totalne bradikardije, mogao si se ugasiti samo tako...
drago mi je da si preživio!!! e
dragi zlatane, drago mi je da si preživio...........maksimalna doza je 200 mg dnevno no ona se postiže postupno...svaka dva tjedna...ovako naglo nije ni čudo da si se osjećao loše....greške se događaju, zato treba uvijek dobro prekontrolirati.....s obzirom da uzimaš već godinama, trebao bi uvijek obratiti pažnju na to, za tvoje dobro...
lijep pozdrav:))
Mnogo godina kasnije , točnije 9 godina kasnije dakle nedavno, ja sam se obratio svojoj bivšoj liječnici Dragici Sosa inače Australki hrvatskoga podrijetla koja radi kao liječnik opće prakse u ordinaciji u Newtonu u Adelaideu pa sam je zamolio da mi vrati te bočice sa lijekovima kako bih ih sačuvao u svojoj arhivi.
I tom prigodom sam joj napisao ovo Pismo
poštovana gospođo sosa, moje ime je zlatan gavrilovic kovac i bio sam vas pacijent neko vrijeme u newtonu, jednom prilikom sam vama dostavio dvije bocice lijeka koje su dokazivale da sam bio u opasnosti od bradikardije, danas nakon dosta vremena ja bih volio snimiti te dvije bocice, ja se nadam da ste vi uspjeli njih sacuvati do danas ili ukoliko nemate nista protiv mogao bih ih mozda dobiti natrag, pa ja bih volio da taj dokaz bude u mojoj arhivi jer ja sve do cega dodem cuvam u svojoj arhivi, nadam se da cete mi izaci u susret, srdacno vas pozdravljam iz mawson lakesa
You sent Today at 4:42 AM
N.B. moguce je da kontaktiramo preko fejsa, tu postoji moje ime i moja stranica pa vas molim da mi odgovorite na ovu zamolbu
You sent Today at 4:43 AM
inace moja adresa je
You sent Today at 4:43 AM
zlatan.g@adam.com.au
You sent Today at 4:43 AM
a moj broj telefona je 83510224
You sent Today at 4:44 AM
hvala
Na ovo pismo mi nije odgovoreno, nego je kontakt sa mnom preko fejsa blokiran. Srdačno iz Adelaidea
Zlatan Gavrilović Kovač
MOJA PERSPEKTIVA U AUSTRALIJI
MOJA PERSPEKTIVA U AUSTRALIJI
Pa ja sam u Australiju dospio krajem Domovinskoga rata 1994 godine. Dakle od tada je prošlo punih 26 godina. Došao sam u takozvanoj ''indipendent'' kategoriji dakle kao onaj imigrant koji ne zahtijeva posebnu brigu drugih nego se drži da na osnovu svoga obrazovanja i stručnosti može lako i neometano nastaviti rad i u ovoj novoj sredini. U tom pravcu je australijskoj ambasadi u Beču bila dostavljena cjelokupna dokumentacija u svezi sa mojom osobom i mojom obitelji jer smo kao obitelj dolazili na ovaj veliki kontinent i mi smo dobili i vize za useljenje i kao takvi smo i prihvaćeni od australijskih vlasti.
Međutim nije baš sve išlo tako lako i jednostavno nego se moja žena nakon nekoliko mjeseci boravka dosjetila da joj ne odgovara ta veza u kojoj je tobože bila ''na silu'' i bez svoje volje pa na koncu odluči da me napusti i da dijete povede sa sobom. U razvodnim papirima stoji također i njeno mišljenja da se ja dovoljno ne brinem za dijete i da ne držim mejtenans, da ne plaćam alimentaciju nego naprosto da sam ''nitko i ništa''. Zato se vjerojatno i preudala za britanskoga čovjeka jer je bio ''dobra partija'' i sa njim nastavila svoj život uz jedno novo dijete. U isto vrijeme, svi moji pokušaji da dođem do nekoga posla bili su bez uspjeha. I kada sam pokazao nekim mjerodavnim ljudima svoje radove i kada sam te radove ponudio australijskoj strani onda su mi rekli sasvim ozbiljno '' to ste radili u Hrvatskoj a sada morate razmišljati što ćete raditi ovdje''. Nekoliko godina kasnije u razgovoru sa jednim profesorom iz Melbournea isto sam saznao: ''znate to sa Hrvatskom i bivšom Jugoslavijom to nikoga više ovdje ne zanima, to je bilo interesantno prije nekoga vremena dok je rat još trajao, sada više ne…'' I onda sam ja ponudio novoj mladoj hrvatskoj generaciji te svoje radove i to je kod nas i objavljeno a ja sam se povukao u osamu uživajući australijsku penziju. Jer meni nije bilo moguće ovdje doći do bilo kojega posla, ne samo određenoga primjereno mojoj struci nego bilo kojega. Ali je ipak bilo moguće doći do jednoga posla koji je bio plaćen otprilike 60 dolara tjedno a to je bio posao raznosača raznih reklama u određenim dijelovima grada. Kao prilog ovome svome tekstu također dostavljam i fotografije tih reklama i svoga jedinoga mogućega ''posla'' u Australiji. Eto vidite kakva je perspektiva bila mornaričkoga poručnika i doktora znanosti koji ima sabrana djela i koji u Hrvatskoj ima 20 godina staža.
Međutim nije o toj perspektivi u Australiji sve rečeno nego postoji i još jedna evidencija o porazu kognitivnih sposobnosti australijskog čovjeka a to je dopis koji je jednoga dana osvanuo na mojoj stranici Medicare gdje me vlasti pitaju da li bih htio biti organ donor :jer je činjenica da ovdje australijska vlada snosi financijske troskove moga liječenja i jer je istina da ja dobijam tu australijsku penziju za koju svatko može reći da je sa nepravom stečena. A ja sam se potrudio kroz ove godine da dokažem da su obe moje penzije, i hrvatska i australijska sasvim zaslužene. A za liječničke troškove snosim takovu odgovornost da sam kao dobrovoljni davalac krvi i kao organ donor sasvim zasluženo ''isplatio'' troškove o kojima je riječ. I tako ja mogu računati da bih nakon svoje smrti mogao otići u organe a i to je bolje nego da vas se riješe nekim drugim putem. Eto sada vidite kakva je bila moja perspektiva u Australiji za koju mnogi Hrvati govore da je pravi ''raj'' na zemlji, da čovjek pukne od smijeha.
Zlatan Gavrilović Kovač
ŠTO IH JE MUČILO....
Iz SPC su i zvanično potvrdili da je Irinej umro.
"U petak, 20. novembra 2020. godine u 7:07 časova u Vojnoj kovid bolnici "Karaburma" u Beogradu upokojio se u Gospodu Njegova Svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski g. Irinej (Gavrilović)", ističe se u saopštenju SPC.
U saopštenju SPC se dodaje da će o svim drugim detaljima u vezi sa sahranom Irineja javnost biti uskoro obavještena.
"Vječan mu spomen i Carstvo Nebesko", saopšteno je iz SPC.
MOJE ISKUSTVO SA NEKIM CRKVAMA
Mogu reći kako je moje iskustvo sa nekim Crkvama uglavnom porazno. Postoje vjerojatno razlozi za to, a dobar dio njih krije se u činjenici brutalnosti proteklog rata kod nas od kojeg nitko nije bio pošteđen i zbog kojeg naši ljudi u inozemstvu i danas snose mnoge konzekvence. Ja sam svojevremeno kao mladi novinar „Poleta“ i časopisa „Pitanja“ ostvario kontakt s Ivanom Tešićem iz Zaprešića, jer je njemu trebala neka ekspertiza u pogledu trenutnih političkih prilika kod nas i s obzirom na povijest našeg prostora pa sam mu držao kratka predavanja na tu temu pored tematike filozofije i sociologije religije koja ga je zanimala, a bila je u svezi sa Kristovom Crkvom koju je on opsluživao kao jedan od dvojice misionara. Ne mogu reći, da meni taj susret sa njim nije bio interesantan, štoviše, jako mnogo sam naučio o suvremenom američkom društvu družeći se sa njim pa sam se dobrim dijelom priklonio toj Crkvi pored toga što sam mogao nastaviti svoje teološke i filozofske studije, a bez većeg ometanja sa strane.
Moja bivša žena Alica Rex je pak kod njega pripremala radio emisije koje su bile emitirane sa stanice radio Zaprešića. To je unekoliko također bilo i naše pribježište u okolnostima kad smo svi bili napušteni i kad se svatko brinuo za sebe u prilikama velikog Domovinskog rata koji je obilježio stvarnost početka '90.-tih godina prošlog stoljeća. Vremenom pokazalo, da nama to društvo ne odgovara, jer sam mogao biti spona prema Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je Ivan namjeravao doktorirati, ali nisam bio spreman da mu za novce također i pišem njegovu doktorsku dizertaciju. Tako je ta suradnja na koncu okončana velikim mojim osobnim razočarenjem, a mislim kako je isti slučaj i sa mojom bivšom ženom koja ga je tražila potvrdu, da je radila u toj Crkvi na radio emisijama, da bi dobila odgovor kako je to najbolje „zaboraviti“. Uostalom čitateljstvo, već donekle pozna cijelu tu problematiku.
Tako je Kristova Crkva „zaboravljena’’, Ivan Tešić je ostao u Zaprešiću, a ja sam došao ovdje na drugi kraj svijeta uvjeren u bolju budućnost za sebe i svoju malu obitelj, ali je nama trebala neka zajednica kada već nemamo nikakvu pa sam se ja pozvao na židovsku prošlost svoje žene i njih dvoje, ženu i dijete, približio židovskoj zajednici u Adelaideu, pored ostalog, jer sam ih htio poštedjeti naših balkanskih prilika kojima smo bili opterećeni još u Zagrebu. Ja sam nastavio raditi na bosanskom i hrvatskom radiju za naše ljude u South Australia, a oni su vremenom postali bliski nekim ljudima u židovskoj zajednici u Adelaideu. Za nama ostao veliki rep još iz Hrvatske i to iz vremena mog bavljenja novinarskim i političkim poslovima gdje smo svi troje oblaćeni kao hrvatski konzervativci, rasisti, kao ljudi retrogradne svijesti i kao ustaše, da čovjek pukne od smijeha. Kao takve nas je upoznala i australska policija koja se stala baviti našom obiteljskom genezom i prošlošću.
Ja sam već pisao o tome kao je moj sin Ezra doživljavao neugodnosti u toj istoj židovskoj zajednici koja ga nikada nije primila kao ‘’svoga’’, nego ga je tretirala kao stranca sumnjive prošlosti, kao rasista, jer je iz takve obitelji i konačno kao osobu koja ima u svojoj obitelji poznate ustaške koljače pa onda niti on ne može biti ništa bolji - prema definiciji Šuvara, da je čovjek ono što sisa sa majčinim mlijekom. Takav je bio i njegov put u Izrael skopčan sa mnogim neugodnostima i mada je Ezra koješta tamo naučio, ostala je stigma sumnjivca i čovjeka kojem ne treba vjerovati. Okolnosti su pridonijele tome, da je Ezra na koncu završio u bolnici nakon jedne epizode raskida dugogodišnje emotivne veze pa je u tim teškim trenucima izrazio želju, da ode u Sinagogu da se pomoli. Doista on se pomolio, rabin Engel je održao propovijed na hebrejskom, ali je Ezra pri tome ismijan kao ‘’konvertit’’. Onda možete zamisliti taj ‘’nivo’’ Crkava o kojima govorim koje su Božji hramovi gdje se slavi i veliča ime Gospodnje.
Ezra je na koncu nastavio svoj život neometan religijskim predrasudama ljudi kao što sam se ja kasnije prihvatio posla, da našu javnost upoznam sa prilikama naših ljudi ovdje u Australiji na drugom kraju svijeta. Mislim da se već može dobiti jasna slika duhovnog stanja kontinenta gdje ljudi umišljaju, da su bolji ili vrijedniji od drugih samo zahvaljujući dubini svog džepa i debljini svoga novčanika.
ISTINA O BOSNI
Na znam što je istina o Bosni ukoliko uzmem u obzir ono što su o njoj govorili i pisali, svatko na svoj način, dvojica velikih bosanskih mislilaca kakvi su bili Ivo Andrić i Muhamed Filipović. Za jednog je turska invazija na Balkan značila totalan nazadak Bosne, dok je kod drugog značila civilizacijski moment razvoja neusporediv s ranijim stanjem. Istina je vjerojatno u nekom srednjem putu, a mi ćemo ovdje pokušati skicirati taj put krećući se između obojice ovih autora uvjereni, da čitateljstvu donosimo samo jednu približnu sliku stanja Bosne u vrijeme turske vladavine i njene dominacije do početka 20. stoljeća. To je skoro 5 stoljeća života Bosne kojeg je obilježila islamska akulturacija i prihvaćanje islama kao duhovnog poticaja i načina života bosanskog čovjeka. Koliko je to bio plodotvoran period u povijesti Bosne, na to pitanje vjerojatno nećemo dobiti nikakve precizne odgovore.
Ivo Andrić je u Grazu 1922. godine obranio svoju dizertaciju pod naslovom „Razvoj duhovnoga života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“, dok je Filipović 70 godina kasnije napisao rad pod naslovom „Bosna i Hercegovina“. Nema nikakve sumnje, da se u tom rasponu od 70-tak godina u Bosni mnogo toga promijenilo, da ljudi i prilike, kako socijalne tako i političke, bivaju drugačije od onog stanja koje zatječe Andrić na početku stoljeća i to uvijek treba imati na umu, da je riječ o jednoj povijesnoj i socijalnoj dinamici koja je razlogom različitih povijesnih projekcija u zavisnosti od aktualnog povijesnog trenutka u kojem nastaju neka teoretska djela. Taj vremenski raspon, barem što se Bosne tiče, karakterizirala je kalvarija naroda, opće rasulo i barbarizam našeg čovjeka kroz 3 velika rata koja su fundamentalno odredila psihologiju naroda i duhovni profil bosanskog čovjeka. Odatle potreba, da se uspostave povijesna istraživanja kako bi se dobio kakav takav odgovor na pitanja što je sudbina Bosne, kakvi su to ljudi, po čemu sve to mogu biti pamćeni, odakle dolaze i kamo idu i hoće li vječno ostati BOSI ČOVJEK fundamentalno određen bijedom i neimaštinom, neznanjem i okrutnošću ili je pak taj bosi čovjek kao i svaki drugi samo KAP ROSE na travnatom polju, dok se Sunce ne digne iznad horizonta i kada sve nestane.
Za Andrića je "... od odlučujućeg je značaja, da je to za Bosnu u najkritičnijem trenutku njena razvoja u trenutku kad je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake kršćanske kulture i čija je vjera nastala pod drugim klimatskim i društvenim uvjetima i nepodesna za svako prilagođavanje prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od toga života načinila nešto sasvim osobno." (str. 25).
Za Filipovića ‘’nije točna teza pokojnog Ive Andrića koju je izložio u svojoj doktorskoj disertaciji branjenoj 1922, u Grazu, da je osmanski period uprave u Bosni značio nazadak u svakom pogledu. Točno je upravo suprotno, tj. značio je obogaćenje, ali ne i svaki prekid prethodnog razvoja’’.
Kada je osvojio Bosnu, sultan Mehmed II el Fatih formirao je upravno vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandžak Bosna. Ovaj je sandžak imao sjedište u Vrhbosni što je današnji grad Sarajevo i bio je dio Ejaleta Rumelija koji je obuhvaćao europski dio osmanskog carstva. Kad je završeno osvajanje zemalja koje su bile pod upravom Kosaće, a njegove su se zemlje protezale od Lima i Trebišnjice do Cetine, sultan je formirao i drugi bosanski sandžak nazvan Hercegovina. Krajem 15. stoljeća završeno je osvajanje u Posavini i na prostoru oko Jajca i time je bilo kompletirano osmansko zaposjedanje Bosne koja je od tada pa za narednih 415 godina bila uvijek i u cijelosti sastavni dio Osmanskog carstva.
Krajem 17. stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se osam sandžaka: Bosna, Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać. Kasnije će se ovima pridružiti i novopazarski sandžak. Kada su 1592. Osmanlije konačno osvojile i Bihać, završeno je osvajanje cijele Bosne, onakve kakva je ona sada. Što je to značilo za duhovni život Bosne, danas je teško ocijeniti, iako je točno da je bosansko društvo osmanskog vremena reflektiralo sliku potpuno razvijene i stratificirane cjeline.
Islamizacija u Bosni nosila je mnoge veoma značajne momente. Kao prvi i najznačajniji efekt javlja se širenje pismenosti i šire obrazovanosti neusporedive sa prijašnjim stanjem. S ovim u svezi dolazi do razvoja široko zasnovanog književnog stvaranja svih vrsta i to na orijentalnim jezicima, na bosanskom jeziku, a kasnije i na latinskom. Osnivaju se brojne vjerske škole, nastaju medrese, biblioteke, prepisivačke radionice...mladi ljudi uče brojne tada važne jezike, prije svega arapski, osmanski turski i perzijski, bave se mnogim znanostima kao što su filozofija, teologija, pravo, filologija, retorika i poetika, a zatim pišu poeziju na orijentalnim i domaćem jeziku. Tako bismo mogli reći, da je ubrzo nakon što je nastala i stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni nastao bogat i jako raznovrstan duhovni i uopće kulturni život, a umjetničko istraživanje, mada je poprimilo nove orijentalne oblike, snažno se razvilo i obogatilo ukupnu kulturu zemlje i stanovništva.
Ove činjenice u jednom izvjesnom smislu priznaje i Andrić pozivajući se na Hernesa koji je smatrao, da u srednjovjekovnoj Bosni jedva da je moglo biti riječi o nekakvoj kulturi:
‘’Sirovost i primitivnost reljefa, nedostatak invencije i odsutnost svakoga obilježja kulture na isklesanim figurama služe mu kao dokaz za to da je Bosna kulturno daleko zaostala iza susjednih država.“ Na osnovu ovih spomenika on donosi zaključak o ‘’...potpunom odsustvu svakog religioznog duha i potpunom barbarizmu bosanskoga naroda’’ (str 9), ali Andrić također zapaža i one druge koji imaju sasvim suprotno mišljenje:
‘’Drugi su išli i dalje tvrdeći sasvim suprotno stanovištu koje je zauzeo Hernes, da su upravo nadgrobni spomenici živi i nepobitni svjedoci kulturnog razvitka, moći i bogatstva naroda koji ih je podigao.’’ (Ibid) opredjeljujući se tako za ‘’srednji put’’, da je kod Bosne riječ ‘’o posve originalnoj nacionalnoj kulturi koja premda se kao i svaka kultura razvija pod tuđim utjecajima korijen vuče iz nacionalnog života i duha te da nudi vjernu sliku ovog duha.‘’ (str 10)
Padom Bosne pod Osmansku upravu tijekom 15. i 16. stoljeća učinjene su znatne promjene u socijalnom, kulturnom i privrednom životu zemlje. Sa svojom upravom Osmanlije su donijele svoje državno uređenje, svoje društveno uređenje, islamsku vjeru i islamsku kulturu i civilizaciju. Pod utjecajem raznih faktora najveći dio autohtonog bosanskog stanovništva, u prvom redu pripadnici stare bosanske crkve koji su se nazivali "krstjani" ili bolje poznati kao bogumili ili patareni, prihvatio je islam i uključio se u novo političko uređenje, ali je svagda pri tom ljubomorno čuvao svoj jezik, svoju kulturu i narodne običaje kao i mnoge druge atribute svoje bosanske tradicije i narodnosti.
Uklapanje Bosne u jedinstveno Osmansko carstvo u kojem je ona unekoliko postala spona Istoka i Zapada stvoreni su mnogi uvjeti za razvoj bosanskih gradova, gradske privrede i gradskog stanovništva u kojem carstvu se svi ovi momenti razvijaju pod utjecajem islamske kulture i civilizacije tako da se stvaraju mnoge vakufske ustanove vjerskog i prosvjetnog karaktera pa onda socijalnog i humanitarnog karaktera kao i sanitarno utilitarnog, jer konačan cilj te uprave i jest bio, kako to Nizami Ali Mulk piše u 11. stoljeću kao veliki turski vezir, stvaranje i održavanje povoljnih uvjeta, da narod poživi u blagostanju pod sjenom careve pravičnosti. U svojoj ''Carevoj čitanci'' koja je bila napravljena kao savjetnik u upravljanju državom samom sultanu Malek Šahu, Nizami Ali Mulk piše:
"'Further he will bring to pass that which concerns the advance of civilization, such as constructing underground channels, digging main channels, building bridges across great waters, rehabilitating villages and farms, raising fortifications, building new towns, and erecting lofty buildings and magnificent dwellings: he will have inns built on the highways and schools for those who seek knowledge, for which things he will be renowned for ever, he will gather the fruit of his good works in the next world and blessing will be showered upon him.'' ("The Book of Goverment or Rules for kings." (str 10).
Dakle, u ovim uvjetima izuzetnog privrednog napretka razvijeni su u Bosni mnogi srednjovjekovni gradovi i trgovi, a utemeljeni su i neki potpuno novi koji su značili znatan korak naprijed u odnosu na ranije zatečeno stanje. Privredni napredak zemlje, osobito zanatstva i trgovine stvarao je kod novog građanskog staleža materijalne i duhovne uvjete za udobniji i ljepši život i kulturniji život. U skladu sa tim porasle su i duhovne potrebe stanovništva što je poticalo razvoj šire pismenosti, obrazovanosti, znanstvene i literarne djelatnosti. Ove okolnosti u izvjesnom smislu pokidale su prijašnji kontinuitet u Bosni započetog književnog stvaranja na narodnom jeziku. Zato se stvaralaštvo naroda u tom vidu svelo na usmenu književnost narodnih junačkih i lirskih pjesama i balada koje i danas svjedoče o stvaralačkim sklonostima i duhovnim sposobnostima našeg naroda i upravo je velika šteta, da je razvoj o kojem govorimo bio upućen u drugom pravcu suprotnom našem narodnom duhu i duševnosti. Uostalom, postojanje tzv. alhimijado literature gdje je riječ o bosanskom jeziku na kojem nastaje znatna literatura pisana arapskim pismom jedan je pokušaj, da se ove stvaralačke duhovne i duševne sposobnosti našeg naroda primjereno izraze na način, da se u niti jednom momentu ne gubi narodna i nacionalna esencijalnost.
Znači ne bismo se mogli složiti sa stajalištem, da je osmanski period u razvoju Bosne bio ''pad'' u svakom pogledu, jer je naša bosanska bijeda, naša bogumilska bijeda uglavnom do Turaka živjela na luku i kupusu, a sada su mogli upoznati rajčicu, nove vrste domaće stoke, dvadeset vrsta pita, baklave, hurmašice tako da se sa privrednim razvojem i kulturnim i prosvjetnim razvojem također obogaćuje i prehrana bosanskog stanovništva. Odatle bismo teško mogli reći, da je Bosna za Osmanlije predstavljala neku privremenu postaju na njihovom putu i napredovanju prema Europi, nešto kao vojarnu i spremište za naoružanje, jer bi u tom slučaju od Bosne imali ruševine, a mi vidimo razvoj gradova, trgovine i to posebno trgovine preko Dubrovnika, zanatstva, kulture.
Ne treba također niti smetnuti s uma činjenicu naseljavanja Židova u Bosnu nakon njihova progona iz Španjolske. Oni su se počeli doseljavati u Bosnu u prvoj polovini 16. stoljeća, jer prema naređenju sultana Selima I, Židovi protjerani iz Španjolske dobivaju pravo naseljavanja na teritoriju Osmanskog carstva te tako u Bosnu dolaze prvi židovski doseljenici. Za njih su bili predviđeni prihvatni centri i kuće u Sarajevu i sve pogodnosti sa tim u svezi.
Prva veća kolonija zabilježena je 1540. godine i od tada će u Sarajevu živjeti velika zajednica Židova. Brzo su u Bosni ostvarili napredak i utjecaj u životu Sarajeva i cijele zemlje, postali su bogati trgovci, trgovali su sa Dubrovnikom i ostatkom carstva, u Dubrovniku su imali i svoju ulicu i naselje koje se zvalo Žudioska po njihovom imenu, postali su poznati novčari, farmaceuti, liječnici. Neke židovske obitelji već su u 17. stoljeću postale veoma bogate. Bili su vodeći nositelji prekomorske trgovine. Tako je u Sarajevu živjelo do Drugog svjetskog rata 8000 Židova što je tada iznosilo 12% stanovništva grada.
Na koncu bih htio reći par riječi o tzv. danku u krvi. Riječ je o instituciji otimanja najljepše i najzdravije djece od bosanskih roditelja i njihovo slanje u Carigrad. Andrić o tome također i piše ovo:
„Oteta djeca su kao što je već rečeno uskoro zaboravila roditeljsku kuću i svoju vjeru i postali su fanatični Turci: kao potomci iskonskih zdravih brđana zahvaljujući svojoj urođenoj inteligenciji i sposobnosti ta djeca su mnogo lakše dolazila do časti i ugleda, nego što je ovo bio slučaj sa Turcima koji su bili neradni i opterećeni porocima. Odjek njihove slave i njihovih bogatstva dopirao je sve do Bosne i djelovao primamljivo na njihove sunarodnjake i rođake. To je islamu stjecalo više prozelita, nego li najfanatičniji šeih ili hodža.'' (str.31), jer je točno da je u toj našoj bosanskoj bijedi bilo lijepe djece koja su živjela sa svojom mnogobrojnom braćom i sestrama u krajnjem siromaštvu pa je odlazak u Carigrad unekoliko bio dobra prilika, da se toga siromaštva riješe. Znači, mnogi su nasilu odvedeni i razdvojeni od svojih roditelja, a mnogi su se i dali odvesti i na taj način otpočeti novi život sa novim prilikama i mogućnostima.
Ukratko rečeno, turski period u razvoju Bosne ne može se shvatiti krajnjim nazadnošću zemlje i ono što je Andrić ispripovijedao u svom romanu "Na Drini ćuprija", ali i drugim svojim djelima je uglavnom točno. On je iznio jednu istinu o Bosni sa kojom se mi možemo složiti ili ne, ali pri tome treba imati na umu kako je napravio jednu čisto metodološku grešku, a ta je da je probleme vlastite kulture prenio na kulture kojima se bavio, odnosno, da je pristupio povijesnim istraživanjima na temelju svojih povijesnih pretpostavki i da pri tome nije bio objektivan. Uostalom je li to moguće u povijesnim istraživanjima uopće postići takvu objektivnost i egzaktnost sa kojom se svi možemo složiti, jer Andrić već ispred sebe ima nove momente razvoja Turskog carstva koje je već krajem 19. stoljeća pokazivalo znatne slabosti i unutrašnje raskole gdje dolazi do novih povijesnih okolnosti koje su za Bosnu značile jačanje autonomaških pokreta sa tendencijama osamostaljivanja u odnosu na carigradski centar i gdje oslabljeno Otomansko carstvo znači nove prilike i nedaće našeg naroda. To je slika koju Andrić ima iz svog neposrednog osobnog iskustva koju je možda i sa nepravom prenio na čitavu bosansku povjesnicu, ali to mu nije za zamjeriti.
KOŠER PREHRANA I SVETI ZAPISI
slika: internet
Htio sam napisati jednu kratku priču o tome kako se prehrana propisana svetim knjigama zapravo danas jako promijenila, a pri tome imam u vidu judaizam i islam budući da su mi te odredbe i najbliže u mojoj obitelji sa tim, da nije posve jasno iz kojih razloga su mijenjane osnovne religijske odredbe prehrane, prema kojim zakonitostima i kojim razlozima i uzrocima na način da se današnja religijska praksa totalno razlikuje od početne slike opisane u svetim knjigama.
Tako, na primjer, u vjerskim propisima Petoknjižja jasno stoji što se smije jesti, a što se ne smije jesti i što je ''nečisto''. Tako u Levitskom zakoniku postoji odredba ''čistih'' i ''nečistih'' životinja koje se dovode u svezu s obrednom čistoćom i nečistoćom. ''A svinja, iako ima papak i to papak razdvojen ne preživa - za vas je nečista.'' (Levitski zakonik 11, 6) i još malo dalje kad je riječ o vodenim životinjama stoji zapisano ''Sve, dakle, što je u vodi, a nema peraja i ljusaka, neka je za vas odvratno.'' (Ibid. 11,12).
Ovdje u Australiji, kao i svakoj drugoj teokraciji, u dobroj mjeri ljudi žive potaknuti religijskim navikama u pogledu prehrane pa onda nije čudno, da se prilikom pripremanja jela za ručak stalno rukovodi odredbama i propisima iz Svetih knjiga. Međutim je praksa Košer prehrane ipak danas malo drugačija, jer na primjer moguće je prema suvremenom Košeru jesti tunjevinu, iako je ona prema Svetom pismu ''odvratna'', jer ''nema peraja i ljusaka''. Postoji obilje razloga zbog kojih je došlo do ove promjene, iako meni osobno ti razlozi nisu dovoljno jasni.
Prema Kur'anu se na primjer, također kao i Petoknjižju ne smije jesti svinjsko meso, ali postoje bar tri navoda u Kur'anu gdje se odustaje od tog striktnog pravila pa tako u drugoj Suri u ajetu 173 stoji zapisano:
''On vam jedino zabranjuje strv i krv i svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije.''
Postoji još nekoliko sličnih navoda u Kur'anu, ali ovo je dovoljno. Isto tako nije posve jasno prema Kur'anu, da li se muslimani razlikuju od drugih naroda i vjera po tome što ne piju alkohol. To je bilo poznato pitanje u prošlom ratu u Bosni kada se muslimanstvo definiralo upravo po tome, da ljudi koji pripadaju Islamu ne piju alkohol, iako je poznato kako su Bosanci velike ispičuture. To je znalo u bosanskih muslimana ići u krajnost pa se na njihovim zabavama doista nije konzumirao alkohol, osim vina vino koje je posluživano u kontejnerima Coca-Cole, da čovjek pukne od smijeha!
Niti u Kur'anu nije sasvim jasno što se hoće tom odredbom, jer na primjer u suri 47 ajet 15 (str.508 bosanskog prijevoda Besima Korkuta) stoji zapisano, da će u đenetu (a to će reći Raju) teći ''i rijeke od mlijeka nepromijenjena ukusa i rijeke od vina prijatna onima koji piju i rijeke od meda...'' tako da nije sasvim jasno, da li se muslimani mogu prema Kur'anu definirati kao oni ljudi koji ne konzumiraju alkohol pa prema tome, da većina današnjih Bosanaca ne radi ništa protivno osnovnim kuranskim uvjerenjima.
I konačno postoji i zapis u Novom zavjetu koji je najprikladniji za definiranje kršćanskog pogleda na svijet i na zdravu prehranu, a to su riječi Isusa Nazarećanina: ''Ne opogani se čovjek onim što u njega uđe, nego onim što iz njega izađe.'' tako da nema u Novom zavjetu odredbi prehrane, jer je najveća i najznačanija odredba ljubav prema svojem bližnjem. Pa i je - to nam se čini najprikladnijom formulacijom koja odgovara kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka, jer se svijet danas jako razlikuje od onog vremena kada su nastajali ti sveti tekstovi.
JESAM LI TE ZABORAVIO?
slika: digital art
Mislim, da te nisam zaboravio,
iako je mnogo vremena proteklo
od našeg zadnjega susreta
kad sam ljubio usne tvoje male
i od vjetra bure ispucale,
kad sam zagledao
u grudi tvoje majušne
i mislio, da mi je sada Sunce
i nebeske zvijezde,
Mjesec i sunčeve planete,
da ljepotu tvoju
na svoje privijem skute,
sva bi moja snaga
postala od zrna manja,
jer bi udahnula zadnji dah
moga žića i iz grudi i srca
izvukla posljednji božanski prah
moje ljubavi komadića
i ja bih sasvim nejak i slab
napokon uz obraz tvoj
prinio majčin crveni mak.
Mislim, da te nisam zaboravio,
ali ostade misao jedna mala,
da više nisi sama,
nego da si kao jedan zarez
u knjizi vječnoj
kojoj su božanski dani
kao tvoje oči sjajni
i kao lice tvoje nasmijani.
Iz moje 36. knjige "DNEVNICI - 1. DIO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-024-5 Sva autorska prava pridržavana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MOJA BOLEST
Ja se nikada nisam osjećao shizofreničarem tim više što sam cijelo vrijeme bio koristan član ljudske zajednice. Uostalom, mislim da manje-više svi shizofreničari na ovakav ili onakav način doprinose izgradnji ljudske zajednice pa su prigovori u tom pogledu samo šikane neispravo poucenog uma.
Tek u zadnje vrijeme se osjećam, da mi je ponuđeno mjesto “mentalno oboljelog”, ako mi već Australija ništa drugo nije ponudila. Ovakva imena uglavnom nastaju iz jedne birokratske potrebe za sistematizacijom i klasifikacijom ljudi pa su pridjevi kao “shizofrenićar” ili “mentalno oboljeli” one riječi kojima smo stvorili jednu klasu ljudi sa sasvim specifičnim obilježjima odjeljujući je od ostalih, a pri tome smatrajući da njoj odgovara sasvim specifična kultura.
Ja osobno mislim, da su ovakva stanovišta duboko pogrešna, jer je danas jako teško napraviti pravilnu distribuciju zdravlja i bolesti i njih odijeliti oštro prepoznatljivom granicom.
Iz moje 40. knjige "DNEVNICI - 4. DIO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-048-1 Sva autorska prava pridržavana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
O T O K
slike: internet
Ta Kuća svijeća ili muzej Jugoslavije mi se čini danas nekako apstraktnim, a ja bih tu dodao još stacionarni satelit koji ima lasere poviše bijeloga kruga na Otoku pa bih onda napravio jedan planetarij, a to je danas prilično jeftino, može se planetarij Ball kupiti za nekih 300 dolara i konačno stavio bih u postavu muzeja također i Tesla coil i onda mi se čini da bi ta crkva bila dovršena.
Ova priča zapravo nije priča o jednoj državi niti o ljudima u njoj ili narodima koji su odani nekoj ideji, u krajnjoj konzekvenci to je zapravo priča o čovjeku koji je na neki neobičan način sam OTOK, kao takav se rađa, kao takav živi i kao takav umire u ovom svijetu koji je unekoliko nakrivo nasađen.
I konačno treba riječi par rijeci o SILI imajući u vidu crkvu o kojoj govorimo. Ta riječ SILA kod nas je indijskog podrijetla i oni imaju za to ŠILA, a to znači neko povišeno mjesto ili uzvišicu ili možda brdo ili planinu odakle pogled dopire daleko. Znači, vidjeti daleko, ali u našem jeziku također postoji razlikovanje SILE od nasilja gdje je ovo zadnje shvaćeno kao neka iskrivljena sila bez zrenja. Kod Bosanaca jako je lijepo razlikovanje SILE kod koje se nešto čini NAZOR pa je SIla Nazor, i kao da podrazumijeva unutrašnje zrenje neke stvari. Bilo kako bilo, mi ovdje unekoliko samu filozofiju držimo teorijom SILE sasvim suprotno ideji, da je ovaj pojam rezerviran samo za vojnu znanost. Eto, toliko neka bude rečeno o SILI koju osjećamo kada smo u blizini OTOKA.
I još bih rekao, da na pitanje ŠTO JE ŽIVOT? svatko ima svoje odgovore. Za nas je to vjetar koji nas gura naprijed i nazad, sile koje nas guraju gore i dolje, došli smo poput vode, a otišli poput vjetra i onda na kraju je samo - MIR
PROŠLOST
slika: internet
Ovo je stara begova kuća u Trebinju. Kada se nje gleda iz njena dvorišta iza kuće na kojoj je također postojao OTOK svijetlosmeđe ili žute boje oivičen sa tri mramorne bijele stepenice. Taj je otok srušen zajedno sa begovom kućom i zapaljen u vrijeme najnovijeg balkanskog krvoprilića '90.-tih godina.
Ovo je bila rezidencija trebinjskog Resul bega koji je zbog svojih autonomaskih tendencija na koncu pogubljen koncem 18. stoljeća. U narodu je ostao zapamćen po tome što se "odupro caru" i po tome što je gradio u Trebinju veću i ljepšu džamiju od one careve.
POVEDI ME
slika: digital artist
Povedi me,
ako ideš tako daleko
u nepoznati svijet
preko ovih sinjih mora,
a ne znaš puta sigurna,
nego je put tvoj kao lutanje,
povedi i mene.
Ako trebaš dečka
i ako trebaš nekoga
tko se veseli tvojim danima
i tko ide putovima svog srca
i slijedi želje svojih očiju,
povedi i mene.
Ako su zvijezde noćne
orijentiri na tvom putu,
a topli vjetar Božji dah
na leđima velikih jarbola
i ako je tvoja posada jaka,
povedi i mene.
Ako ćeš se nastaniti
na mjestu dobre vode
i ako će sreća čovjekova biti,
da se veseli i čini dobro za života,
a da su tvoja djela sveta,
povedi i mene.
Ako ćeš ljude plašiti
Pravdom i Bogom,
a ne nekom odlukom ludom
i ako sa tvojih crvenih usnana
nema ništa od ispraznosti,
povedi i mene.
Ako će sloboda biti tvoja odluka
kao duboki zdenac u vrtu
iz koje vodu živu
piju mnogi znani i neznani
i ako je život sav o ljupkosti,
povedi i mene.
Ako će istina biti
tvoja posljednja riječ
kao mjera svih stvari,
a ludost bezumlje kojeg se klonim,
kako bi svjetlost bila ono što molim,
povedi i mene.
