ISTINA O BOSNI
Na znam što je istina o Bosni ukoliko uzmem u obzir ono što su o njoj govorili i pisali, svatko na svoj način, dvojica velikih bosanskih mislilaca kakvi su bili Ivo Andrić i Muhamed Filipović. Za jednog je turska invazija na Balkan značila totalan nazadak Bosne, dok je kod drugog značila civilizacijski moment razvoja neusporediv s ranijim stanjem. Istina je vjerojatno u nekom srednjem putu, a mi ćemo ovdje pokušati skicirati taj put krećući se između obojice ovih autora uvjereni, da čitateljstvu donosimo samo jednu približnu sliku stanja Bosne u vrijeme turske vladavine i njene dominacije do početka 20. stoljeća. To je skoro 5 stoljeća života Bosne kojeg je obilježila islamska akulturacija i prihvaćanje islama kao duhovnog poticaja i načina života bosanskog čovjeka. Koliko je to bio plodotvoran period u povijesti Bosne, na to pitanje vjerojatno nećemo dobiti nikakve precizne odgovore.
Ivo Andrić je u Grazu 1922. godine obranio svoju dizertaciju pod naslovom „Razvoj duhovnoga života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“, dok je Filipović 70 godina kasnije napisao rad pod naslovom „Bosna i Hercegovina“. Nema nikakve sumnje, da se u tom rasponu od 70-tak godina u Bosni mnogo toga promijenilo, da ljudi i prilike, kako socijalne tako i političke, bivaju drugačije od onog stanja koje zatječe Andrić na početku stoljeća i to uvijek treba imati na umu, da je riječ o jednoj povijesnoj i socijalnoj dinamici koja je razlogom različitih povijesnih projekcija u zavisnosti od aktualnog povijesnog trenutka u kojem nastaju neka teoretska djela. Taj vremenski raspon, barem što se Bosne tiče, karakterizirala je kalvarija naroda, opće rasulo i barbarizam našeg čovjeka kroz 3 velika rata koja su fundamentalno odredila psihologiju naroda i duhovni profil bosanskog čovjeka. Odatle potreba, da se uspostave povijesna istraživanja kako bi se dobio kakav takav odgovor na pitanja što je sudbina Bosne, kakvi su to ljudi, po čemu sve to mogu biti pamćeni, odakle dolaze i kamo idu i hoće li vječno ostati BOSI ČOVJEK fundamentalno određen bijedom i neimaštinom, neznanjem i okrutnošću ili je pak taj bosi čovjek kao i svaki drugi samo KAP ROSE na travnatom polju, dok se Sunce ne digne iznad horizonta i kada sve nestane.
Za Andrića je "... od odlučujućeg je značaja, da je to za Bosnu u najkritičnijem trenutku njena razvoja u trenutku kad je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake kršćanske kulture i čija je vjera nastala pod drugim klimatskim i društvenim uvjetima i nepodesna za svako prilagođavanje prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od toga života načinila nešto sasvim osobno." (str. 25).
Za Filipovića ‘’nije točna teza pokojnog Ive Andrića koju je izložio u svojoj doktorskoj disertaciji branjenoj 1922, u Grazu, da je osmanski period uprave u Bosni značio nazadak u svakom pogledu. Točno je upravo suprotno, tj. značio je obogaćenje, ali ne i svaki prekid prethodnog razvoja’’.
Kada je osvojio Bosnu, sultan Mehmed II el Fatih formirao je upravno vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandžak Bosna. Ovaj je sandžak imao sjedište u Vrhbosni što je današnji grad Sarajevo i bio je dio Ejaleta Rumelija koji je obuhvaćao europski dio osmanskog carstva. Kad je završeno osvajanje zemalja koje su bile pod upravom Kosaće, a njegove su se zemlje protezale od Lima i Trebišnjice do Cetine, sultan je formirao i drugi bosanski sandžak nazvan Hercegovina. Krajem 15. stoljeća završeno je osvajanje u Posavini i na prostoru oko Jajca i time je bilo kompletirano osmansko zaposjedanje Bosne koja je od tada pa za narednih 415 godina bila uvijek i u cijelosti sastavni dio Osmanskog carstva.
Krajem 17. stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se osam sandžaka: Bosna, Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać. Kasnije će se ovima pridružiti i novopazarski sandžak. Kada su 1592. Osmanlije konačno osvojile i Bihać, završeno je osvajanje cijele Bosne, onakve kakva je ona sada. Što je to značilo za duhovni život Bosne, danas je teško ocijeniti, iako je točno da je bosansko društvo osmanskog vremena reflektiralo sliku potpuno razvijene i stratificirane cjeline.
Islamizacija u Bosni nosila je mnoge veoma značajne momente. Kao prvi i najznačajniji efekt javlja se širenje pismenosti i šire obrazovanosti neusporedive sa prijašnjim stanjem. S ovim u svezi dolazi do razvoja široko zasnovanog književnog stvaranja svih vrsta i to na orijentalnim jezicima, na bosanskom jeziku, a kasnije i na latinskom. Osnivaju se brojne vjerske škole, nastaju medrese, biblioteke, prepisivačke radionice...mladi ljudi uče brojne tada važne jezike, prije svega arapski, osmanski turski i perzijski, bave se mnogim znanostima kao što su filozofija, teologija, pravo, filologija, retorika i poetika, a zatim pišu poeziju na orijentalnim i domaćem jeziku. Tako bismo mogli reći, da je ubrzo nakon što je nastala i stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni nastao bogat i jako raznovrstan duhovni i uopće kulturni život, a umjetničko istraživanje, mada je poprimilo nove orijentalne oblike, snažno se razvilo i obogatilo ukupnu kulturu zemlje i stanovništva.
Ove činjenice u jednom izvjesnom smislu priznaje i Andrić pozivajući se na Hernesa koji je smatrao, da u srednjovjekovnoj Bosni jedva da je moglo biti riječi o nekakvoj kulturi:
‘’Sirovost i primitivnost reljefa, nedostatak invencije i odsutnost svakoga obilježja kulture na isklesanim figurama služe mu kao dokaz za to da je Bosna kulturno daleko zaostala iza susjednih država.“ Na osnovu ovih spomenika on donosi zaključak o ‘’...potpunom odsustvu svakog religioznog duha i potpunom barbarizmu bosanskoga naroda’’ (str 9), ali Andrić također zapaža i one druge koji imaju sasvim suprotno mišljenje:
‘’Drugi su išli i dalje tvrdeći sasvim suprotno stanovištu koje je zauzeo Hernes, da su upravo nadgrobni spomenici živi i nepobitni svjedoci kulturnog razvitka, moći i bogatstva naroda koji ih je podigao.’’ (Ibid) opredjeljujući se tako za ‘’srednji put’’, da je kod Bosne riječ ‘’o posve originalnoj nacionalnoj kulturi koja premda se kao i svaka kultura razvija pod tuđim utjecajima korijen vuče iz nacionalnog života i duha te da nudi vjernu sliku ovog duha.‘’ (str 10)
Padom Bosne pod Osmansku upravu tijekom 15. i 16. stoljeća učinjene su znatne promjene u socijalnom, kulturnom i privrednom životu zemlje. Sa svojom upravom Osmanlije su donijele svoje državno uređenje, svoje društveno uređenje, islamsku vjeru i islamsku kulturu i civilizaciju. Pod utjecajem raznih faktora najveći dio autohtonog bosanskog stanovništva, u prvom redu pripadnici stare bosanske crkve koji su se nazivali "krstjani" ili bolje poznati kao bogumili ili patareni, prihvatio je islam i uključio se u novo političko uređenje, ali je svagda pri tom ljubomorno čuvao svoj jezik, svoju kulturu i narodne običaje kao i mnoge druge atribute svoje bosanske tradicije i narodnosti.
Uklapanje Bosne u jedinstveno Osmansko carstvo u kojem je ona unekoliko postala spona Istoka i Zapada stvoreni su mnogi uvjeti za razvoj bosanskih gradova, gradske privrede i gradskog stanovništva u kojem carstvu se svi ovi momenti razvijaju pod utjecajem islamske kulture i civilizacije tako da se stvaraju mnoge vakufske ustanove vjerskog i prosvjetnog karaktera pa onda socijalnog i humanitarnog karaktera kao i sanitarno utilitarnog, jer konačan cilj te uprave i jest bio, kako to Nizami Ali Mulk piše u 11. stoljeću kao veliki turski vezir, stvaranje i održavanje povoljnih uvjeta, da narod poživi u blagostanju pod sjenom careve pravičnosti. U svojoj ''Carevoj čitanci'' koja je bila napravljena kao savjetnik u upravljanju državom samom sultanu Malek Šahu, Nizami Ali Mulk piše:
"'Further he will bring to pass that which concerns the advance of civilization, such as constructing underground channels, digging main channels, building bridges across great waters, rehabilitating villages and farms, raising fortifications, building new towns, and erecting lofty buildings and magnificent dwellings: he will have inns built on the highways and schools for those who seek knowledge, for which things he will be renowned for ever, he will gather the fruit of his good works in the next world and blessing will be showered upon him.'' ("The Book of Goverment or Rules for kings." (str 10).
Dakle, u ovim uvjetima izuzetnog privrednog napretka razvijeni su u Bosni mnogi srednjovjekovni gradovi i trgovi, a utemeljeni su i neki potpuno novi koji su značili znatan korak naprijed u odnosu na ranije zatečeno stanje. Privredni napredak zemlje, osobito zanatstva i trgovine stvarao je kod novog građanskog staleža materijalne i duhovne uvjete za udobniji i ljepši život i kulturniji život. U skladu sa tim porasle su i duhovne potrebe stanovništva što je poticalo razvoj šire pismenosti, obrazovanosti, znanstvene i literarne djelatnosti. Ove okolnosti u izvjesnom smislu pokidale su prijašnji kontinuitet u Bosni započetog književnog stvaranja na narodnom jeziku. Zato se stvaralaštvo naroda u tom vidu svelo na usmenu književnost narodnih junačkih i lirskih pjesama i balada koje i danas svjedoče o stvaralačkim sklonostima i duhovnim sposobnostima našeg naroda i upravo je velika šteta, da je razvoj o kojem govorimo bio upućen u drugom pravcu suprotnom našem narodnom duhu i duševnosti. Uostalom, postojanje tzv. alhimijado literature gdje je riječ o bosanskom jeziku na kojem nastaje znatna literatura pisana arapskim pismom jedan je pokušaj, da se ove stvaralačke duhovne i duševne sposobnosti našeg naroda primjereno izraze na način, da se u niti jednom momentu ne gubi narodna i nacionalna esencijalnost.
Znači ne bismo se mogli složiti sa stajalištem, da je osmanski period u razvoju Bosne bio ''pad'' u svakom pogledu, jer je naša bosanska bijeda, naša bogumilska bijeda uglavnom do Turaka živjela na luku i kupusu, a sada su mogli upoznati rajčicu, nove vrste domaće stoke, dvadeset vrsta pita, baklave, hurmašice tako da se sa privrednim razvojem i kulturnim i prosvjetnim razvojem također obogaćuje i prehrana bosanskog stanovništva. Odatle bismo teško mogli reći, da je Bosna za Osmanlije predstavljala neku privremenu postaju na njihovom putu i napredovanju prema Europi, nešto kao vojarnu i spremište za naoružanje, jer bi u tom slučaju od Bosne imali ruševine, a mi vidimo razvoj gradova, trgovine i to posebno trgovine preko Dubrovnika, zanatstva, kulture.
Ne treba također niti smetnuti s uma činjenicu naseljavanja Židova u Bosnu nakon njihova progona iz Španjolske. Oni su se počeli doseljavati u Bosnu u prvoj polovini 16. stoljeća, jer prema naređenju sultana Selima I, Židovi protjerani iz Španjolske dobivaju pravo naseljavanja na teritoriju Osmanskog carstva te tako u Bosnu dolaze prvi židovski doseljenici. Za njih su bili predviđeni prihvatni centri i kuće u Sarajevu i sve pogodnosti sa tim u svezi.
Prva veća kolonija zabilježena je 1540. godine i od tada će u Sarajevu živjeti velika zajednica Židova. Brzo su u Bosni ostvarili napredak i utjecaj u životu Sarajeva i cijele zemlje, postali su bogati trgovci, trgovali su sa Dubrovnikom i ostatkom carstva, u Dubrovniku su imali i svoju ulicu i naselje koje se zvalo Žudioska po njihovom imenu, postali su poznati novčari, farmaceuti, liječnici. Neke židovske obitelji već su u 17. stoljeću postale veoma bogate. Bili su vodeći nositelji prekomorske trgovine. Tako je u Sarajevu živjelo do Drugog svjetskog rata 8000 Židova što je tada iznosilo 12% stanovništva grada.
Na koncu bih htio reći par riječi o tzv. danku u krvi. Riječ je o instituciji otimanja najljepše i najzdravije djece od bosanskih roditelja i njihovo slanje u Carigrad. Andrić o tome također i piše ovo:
„Oteta djeca su kao što je već rečeno uskoro zaboravila roditeljsku kuću i svoju vjeru i postali su fanatični Turci: kao potomci iskonskih zdravih brđana zahvaljujući svojoj urođenoj inteligenciji i sposobnosti ta djeca su mnogo lakše dolazila do časti i ugleda, nego što je ovo bio slučaj sa Turcima koji su bili neradni i opterećeni porocima. Odjek njihove slave i njihovih bogatstva dopirao je sve do Bosne i djelovao primamljivo na njihove sunarodnjake i rođake. To je islamu stjecalo više prozelita, nego li najfanatičniji šeih ili hodža.'' (str.31), jer je točno da je u toj našoj bosanskoj bijedi bilo lijepe djece koja su živjela sa svojom mnogobrojnom braćom i sestrama u krajnjem siromaštvu pa je odlazak u Carigrad unekoliko bio dobra prilika, da se toga siromaštva riješe. Znači, mnogi su nasilu odvedeni i razdvojeni od svojih roditelja, a mnogi su se i dali odvesti i na taj način otpočeti novi život sa novim prilikama i mogućnostima.
Ukratko rečeno, turski period u razvoju Bosne ne može se shvatiti krajnjim nazadnošću zemlje i ono što je Andrić ispripovijedao u svom romanu "Na Drini ćuprija", ali i drugim svojim djelima je uglavnom točno. On je iznio jednu istinu o Bosni sa kojom se mi možemo složiti ili ne, ali pri tome treba imati na umu kako je napravio jednu čisto metodološku grešku, a ta je da je probleme vlastite kulture prenio na kulture kojima se bavio, odnosno, da je pristupio povijesnim istraživanjima na temelju svojih povijesnih pretpostavki i da pri tome nije bio objektivan. Uostalom je li to moguće u povijesnim istraživanjima uopće postići takvu objektivnost i egzaktnost sa kojom se svi možemo složiti, jer Andrić već ispred sebe ima nove momente razvoja Turskog carstva koje je već krajem 19. stoljeća pokazivalo znatne slabosti i unutrašnje raskole gdje dolazi do novih povijesnih okolnosti koje su za Bosnu značile jačanje autonomaških pokreta sa tendencijama osamostaljivanja u odnosu na carigradski centar i gdje oslabljeno Otomansko carstvo znači nove prilike i nedaće našeg naroda. To je slika koju Andrić ima iz svog neposrednog osobnog iskustva koju je možda i sa nepravom prenio na čitavu bosansku povjesnicu, ali to mu nije za zamjeriti.
