MOJE ISKUSTVO SA NEKIM CRKVAMA
Mogu reći kako je moje iskustvo sa nekim Crkvama uglavnom porazno. Postoje vjerojatno razlozi za to, a dobar dio njih krije se u činjenici brutalnosti proteklog rata kod nas od kojeg nitko nije bio pošteđen i zbog kojeg naši ljudi u inozemstvu i danas snose mnoge konzekvence. Ja sam svojevremeno kao mladi novinar „Poleta“ i časopisa „Pitanja“ ostvario kontakt s Ivanom Tešićem iz Zaprešića, jer je njemu trebala neka ekspertiza u pogledu trenutnih političkih prilika kod nas i s obzirom na povijest našeg prostora pa sam mu držao kratka predavanja na tu temu pored tematike filozofije i sociologije religije koja ga je zanimala, a bila je u svezi sa Kristovom Crkvom koju je on opsluživao kao jedan od dvojice misionara. Ne mogu reći, da meni taj susret sa njim nije bio interesantan, štoviše, jako mnogo sam naučio o suvremenom američkom društvu družeći se sa njim pa sam se dobrim dijelom priklonio toj Crkvi pored toga što sam mogao nastaviti svoje teološke i filozofske studije, a bez većeg ometanja sa strane.
Moja bivša žena Alica Rex je pak kod njega pripremala radio emisije koje su bile emitirane sa stanice radio Zaprešića. To je unekoliko također bilo i naše pribježište u okolnostima kad smo svi bili napušteni i kad se svatko brinuo za sebe u prilikama velikog Domovinskog rata koji je obilježio stvarnost početka '90.-tih godina prošlog stoljeća. Vremenom pokazalo, da nama to društvo ne odgovara, jer sam mogao biti spona prema Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je Ivan namjeravao doktorirati, ali nisam bio spreman da mu za novce također i pišem njegovu doktorsku dizertaciju. Tako je ta suradnja na koncu okončana velikim mojim osobnim razočarenjem, a mislim kako je isti slučaj i sa mojom bivšom ženom koja ga je tražila potvrdu, da je radila u toj Crkvi na radio emisijama, da bi dobila odgovor kako je to najbolje „zaboraviti“. Uostalom čitateljstvo, već donekle pozna cijelu tu problematiku.
Tako je Kristova Crkva „zaboravljena’’, Ivan Tešić je ostao u Zaprešiću, a ja sam došao ovdje na drugi kraj svijeta uvjeren u bolju budućnost za sebe i svoju malu obitelj, ali je nama trebala neka zajednica kada već nemamo nikakvu pa sam se ja pozvao na židovsku prošlost svoje žene i njih dvoje, ženu i dijete, približio židovskoj zajednici u Adelaideu, pored ostalog, jer sam ih htio poštedjeti naših balkanskih prilika kojima smo bili opterećeni još u Zagrebu. Ja sam nastavio raditi na bosanskom i hrvatskom radiju za naše ljude u South Australia, a oni su vremenom postali bliski nekim ljudima u židovskoj zajednici u Adelaideu. Za nama ostao veliki rep još iz Hrvatske i to iz vremena mog bavljenja novinarskim i političkim poslovima gdje smo svi troje oblaćeni kao hrvatski konzervativci, rasisti, kao ljudi retrogradne svijesti i kao ustaše, da čovjek pukne od smijeha. Kao takve nas je upoznala i australska policija koja se stala baviti našom obiteljskom genezom i prošlošću.
Ja sam već pisao o tome kao je moj sin Ezra doživljavao neugodnosti u toj istoj židovskoj zajednici koja ga nikada nije primila kao ‘’svoga’’, nego ga je tretirala kao stranca sumnjive prošlosti, kao rasista, jer je iz takve obitelji i konačno kao osobu koja ima u svojoj obitelji poznate ustaške koljače pa onda niti on ne može biti ništa bolji - prema definiciji Šuvara, da je čovjek ono što sisa sa majčinim mlijekom. Takav je bio i njegov put u Izrael skopčan sa mnogim neugodnostima i mada je Ezra koješta tamo naučio, ostala je stigma sumnjivca i čovjeka kojem ne treba vjerovati. Okolnosti su pridonijele tome, da je Ezra na koncu završio u bolnici nakon jedne epizode raskida dugogodišnje emotivne veze pa je u tim teškim trenucima izrazio želju, da ode u Sinagogu da se pomoli. Doista on se pomolio, rabin Engel je održao propovijed na hebrejskom, ali je Ezra pri tome ismijan kao ‘’konvertit’’. Onda možete zamisliti taj ‘’nivo’’ Crkava o kojima govorim koje su Božji hramovi gdje se slavi i veliča ime Gospodnje.
Ezra je na koncu nastavio svoj život neometan religijskim predrasudama ljudi kao što sam se ja kasnije prihvatio posla, da našu javnost upoznam sa prilikama naših ljudi ovdje u Australiji na drugom kraju svijeta. Mislim da se već može dobiti jasna slika duhovnog stanja kontinenta gdje ljudi umišljaju, da su bolji ili vrijedniji od drugih samo zahvaljujući dubini svog džepa i debljini svoga novčanika.
