TEORIJA IGRE U RAZLICI SPRAM RADA
Mislim, da smo mi u prošlom sustavu koji je dobroj mjeri naslijeđen do danas, u Hrvatskoj filozofiji imali priznavanje IGRE u ljudskom bivstovanju kao istinskog STVARALAŠTVA koje se sasvim razlikuje od RADA koji je razumijevan nasilnim, prinudnim, otuđenim i na koncu toliko protivan ljudskoj prirodi, da se može usporediti sa nasilnom proizvodnjom smrti u hitlerizmu. To je bilo jedno naše primitivno zastranjivanje koje je u RADU vidjelo samo demonstraciju ljudske brutalnosti i otuđenosti pri tome, naravno, pozivajući se na mišljenje Marxa iz njegovog ranog perioda gdje o ljudskom radu govori kao o otuđenim potencijama čovjeka i roda. Pri tom razmišljanju pozivalo se i na Heraklita i Platona kao i na Eugena Finka iz njegovog rada „Osnovni fenomeni ljudskog postojanja“ gdje se problematika ljudske igre razmatra kao jedan od fenomena ljudskog postojanja pored smrti, rada, vladavine i ljubavi. Tu se kretalo od Petrovića do R. Supeka koji su smatrali, da se ljudska mašta ostvaruje kao najviše dobro čovjeka bez koje bi naše postojanje bilo neutješno i bez stvaralaštva pa iako se provlači kroz sva područja ljudskog života, ona na najprivilegiraniji način stanuje upravo u Igri . Doista, Fink i kaže, da se samo čovjek može igrati „Ni životinja ni Bog se ne umiju igrati“, „Jedino ono bivstvujuće koje se na konačan način odnosi prema sveobuhvatnom univerzumu i pri tome se stalno zadržava u međuprostoru između stvarnosti i mogućnosti, egzistira u igri.“ (Ibid, str, 292).
Igru imamo u svim područjima kulture tako da homo ludensa nije moguće odvojiti od homo fabera i homo politicusa. Igra je dimenzija egzistencije koja je protkana sa svim drugima i sa mnogim područjima kulture upravo isprepletena, jer čovjek sebe razumijeva kao smrtnim, kao radnikom, kao borcem, kao onog tko voli i kao onog koji se igra. Za Finka moć mašte koja stvara igru sigurno je u stvarnosti neka vrsta nemoći. Zato on kaže: „Po snazi koja bi mijenjala bivstvo igra se očevidno ne može mjeriti sa ljudskim radom i sa borbom za moć.“ (ibid, str. 301).
O RADU je opet kod nas najdublje govorio pokojni Vanja Sutlić i na tome se pitanju jako razlikovao od naše dominantne praksis filozofije i to zato, jer je u ljudskom radu vidio nešto više, nego puko otjelovljenje ljudske brutalnosti, nego čovjek u njega unosi svoj duh, svoju maštu, svoju pronalazačku snagu, on se istovremeno opredmećuje u produktima svog rada, on se ospoljava, iznosi svoju nutrinu i susreće se sa stvarima svog svijeta rada koje je on oblikovan sam za sebe.
Velika je, naravno, stvar da se čovjek prepoznaje u svojim djelima, da ono ljudsko u svojem proizvodnji stvari ne vidi kao čisto predmetna prirodna određenja i da u takvom promatranju ne biva izgubljeno ono što je čovjek u stvari unio. Rad je borba, ali i samopotvrđivanje čovjeka u njegovom stvaralačkom proizvodu.
Stari Grci su na primjer vidjeli suprotnost između prirode i ljudskog proizvođenja ili rada, između physis i techne, ali su istovremeno sagledavali njihovu duboku bitnu povezanost. Dakle, rad se u obliku tehničkog proizvođenja bitno provodi za volju ljudskih potreba. Zato se u njemu ispoljava socijalni karakter rada, on nije samo odnos čovjek prema prirodi ne samo dokument naše moći slobode, nego je prije svega odnos čovjeka prema samom sebi i odnos ljudi među sobom. „ Rad ima od iskona kolektivni smisao.“ (str. 220), a kao takav je također u neku ruku igra među ljudima pa je ta diferencija koja nam je poznata u našoj filozofiji samo uvjetna i ne pogađa pravo stanje stvari. Odatle nije toliko isključiva razlika niti između mašte i stvaralaštva i svijeta rada pa se taj praksisov pojam gubi u banalnosti svog samorazumijevanja.
