KAKO SU ME ''ČUVALI''
Moja majka je pred smrt došla u Beograd i bila je stacionirana na poznatoj njihovoj VMA na neurološkom odjelu u redu najtežih slučajeva. Došla je na svoj zahtjev i vojne vlasti bivše države su joj to odobrile. Došla je sa jednom idejom, da se susretne sa Titom ili nekim njegovim visokim časnikom kako bi vojnim vlastima predstavila naš obiteljski slučaj budući smo bili opterećeni hipotekom ustaštva i ustaških koljača zahvaljujući njenom bratu Ćamilu koji je bio stražar u ustaškom zatvoru Lovrijenac u Dubrovniku. To je bio i najvažniji razlog zašto moj otac Aleksandar nikad nije mogao napredovati u vojnoj hijerarhiji, iako nisu mogli, a da mu ne dodjele orden za vojne zasluge. On je cijeli svoj život, od vremena rata gdje je bio u 27. istočnobosankoj diviziji u izviđačkoj četi pa do u mirovljenja 1971. ostao samo zastavnik, jer nije ni zaslužio ništa bolje.
Znao je reći: „Meni je i ovo dovoljno.“, dakle, pred samu smrt majka je govorila o svojoj djeci, ali ne zato da bi ta djeca živjela dobro, štoviše udobno, nego da bi im uopće bilo dopušteno živjeti, jer je njoj u bivšoj državi bilo uskraćeno to prirodno elementarno pravo - pravo na život zato što su djeca iz oba njena braka zapravo partizanska djeca, ako je to Titu uopće tada nešto značilo.
Tito nije došao niti je do tog susreta ikada došlo i ona je umrla bez da se njoj ukazao bilo kakav respect. Ona je, dakle, doživjela 49 godina, duplo manje, nego na primjer admiral Branko Mamula, ali sam ja danas sretan i sa tim godinama, jer je mogla proći daleko gore kao što je to bio slučaj sa mnogima koji nisu dijeli ista stajališta sa Titom.
Njene posljednje riječi su bile: „Čuvajte mi Zlatana“ i sa tim riječima se oprostila od svog života. To me danas podsjeća na riječi Karađorđevića pred slom Kraljevine Jugoslavije kad je sa državnim zlatom iz državne blagajne napuštao zemlju riječima: „ Čuvajte mi Jugoslaviju“, da čovjek pukne od smijeha, ali su me ti vojni ljudi zapamtili i u neku ruku pratili kroz cijeli moj život - čak i ovdje na drugom kontinentu na drugom kraju svijeta pa nema nikakve sumnje, da su me „čuvali“, a možete zamisliti i kako su me čuvali što se najbolje vidi iz moje medicinske povijesti koja je čitava pohranjena u arhivi australskoga Medicare.
U toj medicinskoj povijesti postoji jedno mjesto, a to je da uzimam „Injection of depot anti-psychotic“ uz desetak drugih lijekova koju su predviđeni u tretmanu dijabetesa, dermatitisa, atrial fibrillation, kronične bubrežne bolesti, očne bolesti. Te injekcije primaju u današnim zatvorima i najteži kriminalistički sučajevi, a njihova specifičnost je u tome, da kada ih primate prvi puta, ako preživite, onda ste ovisni od njih cijeli život. Ti su lijekovi na primjer bili predviđeni kod nas u postupku resocijalizacije pacijenata ne samo kao palijativna mjera, nego i mjera „preodgoja“, jer se držalo kako mene treba „preodgajati“ od nakaradna mišljenja o našem samoupravnom socijalizmu koji se izučava na teološkim seminarima Vatikana i fakultetima Švedske.
Naš sustav „općenarodne obrane“ na kojem je sustavu radio i pokojni Franjo Tuđman, da se dakle ta naša specifična i originalna vojna teorija proučava i na američkom West Pointu te na ruskoj Frunze pa bi me Ervin Peratoner koji je u to doba bio blizak sa Šuvarovima pitao: „ Zlatane, jeste li vi razmišljali o samoubojstvu?“, jer su oni mene, Mira Šuvar sa kojom sam radio u CK Hrvatske i Muradif Kulenović, psihijatar Centra za mentalno zdravlje u Zagrebu, „čuvali“ od samoubojstva, jer ja nikako da izađem na kraj sa našom političkom i socijalnom stvarnošću, nego u svom bunilu i ludosti blebećem o „balkanskoj federaciji“.
Tako su me „čuvali“ u Zagrebu, a „čuvaju“ me danas i ovdje u Adelaideu kao „manijaka“ i teškog „ratnog zločinca“, jer sam „teški duševni bolesnik“ s isto tako teškom vojnom prošlošću koji je odgovoran za stradanja mnogih ljudi u proteklom balkanskom krvoproliću. Pa stvarno, da čovjek pukne od smijeha!
Sva je sreća u tome, da sam politički pisac kojeg poznaje cijela država pa je moj slučaj došao na red prorazrednog „criminal investigation“, inače bih visio kao i cijela moja mala obitelj kao najteži živući svjetski zločinac i terorist. Eto, tako su me „čuvali“!
