OSTROVIČKA ULICA
Ostrovička ulica na Trešnjevci u Zagrebu je jedna mala ulica u neposrednoj blizini trešnjevačkog placa. Na početku ona se blago spušta, a onda slijedi red od možda nekih 5 ili 6 kuća sa svake strane. Ta se ulica danas znatno razlikuje od one iz mog vremena. Početkom '80.-tih godina kad smo mi doselili u Ostrovičku 11, a tu je još bilo stabala šljiva, dok su guske slobodno i bez red gakale ulicom. Svega toga danas nema, nego je dobar dio te ulice uređen i izgrađen. Ranije ta je ulica imala izgled seoskog puta i nije imala ni vodovod ni kanalizaciju. Na primjer, vodovod je uveden krajem '80.-tih godina, a za kanalizaciju i danas ne znam točno je li provedena ili nije.
Ulica je možda dobila ime po ruskoj riječi „ostrov“ što znači „otok“ ili možda prema ruskom gradu Ostrov u Pskovskoj oblasti na Velikoj Rijeci 50-tak kilometara južno od Pskova. Možda je ime dobila i po nekom drugom gradu ili našem području.
Sa gornje strane koja gleda prema Končarevoj ulici graničila je s igralištem 9. zagrebačke gimnazije. Oivičeno sa gustim grmljem i osrednjim raslinjem to igralište je bilo raj za igru lokalne trešnjevačke djece koja se igrala i pentrala njime. Sa druge strane graničila je sa Dobojskom ulicom i bilo je dovoljno učiniti nekoliko koraka i već ste bili na trešnjevačkom placu. Sa donje strane graničila je sa Ključkom ulicom i spletom malih ulica koje su tvorile labirint svojstven najsiromašnijem dijelu zagrebačke Trešnjevke. Tom siromašnom krajoliku posebnu notu je davao trešnjevački plac koji je krajem '80.-tihgodina znatno uređen i proširen. U bivšem režimu bio je poznat po srbijanskim seljacima koji su ljeti prodavali lubenice, a u jesen papriku i kajmak. Dolazili bi u Zagreb onoliko dugo koliko je bilo potrebno, da prodaju cijelu robu. Spavali su na otvorenom ili pod metalnim štandovima tržnice koje su pripremili kao prenoćište i prostor za odmor. Sa novim političkim kontselacijama oni više nisu bili dio naše tržnice. Isto tako je interesantno, da je jedno vrijeme tržnica bila puna ruskih švercera koji su prodavali rusku robu i to od dvogleda i teleskopa do električnog pribora. Oni su opet prenoćište plaćali lokalnim stanovnicima Ostrovičke koji su u nekoliko kuća i drugdje davali u najam krevete ili prostirke. Kasnije je intervencijom zagrebačke policije njima zabranjen ulazak u zemlju i prodaja i preprodaja na području grada. Sa novim političkim konstelacijama trešnjevački plac je dobio nove domaće stanare koji su sada imali priliku prodavati čokolade, suvenire ili narodne nošnje.
Općenito govoreći dosta se švercalo, ljudi bi jeftinije kupili u Austriji ili možda Sloveniji i Mađarskoj, a skuplje prodavali u domovini i na ta taj način zarađivali ili za svakodnevni život ili kao dodatak već postojećem kućanskom budžetu.
Mi smo u Ostrovičkoj stanovali na broju 11A. To je bila manja soba sa kuhinom i toaletom veličine 23m2. Ispred kuće je bilo dvorište ograđeno redom malih čempresa koje sam jednom prilikom zasadio zajedno s Ezrom kako bih dobio prostor ugodan za boravak, posebno u proljeće i ljeto. Zimi bi napadao snijeg, a mi bismo se povukli u topli kutak malog stana. Grijali smo na drva i za to sam izgradio jedan dimljak kojeg sam opremio starom Franklinovom peći i zimi je bilo toplo i ugodno. Taj je kućerak kupio Alicin otac kako bi se riješio svoje kćeri i kako bi joj osigurao kakav takav krov nad glavom, da ne spava u gradskome parku na primjer, nego da ljudi ipak mogu reći kako je otac dosta učinio za svoje dijete, ali je vlasništvo nad njim podijelio na dva dijela, jedan na Alicu, a jedan na sebe kako bi dijete mogao ucjenjivati svojim odlukama. To će kasnije biti od presudne važnosti, jer je prodajom tog stana sebi osigurao nešto manje od polovine njegove vrijednosti. Od tih novaca je sebi kupio garažu za novi auto, a ono pola što je ostalo – e, to je dao svojoj kćeri kao nagradu. Kupio je taj stan za dinarska sredstva u doba velike inflacije, tako da je svakako dobro prošao, jer je najveći dio tog kredita nepovratno ispario zahvaljujući enormnoj inflaciji koja je vladala zadnjom decenijom zajedničke države. Tim je bespovratnim kreditima zapravo posljednja vlada Jugoslavije podijelila veliki dio deviznih rezervi vjerujući, da će ljudi pamtiti dobročinstvo koje je učinila, da čovjek pukne od smijeha!
Ja, na primjer, ništa nisam dobio od te prodaje stana, iako sam cijelo desetljeće ulagao u njega, jer se držalo da nisam vrijedan spomena, nego da trebam zahvaliti što mi je bilo osigurano prenoćište i topli dom. Ja sam opet mislio kako trebam biti gentleman pa slabijoj strani izaći u susret i da nije potrebno tražiti nikakve dodatke, jer me sa bivšom ženom povezivalo dijete i zajedničke uspomene.
Sa lijeve strane, ako se gleda prema ulici, imali smo susjede Vukiće, sa desne strane susjede Orsag, a ispred nas, ispred dvorišta, bila je Borisova autolimarska radionica i stara kuća u kojoj je živio sa majkom i bratom. Ti su Vukići bili obični ljudi, radnici, a ona je bila manji činovnik u jednom građevinskom poduzeću. Živjelo se skromno sve dok on nije nabavio jedan tiskarski stroj sa kojim je počeo svoj domaći obrt i od tada se njihov život znatno mijenja, jer su prihodi od rada i stroja bili znatno veći, nego ranije.
Danas je to tiskarska radionica lijepih prihoda koja im omogućava pristojan život. Obitelj Orsag je bila drugačija. On je bio sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu, vodio je kolegij nekog financijskog poslovanja, uvijek se mučio sa pumpom za vodu, jer smo pitku vodu dobivali pumpom iz podzemmnih tokova rijeke Save, stalno je radio na svom doktoratu i bio sve deblji i deblji kako se uspinjao na fakultetskoj hijerahiji. Kasnije sam čitao u novinama, da je optužen zajedno sa jednim brojem svojih kolega što je nezakonito naplaćivao prolazne ocjene na svojem ispitu i na taj način dodatno zarađivao ne obazirući se na moralne norme i standarde sveučilišnih nastavnika. Danas je to ugledna obitelj koja nema nikakvih materijalnih teškoća i koja ima akademske titule te znanstvene reference na kojima joj mogu mnogi pozavidjeti.
Konačno, Boris je bio autolimar koji je ilegalno radio na popravljanju automobila, ali zato nije plaćao porez. Imao je običaj ujutro otiči na konjak u birtije trešnjevačkog placa pa bi se napio, bio je neženja i odbijao je svaku ponudu od strane zainteresiranih žena, da bih ja dočuo u Adelaideu da je Boris umro prije izvjesnog vremena, a nije uopće bio star, nego nešto malo stariji od mene. Sve u svemu, dosta šareno društvo.
Ta je Ostrovička ulica bila sav Ezrin svijet. Kasnije je veliki dio vremena provodio sa mnom na Kraljevom vrhu, ali veliki dio njegovih uspomena vezuju se za njegov vrtić i osnovnu školu „Julija Klovića“ koji su bili u našoj neposrednoj blizini i naravno na interijer našeg stana kojeg pamti kao nešto veliko što ga nadvladava, mada je bilo riječi o jako skučenom prostoru u kojem se jedva disalo, a kamo li igralo. Kod djece su te percepcije prostora i vremena drugačije od stvarnosti i sva je sreća da je tako, jer ni danas nije svjestan bijede u kojoj je živio. Naši ukupni prihodi od sredine '80.-tih godina do dolaska u Australiju deset godina kasnije bili su negdje oko 100 američkih dolara mjesečno i Alica i ja smo bili na rubu gladi, ona sa 48 kg, a ja sa 72 kg, međutim se o nama govorilo da smo dobro uhranjeni, štoviše da smo gojazni i da trebamo skidati suvišne masnoće, a profesor Kangrga sa kojim sam polemizirao u javnosti držao je, da imam dobro plaćen posao kako bih difamirao takve velike naše mislioce i njihova djela.
Iz tog svijeta Ostovičke ulice mi smo došli u Adelaide u kuću u Myrtle Banku koja je građena u kolonijalnom stilu sa velikim prozorima i sa mnogo svijetlosti što je bila suprotnost sa tamom zimskog Zagreba i sjećam se, da je Alica užurbano brisala kuhinjski stol ne vjerujući da je nova sredina sada njena nova životna stvarnost.
Ezra je sada mogao prvi puta u svom životu poleći u toplu kadu, dok mu je mama šamponirala mokru kosu, sa dječačkim osmjehom i riječima: „Uživam kao Tuđman.“
