HRVATSKA FILOZOFIJA I KIBERNETIKA
Moderna hrvatska filozofija se nije bavila toliko pitanjima kibernetike koliko je bila usmjerena prema klasičnoj filologiji zahvaljujući možda prije svega Branku Despotu i Tomislavu Ladanu i to na takav neprohodan način, da se i oni koji su filozofski educirani ne snalaze u tim jezičnim analizama i da im se filozofska problemtika nagovještava kao opskurna znanost. Neki mali pomaci učinjeni su zahvaljujući prodoru informatičke tehnologije od sredine '80.-tih godina prošlog stoljeća kad su se filozofske discipline stale ujedinjavati s informatikom.
Iz tog vremena uglavnom nastaje izvjesna literatura koja se vezuje za suvremeni fizikalizam, znanost logike i spoznajno-teoretsku problematiku vezanu za britansku analitičku filozofiju. Međutim, filozofski je o kibernetici kod nas najuvjerljivije pisao pokojni Vanja Sutlić pa ako pogledamo njegovu „Praksu rada“ kao znanstvenu povijest, onda vidimo i one dijelove gdje on govori o kibernetici u kontekstu jednog mogućeg socijalističkog sveučilišta gdje se ostvaruje organsko jedinstvo znanosti kao općeg rada, kao istraživanje predmetno modificiranih fenomena gdje nastava profesora i predavača odgaja radnika za javnu, zajedničku i osobnu ulogu i s obzirom na tu funkciju priprema jedno središte, jedno ‘’malo sveučilište’’ ili ‘’univerzitet budućnosti u nastajanju’’ u inače disperzivnom i centrifugalnom svijetu znanosti.
Danas malo te teze djeluju naivno, ali je istina da su imale jako istaknuto značenje u bivšem režimu i sve kasnije ‘’reforme’’ sveučilišta kao što je na primjer ona najnovija Branka Despota pozivale su se, tajno ili javno, na Sutlićeve zasade.
Vanja je krenuo od stava, da je u obasti humanističkih znanosti kod nas na djelu austrijska varijanta Humboldtove reforme univerziteta, a njena osnovna ideja je bila misao o jedinstvu znanosti uz pretpostavku kako je filozofija ona znanost koja omogućava posebne znanosti i koja ih sintetizira. Druga postavka te koncepcije je sloboda, sloboda istraživanja, sloboda znanstvenog rada, sloboda iznošenja postignutih rezultata i sloboda od miješanja izvana.
Humboldt je htio, dakle, da se zbog plodnosti samog znanstvenog rada, zbog same znanosti i njenog mira u društvu zadaci nastave na sveulištima i zadatak znanosti, da se ti zadaci sjedine. Odatle ta ideja organskog jedinstva znanosti. Znanosti ne mogu dobiti svoj karakter znanstvenosti, ako nisu povezane preko filozofije koja jedina pretendira na apsolutnu znanost prema kojoj se sve ostale znanosti odnose kao relativne.
Međutim, taj posao je ometan sa strane miješanjem društva u znanstveni posao: sve snage čovjeka pa tako i znanost i tehnika koje u to vrijeme imaju silan zamah postaje snage kapitala. On postaje ekonomski supstitut za apsolutnu znanost koja omogućuje organsko jedinstvo znanosti. Kapital okuplja, kapital usmjerava, kapital vodi tu znanost i od tog vremena univerzitet je u povlačenju. To istovremeno znači raspadanje organskog jedinstva znanosti. Prirodne znanosti dobivaju na zamahu, dok se znanosti iz humanističkog kompeksa sve više osamostaljuju od zajedništva. Tako je danas na djelu tendencija, da moderna znanost u svim ovim pitanjima ne traži više intervenciju filozofije. Onda Sutlić zapisuje na stranici 287:
‘’U životu moderne znanosti ništa se više ne događa posredstvom, posredovanjem filozofije ili nečeg takvog kao što je to filozofija. Ono što danas koordinira rad znanosti kao relativno autonomnih sistema sa povratnim djelovanjem u nadležnosti je jedne među znanostima koja se u svom ‘’među’’ konstituira dvojako i po mnogo čemu dvosmisleno: sa jedne strane je mnogoslojna i mnogoznačna organizacijska znanost i nauka, a sa druge je jedna znanost i tehničke nauke koje je prate - kibernetika.’’
Znači, nema kod Vanje raspravljanja o kibernetici izvan pitanja organskog jedinstva znanosti. On isto tako smatra kako danas više nitko ozbiljno ne pomišlja, da bi kakva filozofija prirode bila ona disciplina koja bi prirodne znanosti okupila u njihovom poslu. Sve to kompenzira na primjer kibernetika i to prema urgentnim potrebama ili barem takvim za koje se drži da su urgentne. Koja bi to disciplina bila na humanističkom planu? Nema takve discipline. Postoji jedino jedna mogućnost da se ova oblast kontrolira u uvjetima interdisciplinarnog rada. Ostalo je samo nostalgija za prošlim vremenima. Zato Vanja predlaže jedan socijalistički univerzitet, jedan marksistički studij i on piše na stranici 293:
‘’Predlažemo da se kao preliminarna solucija, poduzme organizacija jednog sveučilišnog centra za humano-socijalno-historijske znanosti (marksističke studije), da se, prema znanostima, formiraju instituti centra, da se pojača skrb i koncentracija odgovarajućih kadrova i da se oni ekipiraju.’’
Odatle slijede i tri fundamentalne zadaće univerzitetskoa obrazovanja: izobrazba znanstveno i naučno pripremljenih stručnjaka svih društveno potrebnih profila i stupnjeva, kooperativno jedinstvo istraživanja, interdisciplinarna istraživačka suradnja kao pogon i organizacija rada kao ‘’conditio sine qua non ispunjenja jednog konstituensa socijalističkog sveučilišta’’ (str.294) i konačno racionalizacija i povezivanje znanstvenih i naučnih oblasti za koje postoje elementarne potrebe.
„Riječ je dakle o koordiniranom naporu znanosti, njihovih disciplina, nauka i stručnih područja, oko organskog jedinstva u Marxovu duhu. U tu svrhu neposredno se nameće misao o jednom centru humano-socijalno-historijskih znanosti.“ (str.295)
Do te Sutlićeve reforme sveučilišta nikada nije došlo u bivšem režimu, nego su prigovori bili ‘’a za koga bi vi to reformirali’’. Istina, oformljen je jedan centar koji je imao sličnosti sa Vanjnim idejama jedino po imenu, a to je bio Centar društvenih djelatnosti kao što je omladinsko glasilo imenom „Polet“ dobilo to ime također dobrim dijelom inspirirano dijelovima Vanjine knjige „Bit i suvremenost“, jer i on tamo govori o ‘’poletu’’ socijalističkih snaga, da čovjek pukne od smijeha!
Znači, nema kod Sutlića strogo teoretskih pitanja vezanih za kibernetiku. Za razliku na primjer od Wienera koji smatra, da se novina sastoji u razmatranju ne jednog svijeta, već svih svjetova koji predstavljaju moguće odgovore na ograničeni skup pitanja o našoj okolini. Na planu našeg svakodnevnog iskustva mogli bismo reći, da se ovi svjetovi doživljavaju kao splet promjena u skladu s univerzalnom preobrazbom temelja života. To je u suvremenoj socijalnoj teoriji nazvano ‘’odčaranja svijeta’’ koji se sastoji u rastućoj intelektualizaciji i racionalizaciji koja nije samo rastuće opće poznavanje životnih uvjeta pod kojima se živi, nego znači i znanje ili vjera u to da principijelno nema nikavih tajnovitih moći koje tu sudjeluju i da se u načelu svim stvarima može ovladati proračunavanjem i izračunom.
Zajedno pak sa tom racionalizacijom i racionalnom produkcijom svijeta koji tako biva zapravo umjetni svijet strojeva, tehnike i znanosti i njihovim sve radikalnijim etabliranjem koje se odvija kao niz znanstveno tehničkih revolucija, javlja se dakle i ideja kibernetike N. Wienera i to baš sa namjerom da proučava poruke i sredstva komunikacije kojima raspolaže društvo. Time je dakako svijet tehnike i kompjutora uočen kao zaseban svijet objekata koji sadrži svoju osebujnu logiku, a čiji odnosi s ostalim svjetovima suvremenog doba stvaraju poteškoće čak i tehničke prirode na nivou komunikacije, poteškoće u upravljanju njime i njegovom usklađivanju sa čovjekom i njegovim svijetom. Zato u toj koegzistenciji različitih svjetova kibernetika treba razviti zajednički jezik i odgovarajuću tehniku.
Međutim, ova problematika nije bila od centralnog važenja za Sutlića, ali se razlikuje od večine naših filozofa po tome da nije držao, da filozofija misleći o tehnici pokušava promisliti i domisliti ono što je na neki način sa njom identično, što nju radikalno dovodi u pitanje ili je čak prekoračuje. On ne drži da filozofija nema distance niti mogućnosti te distance bitno potrebne za nju, da je tu na djelu identitet predmeta i spoznaje koji uopće ne dopušta, da se filozofija razvija kao nešto drugo, dakle kao ono što je istinito i primjereno svome pojmu. Sasvim suprotno, njime je vladao povijesni optimizam koji je u kibernetici vidio čovjekovu snagu, da tehnikom vlada prema vlastitom zakonodavstvu naravno uz svojevrsne korekcije koje bi bile primjerene socijalističkoj realnosti.
Vanja je bio i ostao socijalist, sviđalo se to kome ili ne, jer je između nihilizma suvremenog vremena i socijalističke perspektive birao socijalizam kao što je na primjer Lukacs birao socijalistički realizam i doista danas parafrazirajući njegove riječi možemo reći: Socijalizam mora biti, a to znači da mora biti autentična ljudska zajednica u kojoj su ljudi slobodni od samovolje nekolicine i u kojem svaki narod samosvjesno iskazuje svoj kulturni identitet i svoje kulturne specifičnosti u jednom poretku koji gradi budućnost, a ne u onom koji je ruši. To je ono što je Sutlić htio reći svojom „Praksom rada“ kao znanstvenom povijesti zbog koje su ga mnogi naši filozofi prokleli kao komunističkog ideologa, iako je zapravo bilo riječi o filozofu koji jedini autentično promišlja svoje vrijeme i njegove političke modalitete i na tome Vanji jedno veliko hvala.
