Peta strana svijeta
Jasen Boko
Izdavač: VBZ 2006
Mariji, koja je ostajala da bih ja mogao odlaziti….
Kuba
Ono što održava današnji kubanski komunizam američki je embargo i zabrana ulaska Amerikancima na Kubu. Amerikanac za kojeg se utvrdi da je posjetio Kubu može zaraditi zatvor, a onaj koji je doputovao ovamo kako bi poslovao s Kubancima izlaže se opasnosti da mu američka vlast konfiscira svu imovinu.
Venezuela
Svi s kojima sam razgovarao potvrdili su priče: nije među njima bilo nikoga tko nije jednom ili više puta opljačkan, a što se tiče načina, prevladava onaj kad vam u automobil zaustavljen na semaforu uđu dva muškarca naoružana pištoljima da vas opljačkaju, i ako ste sretnik, izbace iz automobila. Nije slučajno da prolazak automobilom kroz crveno svjetlo na semaforu noću savjetuje baš lokalna policija – svako zaustavljanje u mraku može biti fatalno. Ne savjetuje se nikakva šetnja, čak ni danju, taksi je uvijek jedino rješenje koje se savjetuje strancima za prebacivanje s mjesta na mjesto, ali i to samo danju. Noću ostajte u sobi zaključani!
Čak i pogrebni uredi koriste usluge zaštitara jer je klasika orobiti rodbinu u koroti. Uostalom, kriminal u prijestolnici Venezuele i nije sasvim nova stvar: tamo je policija još prije dvadeset godina zabranila vožnju dvojice muškaraca na istom motociklu, jer je onaj drugi otimao torbice prolaznicima.
Za razliku od obližnje Kolumbije, u Venezueli nema kokainskih kartela i velikih opasnosti od gerile – osim u graničnim područjima, gdje rado zalaze kolumbijske bande – ali dio siromašnih stanovnika Caracasa taj nedostatak nadoknađuje oružjem. Ljudi s kojima sam razgovarao tvrde da svakog vikenda u glavnom gradu Venezuele biva ubijeno 50-60 ljudi što u obračunima lokalnih bandi, što u pljačkaškim pohodima. Policija te podatke ne objavljuje, ali kriminal su iskusili svi.
Osim s demokratski izabranom vlašću i nasiljem, Venezuelanci očito imaju problema i s matematikom, što primjećujete baš u svakom dućanu ili restoranu. Jednostavno, nema šanse da dobijete točan račun ili da isti artikl (kava, hrana, cipele) u istoj prodavaonici dva puta ima istu cijenu. Ali, gle čuda, svaki put je pogreška na vašu štetu. I konobarima uopće ne smeta što im se nakon toga ne ispričate za uznemiravanje i traženje ostatka novca. APP, kažu uz osmijeh, ako prođe – prođe! U svakom slučaju, poštenije nego da vam novac uzimaju pištoljem.
Venezuela je poznata i po svojim ljepoticama koje su godinama pretplaćene na titule misica svijeta ili barem njihovih prvih pratilja – na lokalnim izborima često su pobjeđivale i Hrvatice (Hrvata je u Venezueli oko 5000).
Kolumbija
Cartagena kao možda najljepši južnoamerički grad ima i svoju znamenitost, barem za nas iz ovih krajeva. U njoj, naime, postoji kavana koja se zove Dalmacija! Stari vlasnik bio je iz tih krajeva, rekao mi je simpatični novi vlasnik koji je zadržao ime kavane.
Meksiko
Kako su Meksikanci obiteljski ljudi i teško podnose dugu odvojenost, u logici ilegalnih migracija pojavila se neobična pojava. Kad jednom konačno uspiju ući u Ameriku, Meksikanci ne ostaju tamo dovijeka. Svaka velika fešta u svom selu razlog je da se ponovno prijeđe granica prema jugu, koja se onda, nekoliko dana kasnije, opet prelazi ilegalno kako bi se ušlo natrag u Ameriku.
Meksičke autoceste su valjda jedine u svijetu na kojima se može okretati i vraćati drugom stranom, na posebno za to predviđenim spojevima.
Španjolska
Dva su razloga zašto Španjolci spavaju manje. Iako je, opet po službenim statistikama, nezaposlenost možda i najveća u razvijenoj Europi, stanovnici Pirinejskog poluotoka rade po cijeli dan, praktično od devet do sedam. Za takvo samoubilačko radno vrijeme kriv je dobrim dijelom i fenomen 'sieste', obveznog rituala koji uključuje zatvaranje radnih mjesta u vrijeme ručka, kako bi se malo okrijepilo i nakon toga 'ubilo oko'. U takvom neobičnom radnom vremenu sasvim je obična pojava prometna gužva u devet navečer, jer je to vrijeme kad Španjolci završavaju s poslom.
Prosječni Španjolac, spavati će taj poslijepodnevni sat da bi nakon posla krenuo u neki od barova i kući se vratio pred jutro, kako bi još prije posla stigao odspavati dva-tri sata. Zato je u svakom velikom španjolskom gradu prometna gužva i u tri ili četiri ujutro, čak i radnim danom sasvim normalna pojava. Tako bi se dva razloga španjolskog nespavanja, a na zavist ostatka Europe, mogla bez velike dvojbe rezimirati kao – siesta i fiesta.
Mongolija
I taman kad pomislite da vas mobitel više ne može iznenaditi, dogodi vam se da za vrijeme posjeta budističkom samostanu odjekne zvonjava (jingle bells) a budistički svećenik koji pored vas meditira uredno ispod svoje narančaste toge izvuče svoju nokiu i krene u žučnu raspravu.
U Mongoliji djeca nauče jahati kad prohodaju, a veći dio života, u širokim stepama bez ograda u potrjeri za stokom, ljudi provedu na konjima.
Nepal
Nepal spada među najsiromašnije zemlje svijeta, ali siromaštvo kompenzira velikim srcem.
Nepal je mjesto na kojem se Himalaja dijeli i na kojem se prožimaju dvije grupe naroda – Azijati, mongoloidi sa sjevera, i Arijci s juga.
Jeftina kineska roba, koja tjednima putuje preko Himalaja pod okriljem noći, hladnoće i ekstremne visine na kojoj carinici i policija ne mogu egzistirati, preplavila je i Nepal. Ne postoji na poludivljim tržnicama u Katmanduu nešto što ne možete kupiti. Od majica Lacoste i ruksaka Millet do vreće za spavanje Northface i cipela Timberland. Po cijeni koja je 90 posto niža od one u Europi. Poznate marke su, naravno lažne, ali koga briga.
Tibet
Nakon što se slegla prašina nastala od kulturne revolucije (opa. 1966-1969.) izbrojano je milijun i dvjesto tisuća ubijenih i mrtvih, više od šest tisuća uništenih samostana i preko sto tisuća Tibetanaca u radnim logorima.
Zahodi su često nepoznata činjenica na zapadu Tibeta, a i kad naiđete na njih, teško da ćete ih upotrijebiti. Restoranski zahodi su posebna priča. Na nekoj pustopoljini na kojoj staju rijetki turistički džipovi i klijentela u restoranu gotovo je isključivo zapadna, osobno me vlasnik restorana odveo u zahod. Otvorio je stražnja vrata restorana i širokim pokretom ruke po ledini iza kuće pokazao najveći prirodni zahod na svijetu.
Pljucanje na javnome mjestu posebna je priča i u tome Tibetanci slijede najbolje kineske tradicije. Što se pljuca na ulici, hajde, tom se lijepom običaju svjedoči i kod nas. Nešto je nezgodnije kad usred vrlo pristojno sređenog Internet caffea netko iza vas ustrajno negdje iz dubine duše uz popratne zvukove izvlači impozantne količine nečeg i smjesta ih istovaruje na pod. Ne osvrćete se, ali noge instinktivno povlačite bliže sebi, ili ih čak dižete na stolicu.
Indija
Širok je spektar sitnih prevara kojima ste u Indiji izloženi kao bogati turist – a čim ste tamo doputovali jeste bogati, jer milijuni Indijaca žive s manje od desetak dolara mjesečno.
Indiju ili ne podnosite ili je obožavate, ravnodušnih nema! Ona je bučna i zagađena, i ponekad imate dojam da će vas, ne uguši li vas prije toga prašina, dokrajčiti ispušni plinovi od nepoznate smjese koju troše indijska prometala, a ne ugrize li vas neki od uličnih pasa ili ne zarazi gubavac prosjak, ispaštat ćete zbog zagađene vode..
Šareni indijski panteon sadrži više bogova nego sve ostale religije zajedno, a ti bogovi čini se više vremena provode u zabavi nego u određivanju po kojima se treba živjeti, pa su priče o njihovim pustolovinama, posebno ljubavnima, dojmljivije od meksičkih sapunica.
Indijske željeznice, još jedan ostatak britanske kolonijalne vlasti danas su po broju zaposlenih najveća svjetska tvrtka, čak 1,6 milijuna Indijaca zaposleno je na željeznicama, a svaki se dan vlakovima preveze gotovo dvanaest milijuna ljudi.
Zagađenje i siromaštvo dva su ključna indijska problema danas, i ti su očiti na svakom koraku. Pesticidi su redovna pojava u pitkoj vodi, a konačno je utvrđeno i zašto izumire indijski lešinar. Nije razlog nepoznati virus nego nazočnost golemih količina antibiotika i sličnih lijekova u stoci, čijim se odbačenim ostacima hrane lešinari.
Amerika
1996. godine objavljeno je kako je u New Yorku bilo manje od tisuću ubojstava, rekord nezabilježen još od 1968. godine. Samo 983 ubijena za osmomilijunski grad u cijeloj godini prava su blagodat, posebno kad se uzme da se prije 4 godine taj broj vrtio oko 2000, čak i preko toga. Zato je pravi užitak prošetati gradom koji je, eto, smanjio kriminal. Lani (opa. Pisano 1997.) se dogodilo svega oko 80.000 pljački, tek nešto više od stotinjak tisuća krađi automobila i niti sto tisuća provala.
Na kraju milenija sve više rođenih Njujorčana s obiteljima napušta svoj grad koji je pretežak za običan obiteljski život, a njihova mjesta zauzimaju doseljenici. I ovdje ćete kao i u Kaliforniji jednako dobro proći ako govorite španjolski umjesto engleskoga. Štoviše, izvan samoga Manhattana poželjnije je znati španjolski nego engleski, koji je jezik cijelih gradskih četvrti.
Njujorčani su slični stanovnicima drugoga najluđega grada na svitu – Splita. I jedni i drugi vječito su nezadovoljni svojim gradom, a umiru od nostalgije čim se iz njega maknu.
Finska
Među finske rekorde svakako spada i potrošnja alkohola, osobito naglašena vikendom, kad šutljivost na 48 sati biva zamijenjena konfuznom brbljavošću.
U Finskoj se po glavi stanovnika ispija devet šalica kave dnevno, ne zna se da li zbog razbijanja mamurluka, ili pak iz čistog užitka.
Agresiju, ako do nje od silne depresije ikad stignu, radije usmjeravaju prema sebi nego drugima, samoubojstva su češća od ubojstava. Jedan od čestih razloga neprirodne smrti u Finskoj je poledica, više od 200 ljudi godišnje umire od lupanja glavom u pločnik zbog leda.
Škotska
Najpoznatiji Škot koji se već dugo zalaže za tisućljetnu borbu za samostalnost je sam Sean Connery, glumac koji u svojoj domovini ima status žive legende…i koji bi za života mogao lako doživjeti da postane prvi predsjednik neovisne Republike Škotske.
Njemačka
Berlin je grad s čak tri žive Opere i više od stotinjak kazališnih prostora, u svojoj ponudi ima baš sve, od Wagnera pa do najnovijih alternativnih performance umjetnika. Možda je baš zbog svoje dugogodišnje izoliranosti Berlin danas uz Amsterdam najotvoreniji europski grad.
Japan
Žena je u Japanu u apsolutno podređenom položaju. Od nje se očekuje da do 25.godine bude djevojka koja kuha čaj u velikoj korporaciji i zabavlja poslovne partnere svojim osmjehom i stalnim klanjanjem, a nakon toga slijedi udaja i život u stanu od 25 kvadrata gdje će podizati jedno, u rjeđem slučaju dva djeteta, nadajući se da će muž neku od noći u tjednu stići prespavati kući
Koja korist Japancima što su krasni ljudi i što na ovom našem svijetu žive najduže, kad u njemu najmanje uživaju.
Kina
U sezoni proljeće – ljeto 2003. u Aziji najpopularniji odjevni predmet je – maska (opa. Zbog SARS-a).
Sjeverna Koreja
Tajvan je posljednjih mjeseci postao jedan od rijetkih prijatelja režimu Pjongjangu iz razumljivih razloga: 200 tisuća tona radiokativnog otpada iz Tajvana je preselilo u Sjevernu Koreju, a na poziv drugima, uz skromnu nadoknadu, mnogi se tome rado odazivaju, recimo Njemci…
U normalnim okolnostima Sjeverna Koreja bila bi zaboravljena zemlja u slijepom crijevu svijeta, koja bi se ugasila sama u sebi. Međutim, s vojnim kapacitetom, i uz intenzivni rad na nuklearnim postrojenjima, Sjeverna Koreja postaje velika svjetska opasnost. Hoće li Dragi vođa pokazati osmjeh prema svijetu koji ga okružuje, kao što ga rado pokazuje na brojnim reklamnim panoima Pjongjanga ili će se odlučiti za neku drugu, bolniju opciju pokazivanja zubi? Čekamo…
Rusija
Moskva je grad od 10 milijuna stanovnika u zemlji u kojoj živi više od 150 milijuna ljudi (opa. Pisano 1999.)
Ukrajina
Suvremena Ukrajina nudi različite slike putniku, riječ je o zemlji od gotovo 50 milijuna ljudi u kojoj paralelno i sasvim skladno žive prošlost i sadašnjost, još uvijek preživjeli spomenik Lenjinu (ali samo jedan u cijelom Kijevu, pravda se prijatelj) mirno zaviruje u Max Mara dućan, a umjesto srpa i čekića vedru budućnost sad bi trebao jamčiti onaj nasmiješeni McDonaldsov klaun.
Ukrajina je u nekim svojim dijelovima još uvijek mitsko mjesto, ona je ona geografska pozicija iza Karpata koju još uvijek u školama učimo kao prapostojbinu Hrvata odakle su se Buga i društvo uputili na jug dok ih nije zaustavio Jadran. A ta pradomovina (osim ukoliko niste pristalice iranske teze po kojoj su Hrvati nastali malo prije ameba na području današnjeg Irana) nudi zanimljive slike.
Litva
Litva spada u zemlje koje imaju muzej genocida, ali on ne govori o njemačkoj okupaciji već o godinama pod Sovjetima koje su glavom platile tisuće ljudi, a prisilna deportacija u Sibir brojila se u stotinama tisuća.
Poljska
Poštivanje Boga je toliko da nedjeljom dok traju mise na ulici gotovo da nema nikoga, a nedjeljom ne izlaze čak ni dnevne novine.
U današnjem Auschwitzu valjda je posljednje mjesto na svijetu gdje još postoji nekadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Paviljon te države u logoraškoj baraci, kojega uređenje potpisuje beogradski Muzej za očuvanje tekovina revolucije naroda i narodnosti SFRJ, ili neka slična odavno nepostojeća institucija, idealno je mjesto za jugonostalgičare.
Rumunjska
Tranzicija ti je, kad već pitaš, za mene put iz lošega u gore - Nicolae, ulični prodavač (opa. nekad inženjer u stabilnoj tvornici).
Bugarska
Sofija, grad veličine Zagreba konačno je dobio i podzemnu željeznicu. U toj istoj Sofiji nitko se neće okrenuti za ciganskom konjskom zapregom koja po centru grada skuplja metalne ostatke za otpad. Nitko, međutim, neće reagirati ni na novi, luksuzni BMW koji je pretječe glasno trubeći.
Da je Sofija multi-kulti kazan pokazat će i džamija, sinagoga i pravoslavna crkva koje dijele isti trg.
Nasilje je na ulicama Sofije gotovo nepoznat pojam, premda je bilo tipično balkanskih slučajeva da cijele četvrti ostanu bez telefonske linije jer su vješti lopovi pokrali podzemne žice. Bakar je i tamo cijenjena roba.
Pogovor
Uvjeren sam da je čovjeku neki bog ili sudbina, svejedno, u genetskom paket aranžmanu uz ostalu životnu opremu dao i jednu potrebu, poriv, nešto što nas podsvjesno kopka i što moramo realizirati da bismo kao ljudsko biće bili zadovoljni. Taj poriv različit je kod svakoga od nas, jedni gore od želje za BMW-om s aluminijskim felgama, drugi skupljaju salvete, treće sretnima čini dnevna soba u vlastitom domu s plazma ekranom i kućnim kinom, knjiga, jutarnja kava, bogat ručak, boca dobrog vina, Playboy, ali ma kako se manifestirala, ta potreba stalno tinja, traži realizaciju, biva ono zrno graška pod bogato naslaganim perinama koje ne da mira. Ponekad mi se čini da ono temeljno nezadovoljstvo koje ljudski rod osjeća izlazi upravo iz nemogućnosti da se prepozna taj osnovni poriv, potreba, strast, i da onaj koji je zapravo trebao BMW greškom skuplja salvete i razmišlja zašto je tako nesretan u životu premda njegova zbirka papirnatih ubrusa izaziva divljenje onih koji dijele njegovu strast.
Dugo sam bio uvjeren da je moj poriv pisanje, a onda sam u jednom lucidnom trenutku, ne tako davno, ispijajući čaj na vrhu srednjovjekovne tvrđave u rajastanskom Jailsalmeru, nekadašnjem – danas napuštenom – raskrižju karavanskih putova, prepoznao svoj pravi poriv: putovanje. Samo mi je tako došlo, s toplim vjetrom iz pustinje.
Od tada mi je bitno lakše, ne pokušavam više sebi i drugima potrebu za putovanje pravdati poslovnim i inim razlozima, jednostavno to je strast koja me čini nezadovoljnim kad nije realizirana. Znam, mogao sam na genetskoj lutriji izvući nešto što bi mi više usrećilo obitelj, recimo mogao sam biti uredan, patiti od toga da prljave čarape odlažem umjesto na stolicu u korpu za prljavo rublje, mogao sam sretan biti nakon pobjede Hajduka ili uživati u subotnjem pranju vlastitog automobila, mogle su me duhovno ispunjavati priče kako smo Mate, Stipe i ja sami požderali janjca, kil i po kapulice, i popili demejanu vina… Mogao sam, ali nisam i što je tu je, sad se ne bih mijenjao.
Ljudi su oduvijek putovali, ono što ih bitno razlikuje od životinja jest ta potreba da se ode iza sljedećeg brijega, da se otkrije što krije udaljena vatra, nepoznati horizont, more kojem se ne nazire druga obala…
… Svijet je, barem meni, i dalje pun nepoznatih i čudesnih mjesta na koja treba otići i ljudi koje tek treba sresti i preda mnom je još dug put kući, prema petoj strani svijeta: onoj koja čuva srce Zemlje. A srce je, to znam, u Centralnoj Aziji odakle smo zapravo svi došli, jer sve velike migracije, pokreti, civilizacije pa i rijeke, sve je došlo iz zemljinog središta čiji su centar Tibet i pustinja Taklamakan.
Rekao bi Ujević: U slutnji, u čežnji, daljine, daljine…
Eto, tamo ću putovati.
Oznake: putovanje
11.04.2016. u 15:24 | 0 Komentara | Print | # | ^