Tibet
Alexandra David – Neel
Izdavač: Misl 2001.
Imala sam na umu kratku eskurziju, zanimljiv, ali kratki interview, ali, ustvari bila sam uvučena u putovanja koja će me zadržati u Aziji punih četrnaest godina.
Na početku te duge serije putovanja, Dalaj Lama se u mojim dnevnicima ističe kao ljubazni domaćin koji je ugledavši jednog stranca bez ograda i predrasuda, pozvao ga da upozna njegovu domovinu.
To je Dalaj Lama učinio u nekoliko riječi: Naučite tibetanski!
Tibetanci vjeruju da vrlo snažnom i vrlo kontinuiranom misaonom koncentracijom čovjek, zaista može stvoriti, od oblika na kojima je vježbana mentalna koncentracija, živu i djelujuću vanjsku stvarnost.
Papa jednom jedinom kretnjom blagoslovi mnoge, dok su Tibetanci daleko precizniji i svakako očekuju i infividualni blagoslov.
Postoji dodir, direktni i indirektni, između lame i vjernika. Taj dodir, prema lamaistima, nužan je, jer značaj blagoslova, ljudi ili stvari, nije u tome da se na njih spusti božji blagoslov, već da se u njih pretoči blagotvorna moć lame.
Pitala sam Dalaj Lamu – A vi, jeste li Vi lišeni svih prljavština?
Nasmijao se glasno.
Onaj koji se pokušava izvući, tone još dublje. Ja se u tome valjam kao svinja. Ja to probavim i pretvorim u zlatnu prašinu, u potok čiste vode. Oblikovati zvijezde iz psećeg govna, to je Veliki posao!
Strani autori nazivaju sve članove lamaističkoga svećenstva lamama, što nije običaj u Tibetu. Jedini svećenici koji imaju pravo na naslov lame su duhovni dostojanstvenici kao što su tulke, nadstojnici velikih samostana i redovnici visoke sveučilišne naobrazbe. Svi drugi svećenici, čak i oni zaređeni kao to su gelonzi, nazivaju se trape (studenti). Međutim pri obraćanju starijim i učenim duhovnicima, iz učtivosti, uobičajeno je koristiti naslov lama.
Seljačko redovništvo siromašno je i loše hranjeno i teško im je suspregnuti ushit radosti kada im smrt bogatog mještanina navješćuje nekoliko dana obilja.
I dok odrasli barem pokušavaju prikriti svoje osjećaje, djeca-novaci koji čuvaju marvu spontano ih izražavaju. Tako dok sam jednog dana sjedila nedaleko od ovih mladih pastira, začuo se daleki zvuk duhačkih instrumenata.
U trenu dječaci su zastali u igri, slušajući vrlo pozorno. Ponovno, začuli smo isti zvuk. Djeca su razumjela.
Školjke, rekao je jedan od njih.
Netko je mrtav, odgovorio je drugi.
Šutjeli su gledajući jedan drugoga, a u očima im se iskrilo zadovoljstvo.
Bit će mesa, šapnuo je jedan od dječaka.
Zašto su ti ljudi ispuštali one čudne krikove? Odgovorio mi je da je to obredni krik koji lama ispušta pokraj netom umrloga da bi se pomoglo njegovom 'duhu' da napusti tijelo kroz rupu koju ovaj magični slog otvara na vrhu lubanje.
Čestitam samoj sebi na tome da sam ga srela i zahvalno priznajem da me je zadužio. (opa njen prevoditelj – okultist, školski učitelj i pisac).
Popularan opis imućnih je: Njihove su usne uvijek ovlažene čajem ili pivom.
Polazeći od ideje da je 'znati kako' od esencijalne važnosti, lamaisti drže da nakon što se stekne umijeće dobrog življenja, čovjek mora naučiti umijeće dobrog umiranja i 'dobrog činjenja' u drugim svjetovima.
Tibetanci smatraju da su mistični upućenici za vrijeme dezintegracije svoje osobnosti, sposobni zadržati svoj um lucidnim i time pri prijelazu iz ovoga u drugi svijet biti potpuno svjesni svega što se događa. Takav čovjek ne treba nikakvu pomoć u svojim zadnjim satima, niti bilo kakav religiozni obred poslije smrti.
Lama koji pomaže umirućem čovjeku pomno pazi da ovaj ne zaspe, ne onesvjesti se i ne padne u komu. On ukazuje na sukcesivni odlazak posebne 'svjesnosti' svakog pojedinog osjetila to jest, svjesnosti oka, nosa, jezika, tijela, uha. Drugim riječima, obraća pozornost na postupan gubitak mirisa, okusa, dodira i sluha.
Nadalje, zadaća je lame pomoći 'duhu' iskočiti iz svoga tijelesnog omotača kroz vrh glave, jer ako bi duh naputio tijelo bilo kojim drugim putem, buduća dobrobit toga čovjeka bila bi uvelike ugrožena.
'Duh' oslobođen tijela počinje neobično putovanje. Popularno vjerovanje jest da se putovanje odvija kroz stvarno postojeće zemlje i nastanjene stvarnim bićima. Ali učeniji lame pimlju to putovanje kao seriju subjektivnih vizija, san koji sam 'duh' tka pod utjecajem svoga karaktera i svojih čina iz prošlog života.
Neki lamaisti dokazuju da odmah nakon što je 'duh' napustio tielo, on nakratko poput munje zasje, i proniče (spoznaje) u Vrhunaravnu realnost. Ako on tu svjetlost tj. prosvijetljenje može i doseći, definitivno je oslobođen 'kruga' sukcesivnih rađanja i smrti. On je dostigao stanje nirvane.
To je rijedak slučaj. Obično je 'duh' prestrašen iznenadnim svijetlom. On se uklanja od njega, vučen unatrag svojim pogrešnim predodžbama, svojom vezanošću za egzistenciju osobe i užitke čula. Ili u drugom slučaju, značaj onoga što je vidio, izmaknut će mu upravo kao što će čovjek zaokupljen svojim brigama, propustiti zapaziti ono što se događa oko njega.
Običan čovjek koji umre u nesvjesnom stanju, neće odmah razumjeti što se dogodilo. Nekoliko dana će se 'razgovarati' s ljudima u njegovom bivšem domu i čudit će se što mu nitko ne odgovara iliizgleda da nije svjestan njegove nazočnosti.
Kada umirući ispusti svoj zadnji izdisaj, oblače ga stavljajući mu odjeću obrnuto – prednjica njegove halje veže se na njegovim leđima. Nakon toga ga svežu prekriženih nogu, ili svinutih koljena, tako da doruju prsa. U selima tako, odjevena tijela obično se smještaju u kotao. Čim se mrtvac iznese da bi ga se odnijelo na groblje, kotao se žurno opere i u njemu se često pripremi juha ili čaj za goste koji su došli na pogreb, i koji, očigledno ne strahuju od moguće infekcije od leša.
Koji je to glazbenik, inspiriran bez svoga znanja, našao ovaj leit model univerzalnog bola? I kako, s ovim heterogenim orkestrom može čovjek lišen ikakvog umjetničkog osjećaja, odsvirati to s takvom srceparajućom revnošću? Ostala je to tajna koju glazbeni redovnici nisu mogli objasniti. Morala sam se jedino zadovoljiti slušanjem uz istodobno gledanje zalaska Sunca ili izlaska zore koja se diže iza planina.
Pogrebni obredi koje je on vodio trajali su cijeli tjedan. Sretnih li dana za trape Podanga, koji su se gozbili i primali darove!
Budući da se te ceremonije završavaju u prvom mjesecu godine Pod Kushog je nastavio s godišnjim blagoslivljanjem samostana. U pratnjih zbora trapa koji su jednolično pjevali litanije dobrih želja, on je hodao okolo zgrada i kroz koridore, bacajući posvećeno žito u svaku prostoriju.
Nekoliko pregršta ječma, bačenih uz graciozna smješak i uz liturgijsku želju tashi shog! (neka bude prosperitet!) zazvučalo je i po mojoj 'šator sobi' poprskavši stol i knjige u mojoj 'radnoj sobi'.
Ideja o ulasku u Tibet preko Kine, nije mi nikada pala na pamet, niti je gomchenova sugestija toga dana probudila iakakv odaziv u mome mozgu. Moj trenutak vjerojatno još nije došao.
Samoća, samoća!!... Um i ćutila razvijaju osjećajnost u ovom kontemplativnom životu načinjenom od neprekidnih promatranja i promišljanja. Postaje li se time vizionar, ili bolje rečeno nije li čovjek slijep sve do takvog iskustva?...
Udaljenost nije bila velika. Put se može lako ostvariti u četiri dana. Međutim, ja sam namjeravala putovati polako da mi na putu ne promakne nijedna zanimljivost, iznad svega, da bih mogla upijati tijelom i dušom što je moguće više Tibeta u čije sam srce napokon gotovo prodrijela, ali vjerojatno da ga više neću ponovno vidjeti.
Netko može držati da trgovina ne pristaje najbolje uz religijsko zanimanje, ali moramo se također prisjetiti da redovnih vrlo rijetko sam bira to zvanje. Većina ih je odvedena u samostan dok su bili maleni dječaci i bilo bi nepravedno kuditi ih što ne slijede svoj mistični poziv kada to nikada i nije bio njihov vlastiti izbor.
Mali samostani samo šalju svoje redovnike u obližnja područja da mole milostinju, ali u velikim gompama odlazak u kartik poprima sve elemente ekspedicije. Skupine trapa mogu otići od Tibeta do Mongolije, provodeći mjesece u putovanju uzduž zemlje i vraćajući se kao trijumfirajući ratnici sa stotinama konja i goveda, zlatom, srebrom i drugim svakojakakvim dobrima – sve darovima vjernika.
Glavar gompe koji je naravno značajna osoba, bira se, njegov tibetanski naziv je tsogd chen shal ngo. Njemu pripada pravo izricanja kazni onima koji krše samostanska pravila. On je taj koji odobrava odlaske, razdiobu i prijem u gompu. Pomaže mu nekoliko drugih dužnosnika. Svi oni nose ceremonijalne plašteve ukrašene dragim kamenjem i imaju masivne srebrene štapove obložene zlatnim ukrasima i umetnutim tirkizom i koraljima.
Policajci, nazvani dobdobi, zavređuju da ih se posebno spomene. Oni su regrutirani među atletskim, neobrazovanim hvalisavcima, koje su njihovi očevi kao djecu smjestili u samostane, iako bi im mjesto bilo prije u vojarnama.
Gotovo uvijek kada odijevaju novu odjeću, prva im je briga zamastiti je. Tradicija to zahtijeva. Kakogod materijal bio skupocjen, dobdob, gnjećeći maslac u svojim crnim rukama razmazuje ga svuda po novoj odjeći.
Ti čudni momci smatraju da ništa ne može biti elegantnije od odore ili toge koja je postala sjajna kao velur i kruta kao oklop, pažljivim i konstantnim namazanjem blata i prljavštine.
Samo su redovnici koji pripadaju samostanu s kojim je laik povezan, kao duhovni sin ili podupiratelj, provovaljani pružiti mu post mortem usluge. Međutim, u međuvremenu, učenici stranog lame, našeg susjeda išli su naizmjenično čitati nad mrtvim čovjekom religiozne knjige.
Neki prijatelji umrlog, saznavši za žalosnu vijest, dođoše odasvud, donoseći darove za utjehu obitelji. Jahači su se vratili s dva redovnika i nekoliko svjetovnih poznanika. Onda su trape pojali, zvonili, bubnjali i svirali cimbala, da bi nakon toga svi obilno jeli i pili (kao što je to i običaj u tkavim prigodama) ispred raspadajućeg trupla vezanog u mnogo omota i posjednutog u veliki kotao. Napokon, kada je sve bilo gotovo, mrtvo tijelo je odnešeno na malu zaravan u planini, tamo je rasječeno i ostavljeno grabljivcima kao najveća milost.
Prosvijetljenje je dragocjeni dragulj i mora biti kupljeno po vidokoj cijeni.
Vaš put mora biti isto tako težak kao i onaj moga učenika. Ako je lagan, onda nije ispravan.
Na njihovim ushićenim licima sjalo je ponosno veselje, jer su zgazili osjećaje koji, kroz nadu i strah, kroz 'goruću žeđ' i 'iscrpljujuću i tjeskobnu trku za prividima' drže um uzbuđenim.
Zatim bi potonuli u beskrajne meditacije koje bi potrajale do duboke zore sjedeći ukriženih nogu, uzdignuta tijela, nepokretno zureži ispred sebe – kao kamene prikaze.
To je bio prizor nikada da se zaboravi!
Nato je majka vila poprimila strogi izraz lica i ukorila ga za njegov niski pothvat. Rekla mu je da nitko nema pravo uništiti biće, a da ga nije u stanju ponovno stvoriti ili dovesti u bolje stanje. Posljedica njegove zloćudne misli, dodala je, moglo bi biti njegovo ponovno rođenje u jednom od čistilišta.
Lung-gom-pa trkači
Vaša Veleštovanost neće zaustaviti lamu niti govoriti s njim. To bi ga zasigurno ubilo. Te lame, dok trče, ne smiju prekinuti svoju meditaciju, jer bi Bog, koji je u njima pobjegao ako bi prestali ponavljati ngage. A kada ih on tako prije pravog vremena napusti, to ih toliko protrese da umiru.
Čovjek dok hoda u nekoj je vrsti transa. Posljedično tome, njegovo bi naglo osvješćivanje, premda sumnjam da bi uzrokovalo smrt, sigurno bolno djelovalo na živce trkača.
Lama Yongden i ja, tijekom našeg putovanja iz Kine u Lhasu, ponekad smo pješačili punih devetnaest sati, bez zaustavljanja i bez ikakvog osvježavanja. Jedan od tih marševa uključivao je i prijelaz visokog Dao prijevoja sa snijegom do koljena. Međutim, naši spori tempo nije se mogao ni na koji način usporediti sa skokovitim lung-gom-paom koj je izgledao kao da ga nose krila.
Taj čovjek je lung-gom-pa rekao je Yongden. Već sam vidio jednog sličnog. Oni nose ove lance da bi sebe otežali, budući da vježbanjem lung-goma, njihova tijela postaju tako lagana da su uvijek u opasnosti od lebdenja u zraku.
Tada, pobuđen željom da s nama večera, ubrzao je svoj korak i radeći to mehanički, ušao je u poseban korak koji je izvježbao. Uobičajeno povezivanje tog posebnog koraka s mističnim riječima kojima ga je podučio njegov učitelj, prouzročilo je mentalno recitiranje prave formule. To je dovelo do reguliranja disanja upropisanom ritmu, te je uslijedio trans.
Za vježbanje koncentracije savjetovano mu je da se usredotoči na zvjezdano nebo.
Pretpostavljam da je, kao većina tibetanskih mistika, prisegao da neće širiti ono što g aje naučio njegov učitelj i moja su ga pitanja dovodila u nepriliku.
Treći dan nakon tog događaja, kada smo se u osvit zore probudili, on više nije bio među nama. Pobjegao je po noći, možda upotrijebivši svoju moć lung-goma, ali ovoga puta za vrijedniju svrhu nego što je sudjelovanje u dijeljenju poslastice.
Informacije koje sam prikupila iz različitih izvora u svezi s posebnom praksom lung-goma mogu se ovako sumirati:
Prvi korak prije poduzimanja obuke obično je stjecanje moći putem angkur obreda. Kandidat se tada mora, pod nadzorom iskusnog učitelja, tijekom nekoliko godina podvrgnuti različitm vrstama vježbi disanja. Tek onda, kada učenik postigne zadovoljavajući stupanj vještine u tome, dopušta mu se pokušati samo izvođenje trke.
Na tom se stupnju iskazuje novi angkur i učitelj priopćava novaku mističnu formulu. Savjetuje ga se da koncentrira svoje misli na ritmično mentalno recitiranje one formule pomoću koje, za vrijeme hoda, udah i izdah moraju biti u ritmu, a koraci vremenski usklađeni s disanjem i slogovima formule. Trkač ne smije niti govoriti niti gledati ustranu. Pogled mora držati usredotočen na udaljeni objekt i nikako ne smije dopustiti da mu pozornost bude ičime drugim privučena.
Iako je u transu normalna svijest u vleikom dijelu je potisnuta, ostaje dovoljno živa da bi čovjek bio sjvestan zapreka na putu, te svoga smjera i cilja.
Kaže se da seu pusta prostranstva, ravna zemlja i večernji sumrak povoljni uvjeti, tkao da čak ako je trkač za dana prevalio dug put i osjeća se umornim, često pri zalasku sunca postiže trans i ne osjećajući više napor, nastavlja skakati kilometrima.
Prvi sati dana također su povoljni, ali u nešto manjoj mjeri.
Podne i rano poslijepdne, uske doline, šumoviti predjeli i neravna zemlja smatraju se nepovoljnim uvjetima i samo adepti lung-goma smatraju se sposobnim svladati nepovoljne utjecaje koji izviru iz tih uvjeta.
Umijeća samozagrijavanja usred snijega
Novak mora početi svoj trening svaki dan prije osvita zore izavršiti prije izlaska sunca specijalnu vježbu koja se odnosi na tumo, jer u pravilu, mora u to vrijeme izvoditi jednu ili drugu meditaciju. Vježbu mora izvoditi na otvorenome i mora biti gol i odjeven u jednodjelnu pamučnu halju.
Početnici mogu sjediti na slamnatoj prostirci ako j eimaju, ili na komadu tvrdog jutenog platna ili na drvenoj stolici. Napredniji učenici sjede na goloj zemlji, ili oni na još višem stupnju vještine, na snijegu ili ledu jezera ili brzaca. Prije vježbanja ne smiju doručkovati ili išta piti, posebno neko toplo piće.
Dopuštena su dva položaja. Uobičajeni položaj za meditaju prekriženih nogu ili sjedenje na zapadnjački način, svaka ruka položena na odgovarajuće koljeno, palac, kažiprst i mali prst ispruženi, a srednjak inapršnjak svinut pod dlanom.
Prvo se izvode razne vježbe disanja sa svrhom da očiste prolaze zraka u nosnicama.
Tada se ritmičkim izdisajima mentalno odbacuju oholost, bijes, mržnja, požuda, lijenost, glupost, a svi blagoslovi svetih bića, Buddhin duh, pet mudrosti, sve što je dobro i uzvišeno u sivjetu privučeno je i asimilirano udahom.
Smjestivši se, čovjek napušta sve brige i misli. Uspokojen, zamišlja u svome tijelu, u blizini pupka zlatni lotos. U tom lotosu, sjajeće poput sunca, stoji slog ram. Iznad rama je slog ma. Iz ma-a se rađa Dorjee Naroljma (žensko božanstvo).
Proces uvijek kombinira zadržavanje daha i vizualizaciju vatre. Riječ je dakle o autosugestiji.
Čovjeka se može sugestijom ubiti, a sebe samoga autosugestijom. Ako se tim načinom može izazvati smrt, daleko je lakše proizvesti toplinu.
Za ledene zimske noći, one koji sebe smatraju sposobnima da pobjedonosno izdrže test, odvode na obalu rijeke ili jezera. Ako su brzaci smrznuti, u ledu se napravi rupa. Bira se noć s mjesečinom, s jakim vjetrom. Takve noći nisu rijetke za vrijeme zimskih mjeseci u Tibetu.
Ispitanici sjede na zemlji, prekriženih nogu i goli. Svaki je zamotan u plahtu prethodno umočenu u ledenu vodu koju mora osušiti na svome tijelu. Čim se plahta osuši, ponovno se umače u vodu i stavlja na ispitanikovo tijelo da bi se osušila kao i prije. To se tako nastvalja do svanuća. Tada se onaj koji je osušio najveći broj plahti proglašava pobjednikom.
Oni ne razumiju da je Indijcima nagost simbol apsolutnog odricanja, a ne pokazivanja intimne fizičke izrdžljivosti.
Onim studentima koji su vježbali mnogo godina, proizvođenje topline postaje prirodna funckija organizma, koja funckonira sama od sebe, čim zahladi.
Pored sušenja mokrih plahti na tijelu, postoje i mnogi drugi testovi da bi se utvrdio stupanj topline koju je ispitanik u stanju zračiti. Jedan od njih je sjedenje us nijegu. Količina snijega otopljena pod čovjekom i radius otapanja uzimaju se kao mjera njegovih sposobnosti.
Poruke slane vjetrom
Tibetanski mistici nisu pričljivi. Oni koji prihvate učenike, podučavaju ih metodama u kojima rasprave jedva da imaju mjesta. Učenici kontemplativnih učenjaka rijetko viđaju svoga učitelja i to samo u intervalima determiniranih spiritualnim dostignućem i potrebama novaka.
Između tih susreta može proteći i po nekoliko mjeseci pa čak i po nekoliko godina. Ali unatoč njihove naoke odvojenosti, učitelju i učenicima, naročito uznapredovalim učenicima, ne manjka načina d akomuniciraju kada to smatraju potrebnim.
Što se tiče onih koji vježbaju telepatiju, njihov se trening moće u nekoliko glavnih crta skicirati na sljedeći način.
Prvo, potrebno je proći sve vježbe namjenjene izazivanju stanja transa usredotočenosti, koncentracije misli na jedan jedini objekt kao i potpuno zaboraviti sve druge stvari.
Također se moraju svladati i komplementarne vježbe za pražnjenje mozga od svih misli, uspostavljajući u njem potpunu tišinu i prazninu.
Tada učitelj šalje mentalne naredbe svome učeniku, dok j eovaj blizu njega. Ako su one uspješno primljen i učenik se ponaša u skladu s njima, vježba se nastavlja, udaljenost između učenika i učitelja postupno se povaćava.
Izgleda da je dokazano, da su veliki kontemplativni pustinjaci sposobni telepatski komunicirati sa svojim učenicima, čak se govori i s bilo kojim osjetilnim bićem, ali ta se moć, kao što je već rečeno, smatra tek nusproizvodom spiritualnog savršenstva i dubokog uvida u psihičke zakone.
Možda je od pomoći iznimna nadmorska visina na kojoj se zemlja nalazi. Možga bi također trebalo uzeti u obzir i veliku tišinu u koju je zemlja uronjena (opa definirati prirodu brojnosti psihičkih fenomena u Indiji).
Osama se može povezati s činjenicom da odsustvom svjetine nestaje one mentalne aktivnosti koja stvara vrtloge mentalne energije, uslijed čega nastaju smetnje u eteru.
Prosječni Tibetanci, mnogo su manje od nas, željni istraživati psihičke fenomene. Oni ih uzimaju kao određene neobičnosti, ali ne i posve izvanredne pojave. Oni nemaju neke čvrste ideje o tome što su zakoni Prirode ili o tome što je moguće, a što nemoguće, a da bi se uznemiravali takvim fenomenima. Bilo obrazovani, bilo neznalice, svi implicitno dopuštaju da je sve moguće onome koji to umije, i posljedično tomu, nadnaravna vještina, u pravilu pored divljenja za kompetnog čudotvorca, ne pobuđuje posebne emocije.
Riječi ne mogu prenijeti gotovo pohotnu slast osjećaja koji se doživljava kada se zatvore vrata svoga tsams khanga (opa mjesto za meditaciju bez ikakva otvora za svjetlost), ili kada se s visina gleda dolje na prvi zimski snijeg kako pada u dolini, stvarajući mjesecima oko pustinjačkog boravišta neprohodan bijeli i hladni bedem.
Ali najverojatnije, samo oni koji su sami to proživjeli mogu razumjeti neodoljivu čar koju pustinjački život vrši na mnoge istočnjake.
Aum je stvaralački zvuk čije vibracije grade svjetove. Kada je mistik sposoban čuti sve u jednom – bezbrojne glasove, plačeve, pjesme i buku svih bića i stvari koje postoje i koje se kreću, to je jedinstvenu zvuk Aum koji im dolazi. Taj isti Aum vibrira također u najvećoj dubini njegova unutarnjeg bića. Onaj koji to može izgovoriti s pravim tonom je u mogućnosti učiniti čuda, a onaj koji to zna izgovoriti tiho, postiže najvišu moguću emancipaciju.
Pojedine faze mističnog puta prema Padmasambhavi:
Treba pročitati velik broj knjiga o različitim religijama i filozofijama, slušati mnoge učene ljude koji su zagovornici različitih doktrina, pokušati eksperimentirati s nekoliko metoda.
Valja izabrati doktrinu, jednu od mnogih, koja se studira, a odbaciti druge kao što i orao nosi samo jednu ovcu iz stada.
Dobro je ostati skroman, skroman u svom ponašanju, ne tražeči da se bude upadan ili važan u očima svijeta, ali iza prividne beznačajnosti, treba dopustiti umu da kruži iznad svih sjetskih sila i slave.
Treba biti ravnodušan prema svemu, ponašajući se kao pas ili svinja prema nonom što im slučajnost donese i ne čineći nikakav izbor između stvari s kojima s ečovjek susreće. Uzdržavajući se od bilo kakvog pokušaja da se nešto postigne ili izbjegne. Prihvaćajući s jednakom indiferencijom što god dolazi: bogatstvo ili siromaštvo, pohvale ili pokude, odustajući od razlikovanja između vrline i poroka, časti i srama, dobra i zla. Ne biti ni ožalošćen, ni pokajnik na temelju onog što se čini odnosnonikad ne biti ohol ili ponosan na temelju onoga što se postigne.
Razmotriti sa savršenom ravnodušnošću i s distancom konfliktna mišljenja i različite manifestacije prigodom raznih aktivnosti bića. Razumjeti da je takva priroda stvari, neizbježan način akcije svakog entiteta i stoga valja ostati miran. Na svijet gledati poput čovjeka koji stoji na najvišoj planini imajući ispod sebe doline i manje vrhunce.
Kaže se da šesta faza ne može biti opisana riječima. Ona odgovara ostvarenju 'praznine' koja u lamaističkoj teoriji znači neiskazivu stvarnost.
Čula sam jednom nekog lamu kako kaže da je dužnost učitelja, poklonika kratkog puta da nadzire pročišćavanje. On mora pogurnuti novaka da se liši vjerovanja i ideja, pokupljenih običaja i prirođenih sklonosti, koje su dio njegova sadašnja uma, i koji su se u njem razvili tijekom sukcesivnog života, a čije se podrijetlo izgubilo u tami vremena.
U drugu ruku, učitelj mora upozoriti svog učenika da bude na oprezu kako ne bi nove ideje, vjerovanja i običaje smatrao besmislenim i iracionalnim poput onih koje je odbacio.
Čovjek mora otkriti bijelo u crnome i crno u bijelome.
Zastava se giba. Što je to što se giba? Je li to zastava ili vjetar?
Odgovor je da se ne giba ni zastava ni vjetar, nego um.
Kada netko bučno hoda, gestikulirajući i gurajući se s ljudima i stvarima, pobuđuje u mnogima ljudima osjete. Kod onih koji to osjećaju pobuđena je pozornost i ona je usmjerena na onoga koji ju prouzročuje. Međutim, ako se nasuprot tome, netko takav prikrade bez buke i ne taknuvšinikoga, taj pobuđuje malo tih osjeta, ti osjeti nisu živi, oni bude samo neznatnu pozornost u onima koji ih iskuse i konzekvetno tome, čovjek gotovo da i nije zamijećen.
No, kakogod nepokretan ili tih netko bio, rad uma generira energiju koja se širi oko onog koji ju proizvodi. Oni koji dolaze u dodir s njom osjećaju j ena različite načine. Ako pak netko uspije zaustaviti sve aktivnosti uma, tada ne pobuđuje nikakve osjete u drugima, te je tako nevidljiv.
Budući da sam tu teoriju smatrala premaštovitom, protivila sam joj se, smatrajući u svakom slučaju, da materijalno tijelo mora ostati vidljivo. Odogovor je bio slijedeći: u svakom trenutku, velik broj predmeta je unutar našeg vida, no mi ipak zamjećujemo samo neke od njih. Drugi predmeti ne čine nikakve dojmove na nas. Nikakvo znanje-svijet (nampar shespa) ne slijedi vizualni dodir (mig gi regpa), stoga se mi ne sjećamo da se takakv kontakt dogodio. Prkatično, to znači da su ti objekti ostali nevidljivi.
