Otvoreno srce
Dalai Lama
Izdavač: CID Nova 2004.
Trebali bismo raditi na podržavanju kvaliteta kao što je međusobno dijeljenje i briga. Time prepoznajemo da naša vlastita buduća sreća i dobrobit ovise o mnogo drugih članova našega društva.
Sve dok bude svemira, sve dok bude osjetilnih bića, bit će i mene,
Kako bih pomogao, da bih služio, kako bi i sam pridonio.
Ovakva vrsta razmišljanja donosi unutarnju snagu i povjerenje. Ovakvo razmišljanje dalo je svrhu mom životu.
Sve religije zastupaju ljubav, suosjećanje i praštanje. Pa čak i oni koji ne vjeruju u religiju mogu cijeniti vrline osnovnih ljudskih vrijednosti.
Zbog moderne tehnološke evolucije i naše globalne ekonomija i kao posljedica velikog porasta broja stanovnika naš svijet jako sepromijenio – postao je mnog manji. Međutim, naše percepcije nisu razvijene na isti način. I dalje smo vezani za stara nacionalna razgraničenja, i stare osjećaje 'mi' i 'oni'.
Prirodno je da nastaju poteškoće ako se svakodnevno moramo boriti za vlastito preživaljavanje dok druga ljudska bića, jednaka nama, nenaporno žive luksuznim životom. To je nezdrava situacija, a posljedica je da čak i bogati žive u brizi i nemiru. Mislim da je ogroman jaz između bogatih i siromašnih velika nesreća.
Bogatiji trebaju biti ozbirniji prema siromašnima, a siromašni trebaju činiti napore, sa samopouzdanjem.
Samopouzdanje je vrlo važno. Kako ga postižemo? Prvo moramo imati na umu da smo jednaki svim ljudskim bićima i da imamo iste sposobnosti. Ostanemo li pesimisti, razmišljajući da ne možemo uspjeti, nećemo biti sposobni to razviti. Misao da se ne možemo natjecati s drugima prvi je korak prema neuspjehu.
Kada smo suočeni s neprijateljem, osobom ili grupom ljudi koja nam želi naškoditi, možemo to promatrati kao prigodu za razvijanje strpljenja i tolerancije. Ove kvalitete doista su nam potrebe. Vrlo su nam korisne. A jedina prigoda u kojo ih možemo razviti jest onda kada nas neprijatelj izazove. Stoga, s ove točke gledišta, naše neprijatelj je naš učitelj, naš guru. Neovisno o njihovoj motivacji, s naše točke gledišta neprijatelji su vrlo korisni, kao neka vrsta blagoslova.
U Americi, ljudi mlađih generacija koji imaju lagan, ugodan život, često se teško suočavaju čak i s malim problemima. Odmah počinju vikati. Korisno je pogledati teškoće s kojima se nosila starija generacija Amerikanaca I Europljana, ili teškoće s kojima su se sučeljavali vaši preci kada su dolazili u ovu zemlju.
Mislim da je pogrešan stav našeg modernog društva odbacivanje ljudi koji su počinili zločin, zatvorenika, primjerice. Rezultat toga je da ljudi često gube nadu. Gube svoj osjećaj odgovornosti i disciplinu. Posljedica je još veća tragedija, više patnje i više nesreće za sve. Mislim da je vrlo važno tim ljudima prenijeti jasnu poruku: Vi ste također dio našeg društva. Vi također imate budućnost. Morate, međutim, ispravljati svoje greške, promijeniti loša djela i ne ponavljati ih. Morate živjeti odgovorno i biti dobri građani.
Dajte si riječ da ćete razviti dobro srce. Najvažnije je imati toplo srce. Sve dok smo dio društva, vrlo je važno biti ljubazna osoba toploga srca.
Neka siromašni nađu bogatstvo, slabi i tućni neka pronađu radost.
Neka beznadni i napušteni nađu novu nadu, trajnu sreću i blagostanje.
Neka se uplašeni prestanu bojati, porobljeni neka budu slobodni.
Neka slabi pronađu snagu i neka se njihova srca povežu u prijateljstvu.
Svrha duhovne prakse je ispunjavanje želje za srećom. Svatko od nas želi biti sretan, svatko od nas želi nadići patnju. Po tome smo svi jednaki. Vjerujem da svi mi imamo pravo ostvariti tu težnju.
Ispunjena želja može pružiti osjećaj trenutnog zadovoljstva. Međutim, ugoda koju doživaljavamo zbog stjecanja novog auta ili doma, primjerice, obično je kratkoga vijeka. Kada udovoljimo našim željama, one se nastoje povećati i snagom i brojem. Postajemo zatjevniji i sve manje sretni, otkrivajući da je sve teže zadovoljiti naše potrebe. S budističkog stajališta, mržnja, ljutnja i želja su uznemirujući, razorni osjećaji čija je svrha uzrokovanje nelagode. A ona nastaje iz unutarnjeg nemira koj prati izražaj tih osjećaja.
Jedno stalno stanje mentalnog nemira može nam čak prouzročiti posljedice na fizičkoj razini.
Odakle dolaze ti osjećaji? Prema budističkom gledištu, imaju svoje korijene u navikama koje smo stvorili u prošlosti. Tvrdi se da nas u ovom životu prate iz naših prošlih života kada smo i doživljavali i uznemiravali se sličnim osjećajima. Nastavimo li im se prilagođavati, oni će rasti i postajati sve jači. Njihov utjecaj bit će sve izraženiji. Duhovna praksa je proces kroćenja tih osjećaja i smanjenje njihova intenziteta. Za konačno postizanje sreće oni moraju biti uklonjeni.
Razmotrimo li način na koji projiciramo naše prosuđivanje ljudi, stvari i situacija – bez obzira je li ono pozitivno ili negativno – počinjemo shvaćati da razumniji osjećaji i misli imaju jače temelje u stvarnosti. Razlog tomu je da je racionalni misaoni proces pod manjim utjecajem projekcije. Takvo mentalno stanje bliskije odražava stvarno stanje stvari – realnost situacije. Zato vjerujem d aje njegovanje ispravnog razumijevanja vrlo važno pri traženju sreće.
Jednom kada smo prepoznali stanje patnje u kojem se nalazimo, prožimajuću patnju koju nam nameću razorni i negativni osjećaji kao što su vezanost i ljutnja, razvijamo osjećaj frustracije i gađenja prema situaciji u kojoj se nalazimo. To zauzvrat potiče želju za oslobođenjem iz sadašnjeg umnog stanja, beskrajnog ciklusa jada i razočaranja. Kada je naš fokus na drugima, na našoj želji da ih oslobodimo patnji i teškoća – to je suosjećanje. Međutim, samo onda kada smo priznali vlastito stanje patnje i razvili želju da se oslobodimo iz tog stanja, imamo istinsku smislenu želju da oslobodimo druge njihovih jada. Naš pristanak da se oslobodimo te blatne cikličke egzistencije mora se dogoditi prije nego što se očituje pravo suosjećanje.
Rođeni smo sa sjemenjem vlastite smrti.
Smrt ne čeka na nas, smrt neće urediti naš život. Udara nenajavljeno. U vrijeme naše smrti, prijatelji obitelj, dragocjenosti kje smo tako brižno sakupljali tijekom života – sve to više nema nikakvu vrijednost. Čak ni ono dragocjeno tijelo, nosač ovoga životnog vijeka, nije nam više ni od kakve koristi. Ovakve misli pomažu nam da smanjimo našu zaokupljenost sadašnjim životima. Također nam počinju pružati uporište za suosjećajno razumijevanje kako je drugima teško pustiti njihove egocentrične misli.
Važno je shvatiti veliku vrijednost ljudskog postojanja, prigodu i mogućnost koju nam naš kratki život pruža. Mi ljudi imamo mogućnost u naše živote unijeti promjenu.
Nužno je održavati odnos s lojalnim prijateljima koji naš život čine duhovno smislenim i svrhovitim.
Meditacijom mijenjamo naš um iz uobičajenijih putova u one odličnije, s više vrline.
Meditacija je proces pomoću kojega transformiramo naše instiktivnije životne stavove, umno stanje koje samo traži zadovoljenje želja i izbjegavanje neugode.
Skloni smo doći pod kontrolu našeg razuma i slijediti ga duž njegova egocentričnoga puta. Meditacija je proces kojim stječemo nadzor nad umom kojega onda vodimo putem vrline. Meditaciju možemo shvatiti kao tehniku kojom smanjujemo snagu starih misaonih navika i razvijamo nove.
Kao što glazbenik vježba svoje ruke, atleta svoje reflekse i tehnike, lingvisti svoje uši, znanstvenici svoje zamjećivanje, tako i mi meditacijom usmjerujemo naša srca i umove.
Suosjećanje malo vrijedi ukoliko ostane samo u obliku misli. Ono mora postati naš stav prema drugima, reflektiran u svim našim mislima i djelovanjima. Sama misao o skromnosti neće smanjiti našu aroganciju: ona mora postati stvarno stanje postojanja.
U našem fizičkom svijetu stvari nastaju kombiniranom silom uzroka i uvjeta. Mladica će rasti zbog sjemena, vode i sunčeva svjetla te plodne zemlje. Bez ovih elemenata mladica ne bi imala uvijeta potrebnih za klijanje i probijanje kroz zemlju. Na jednak način stvari prestaju postojati kada se susretnu s okolnostima i uvijetima koji označavaju njihov kraj. Kada bi se materija mogla razviti oslobođena uzročnosti, tada bi sve moglo postojati vječno u istome stanju, budući da stvari nebi imale potrebu za uzroke i uvjete, ili se pak ništa nebi stvaralo jer ne bi postojao način da se bilo što pojavi. Zato uzrokovanje smatramo univerzalnim načelom.
Budizam smatra da se nematerijalne stvari ponašaju na jednak način kao i materijalne.
Iako nisu tjelesna, naša umna stanja se također zbivaju pomoću uzroka i uvjeta. Zato je važno razviti bliskost s mehanizmom uzrokovanja. Stvarni uzrok sadašnjeg umnog stanja je prijašnji umni trenutak. Tako svaki svjesni trenutak služi kao stvarni uzrok nastale svjesnosti. Poticaji koje doživljavamo, vidljive forme u kojima uživamo, ili sjećanja na koja reagiramo, kooperativni su uvjeti koji daju karakter našemu umnom stanju.
Naš sadašnji život rezultat je naše karme, naših prošlih aktivnosti i djela. Naša buduća situacija, uvjeti u kojima ćemo biti rođeni, prigode koje ćemo imati ili nećemo imati, za poboljšanje našega životnog stanja ovisit će o našoj karmi u ovome životu, našim sadašnjim aktivnostima ili djelima. Premda je naša sadašnja situacija određena prošlim ponašanje, mi ostajemo odgovorni za naše sadašnje aktivnosti. Imamo sposobnost i odgovornost odabrati kako usmjeriti naše aktivnosti na putu vrline.
Ubijanje u prošlom životu vodi kratkom sadašnjem životnom vijeku, a krađa siromaštvu.
Svjestan sam da se u zapadnoj psihologiji često ohrabruje izražavanje osjećaja, pa čak i ljutnje. Sigurno su mnogi u svojoj prošlosti doživjeli razna traumatska iskustva. Ako su ti osjećaji potisnuti, doista mogu uzrokovati trajnu psihičku štetu. U takvim slučajevima mi na Tibetu kažemo: Kada je školjka puna, najbolje ćeš je očistiti tako da puhneš u nju.
No za duhovnog praktičara vrlo je važno prihvatiti stav suprostavljanja jakim emocijama kao što su ljutnja, vezanost i ljubomora te se posvetiti razvijanju suzdržljivosti. Umjesto da popuštamo očitovanju jakih emocija, trebamo raditi na smanjenju naše sklonosti prema njima.
Problematično mentalno stanje koje nastaje kao posljedica razornih ili povređujućih osjećaja trenutno remeti našu unutarnju ravnotežu, uzrokujući da se osjećamo umorno i nesretno. Pri našem traženju sreće, glavni nam cilj treba biti borba s tim osjećajima.
Pokušajmo pobijediti neprijatelje našeg mira i postojanosti. Ove negativnosti – kao što su vezanost, mržnja, ponos, poglepa i tako dalje – su mentalna stanja koja uzrokuju da se ponašamo na način koji stvara svu našu nesreću i patnju. Za vrijeme našeg rada na ostvarenju unutarnje mira i sreće, pomoći će nam ako mislimo o njima ko o našim unutarnjim demonima, jer nas poput demona mogu zarobiti, uzrokujući samo patnju. Stanje iznad takvih negativnih emocija i misli, iznad sveukupne tuge, naziva se nirvana.
Na početku je nemoguće suprostaviti se tim moćnim negativnim silama izravno. Moramo im pristupiti postepeno. Prvo uvodimo disciplinu, ne dopuštamo da nas takve misli i emocije preplave i preuzmu. Činimo to usvajanjem etički discipliniranog načina života. Za budiste to znači da se suzdržavamo od deset nedoličnih aktivnosti. Radnje koje činimo fizički ubijanjem ili krađom, verbalno laganjem ili ogovaranjem, a mentalno žudnjom, izražaji su dubljih mentalnih razdora kao što su ljutnja, mržnja i vezanost.
Što to znači otvoreno srce? Jasno nam je da je misao ili ideja o srcu metaforička. U većini kultura srce se poima kao izvor suosjećanja, ljubavi, naklonosti, ispravnosti i intuicije prije negoli mišić odgovoran za pumpanje krvi po tijelu. Prema budističkom svjetonazoru, oba aspekta puta zbivaju se u umu. Ironično je da budističko gledište razum postavlja u središte prsnoga koša. Otvoreno srce je otvoreni um. Projemna srca je promjena uma.
Moramo upoznati neispravan način poimanja nas samih, jednako kao i pojava oko nas, tek tada možemo ispravno zamjećivati pojave.
Razvijanje mudrosti je proces kojim razum dovodimo u suglasje s načinom istinskog postojanja stvari. Ovim procesom postupno otklanjamo neispravne percepcije stvarnosti koje posjedujemo od pamtivijeka.
Što je suosjećanje? Suosjećanje je želja da drugi budu oslobođeni patnje. Pomoću suosjećanja mi nastojimo doseći prosvjetljenje. Suosjećanje nas inspirira da se obvežemo na praksu vrline koja vodi stanju budastva.
Moramo doći do spoznaje da su odnosi i poštovanje drugih posljedica stava prema njima.
Da stvarno razumijemo patnju i njezinu prirodu, prepoznali bismo da je doživljavanje slave i bogatsva privremeno i da će ugoda koju oni donose prirodno završiti i prouzročiti patnju.
U prirodi je cikličkog postojanja da smo stalno pod utjecajem negativnih osjećaja i misli. I sve dok smo pod njihovom kontrolom, naše postojanje je oblik patnje. Ova razina patnje prožima naše živote, vrteći nas u zloćudnom krugu negativnih osjećaja i nedoličnih aktivnosti.
Ova prožimajuća patnja je najdublja. Ona prodire u sve vidove života.
Jednako kao što je suosjećanje želja da sva osjetilna bića budu oslobođena patnje, tako je dobrohotnost želja da svi uživaju u sreći.
Za predmet naše meditacije moramo uzeti stvarnu osobu, a tada prema njoj pojačati naše suosjećanje i dobrohotnost kako bi doista mogli doživjeti suosjećanje i dobrohotnost prema drugima. Za vrijeme meditiranja radimo samo na jednoj osobi.
Kada je suosjećanje udruženo s razumievanje da su sve naše patnje izvedene iz našega pogrešnog poimanja prirode stvarnosti, dosegnuli smo daljnji stupanj našeg duhovnog putovanja. Prepoznavši da je osnova jada i patnje ova pogrešna percepcija, dakle krivo razumijevanje nepostojećeg postojanja, vidimo da patnja može biti otklonjena. Kada se jednom riješimo pogrešne percepcije, patnja nas više neće uznemiravati.
Ako smo sposobni smanjiti naše sebične instikte i razviti malo više brige za druge prie nego umremo, na dobar ćemo način iskoristiti ovaj život.
Pravo suosjećanje ima snagu i spontanost majke koja se s ljubavjlu brine za svoje bolesno dijete. Tijekom čitavoga dana majčina briga za dijete djeluje na sve njezine misli i aktivnosti. Radimo na njegovanju ovoga stava usmjerujući ga prema živom biću. Kada ostvarimo iskustvo o tome, stvorili smo 'veliko suosjećanje'.
Suosjećanje nam omogućuje da se suzdržimo od razmišljanja na egocentričan način. Doživljavamo veliku sreću i nikada ne zapadamo u krajnost jednostavnog traženja vlastite sreće i spasenja. Kontinuirano nastojimo razviti i usavršiti vrlinu i mudrost. S takvim suosjećanjem imat ćemo sve potrebne uvjete za postizanje prosvjetljenja. Moramo zato vježbati suosjećanje od samog početka naše duhovne prakse.
Sve do sada razmatrali smo one prakse oke će nam omogućiti da se suzdržimo od ponašanja koje odstupa od vrline.
Prema onim osobama koje nam nisu drage gajimo negativne osjećaje kao što su mržnja i ljutnja. Posljedica toga je ograničeno suosjećanje prema drugima, suosjećanje koje je pristrano, koje je zasnovano na predrasudama i uvjetovano time da li ćemo osjetiti bliskost prema tim osobama.
Pravo suosjećanje mora biti neuvjetovano. Moramo njegovati staloženost kako bismo nadišli bilo kakav osjećaj diskriminacije i pristranosti.
Nema nikakvog jamstva da će naši sadašnji bliski prijatelji ostati naši prijatelji zauvijek. Jednako tako možemo zamisliti da se naša nesklonost prema nekoj osobi neće nužno nastaviti zauvijek. Takva razmišljanja razvodnjavaju naš snažan osjećaj pristranosti, ona nam ruše temelj osjećaja nepromjenjivosti našeg vezivanja.
Naši osjećaji prema prijatelju ili voljenoj osobi ponekad nas zasljepljuju glede nekog određenog aspekta. Na tu osobu mi projiciramo kvalitetu apsolutne poželjnosti, apsolutne nepogrešivosti. Kada vidimo nešto što je suprotno našoj projekciji, ostajemo iznenađeni, osupnuti. Idemo od jedne krajnosti – ljubavi i želje, pa sve do razočaranja, odbojnosti, a ponekad i ljutnje.
Naša mržnja nema fizičkog utjecaja na naše neprijatelje. Neće ih povrijediti. Mi smo ti koji pate zbog loših posljedica takve prevladavajuće gorčine. Ona nas nagriza iznutra.
Ljutnja snažno djeluje na nas dok naši neprijatelji žive svoj život, blagoslovljeno nesvjesni stanja u kojem se nalazimo, tj u koje smo sami sebe doveli.
I tako dolazimo do spoznaje da je naš istinski neprijatelj doista u nama.
Zapitajte se: Kako mogu biti blizak s jednima, a neprijateljski raspoložen prema drugima? Moram se izdići iznad svih osjećaja pristranosti i diskriminacije. Trebam biti dobrohotan prema svima jednako.
Razvivši nas osjećaj odgovornosti za sva bića postajemo motivirani za stvaranje savršene sposobnosti kojom ćemo služiti drugima.
Postoje dvije metode pomoću kojih ostvarujemo ovakav stav. Jedna, nazvana Metodom sedmerostrukih uzroka i posljedica, zasnovana je na promatranju svih živih bića kao da su u prošlosti bila naše majke. U drugoj metodi koja se može nazvati Mijenjanje sebe za druge, promatramo ostale kao sebe same.
Svaki pas, mačka, riba, muha i ljudsko biće su u nekoj točki beskrajne prošlosti bili naše majke i pokazivali sveprožimajuću ljubav i brigu. Takvu misao treba staviti u okvir našeg vrednovanja.
Kada si predočimo sadašnje stanje svih tih bića, razvijamo ćelju da im pomognemo promijeniti njihovu sudbinu. Iz ovoga proizlazi osjećaj ljubavi prema svim bićima slična onoj koju dijete osjeća kada vidi svoju majku. Ovo nas vodi suosjećanju. U toj točki doživljavamo dobrohotnost, želju da sva bića pronađu sreću. Napredujući kroz ove stadije odgovornosti, krećemo se od želje da sva osjetilna bića pronađu sreću i oslobođenje od patnje, pa sve do osobnog preuzimanja odgovornosti da im pomognemo ući u stanje s one strane jada i patnji.
Traženje vlastite sreće usprkos patnje drugih, tragično je negativno iskustvo.
Nemoguće je nabrojati sve te ljude koji su uključeni u stvaranje fete kruha koju jedemo. U mnogim slučajevima velik dio posla obavljaju strojevi. Međutim netko ih je trebao izumiti i izraditi, a potom je netko na njima trebao raditi.
Kroz ovo vježbanje misli mi dolazimo do spoznaje kako smo ovisni o svima koji uživaju u životu.
Radeći s tehnikom Mijenjanje sebe za druge, također je važno vježbati strpljivost.
U trenutku kad se um uzbudi i kada počne kliziti prema nekom ugodnom sjećanju ili zaboravljenoj obvezi, mora se 'uhvatiti' i ponovno usredotočiti na odabrani objekt. Ponovimo: pažnja je oruđe kojim se to postiže. Kada tek počnete razvijati smirujuću stalnost, teško je um održati na nekom određenom predmetu dulje od trenutka. Ali pomoću pažnje preusmjeravate svoj um, ponovno i ponovno ga vraćate na željeni objekt.
Energični i živahni ljudi ponekad vas tijekom razgovora ne mogu gledati u oči. Stalno gledaju okolo, čas ovdje, čas ondje. Uznemireni razum nekako je sličan tom stanju. Nije sposoban ostati usredotočen zbog svoje uznemirenosti. Introspekcija nam pomaže da barem malo zauzdamo razum, da ga fiksiramo prema unutra. Time smanjujemo našu mentalnu uzbuđenost. Na taj način ponovno utemeljujemo mentalnu stabilnost.
Budno i pažljivo samopromatranje omogućuje vam podizanje uma mislima vedre prirode, povećavajući na taj način mentalnu jasnoću i oštrinu.
Veći dio vremena doživljavamo razum ili svijest kroz naše odnose s vanjskim svijetom – naša sjećanja i naše buduće projekcije. Jeste li razdražljivi ujutro? Nestaloženi, zbunjeni i omamljeni navečer? Muče li vas loši ili neuspješni međuljudski odnosi? Jeste li zabrinuti za zdravlje svoga djeteta? Sve to ostavite po strani. Prava priroda uma i jasno iskustvo našega znanja, nisu uočljivi u našem uobičajenom doživljavanju. Kada meditirate na um, morate pokušati biti usredotočeni na sadašnji trenutak.
Prirodno um ima dvije razine. Prva razina je ono što smo sada opisali –jasno iskustvo znanja. Druga i konačna razina uma doživljava se razumijevanjem nepostajanja umnog prirođenog ili unutarnjeg postojanja. Da biste razvili usredotočenje ili koncentraciju o konačnoj priodi uma, uzmite na početk prvu razinu – jasno iskustvo i znanje – za fokus meditacije. Kada je to žarište dosegnuto, tada kontemplirajte o nepostojanju umnog prirođenog postojanja. Ono što se tada pojavljuje u razumu je praznina ili gubitak bilo kakvog prirođenog umnog postojanja.
To je prvi korak. Potom za cilj svoje meditacije uzmite prazninu. Ovo je vrlo teška i izazovna forma meditacije. Kaže se da i najbolji, najvrniji praktičar prvo mora razviti razuijevanje o praznini, a tada, na osnovi tog razumijevanja, koristiti prazninu kao predmet svoje meditacije. Međutim, pomoći će vam ukoliko ste razvilikvalitetu smirujuće stalnosti, jer nju možete koristiti kao oruđe pri razumijevanju praznine na dubljoj razini.
Posesivnost izrasta iz našeg osjećaja o sebi samome. Što je jači osjećaj 'ja', jači je osjećaj o 'mojem'. Zbog toga je toliko važno raditi na odstranjivanju našeg vjerovanja u neovisnu, samodostatnu bit. Jednom kada smo sposobni ispitati i rastvoriti postojanje koncepcije o sebi, osjećaji koji se iz nje polučuju također su smanjeni.
Najviša motivacija koju možemo imati je osigurati svim osjećajnim bićima sreću, a najveće nastojanje za koje se m ožemo vezati je pomaganje svim osjećajnim bićima da dosegnu sreću.
Praktičari se posvećuju pročišćenju i oplemenjivanju vrlina kao što su velikodušnost, etičnost i strpljivost, do točke gdje će sami isijavati na potreban način, gdje će prihvatiti sve poteškoće i nepravdu kako bi služili drugima. A najvažnije je da razviju svoju mudrost, svoje razumijevanje praznine.
Prakticirajte veselje i veliku sreću pri svakom vašem postignuću.
Zanesen mudrošću i suosjećanjem, danas u Buddhinoj nazočnosti
Ja stvaram Um koji želi potpuno buđenje za dobrobit svih osjećajnih bića.
Moramo slijediti Buddhinu praksu i raditi na samoprepoznavanju, shvatiti da smo mi sami neprijatelji koje treba pobijediti.
Sada, četrdeset godina poslije (opa. Od progonstva) samo zbog jednostavne istine njegovih riječi i potpune predanosti njegova dobrog srca, imao je iskrene prijatelje posvuda.
Neka ova knjiga pomogne ukrotiti umove i otvoriti srca svih bića.
