Putovati kroz vrijeme? Zašto ne!
Krešimir Mišak
Izdavač: AGM 2012.
Istočnjačke duhovne i filozofijske tradicije drže da je vrijeme po svojoj naravi iluzorno i da proistječe iz ograničenosti i zarobljenosti svijesti u svijetu iluzije (maye).
Vrijeme je dio vječnosti koji je zauvijek svezan kružnim gibanjem i svako raščlanjivanje vremena slijedi nebeska gibaja, u prvom redu gibanje Sunca.
U hinduskoj kozmologiji svemir prolazi kroz ponavljajuće cikluste nastajanja, nestajanja i ponovnog rađanja. Isto je vrijedilo i za 'svemir u malom' – čovjeka, prema njihovoj predodžbi o reinkarnaciji. Prema vedskoj kozmologiji, jedan takav veliki kozmički ciklus trajao bi 4.320.000 godina, što je 360 puta 12.000 godina.
Maye su izumili kalendarski sustav tzv dugog brojanja čime su nastojali izraziti ciklički kontinuitet vladarske dinastije na duge periode, od mitskog početka stvaranja 11.kolovoza 3114.godine prije Krista. Najveći ciklus u dugom brojanju period je od 1,8 mil dana ili 5 tis solarnih godina. Nije poznato kako su Maye odabrali početni datum za svoje računanje vremena u dugom brojanju, no na osnovi poznatih zapisa na kamenim strelama znamo da je to bio datum 11.kolovoza 3114.godine prije krista. Taj ciklus se završava upravo ove godine i očito je povezan sa Sunčevom aktivnošću.
Shvatio sam da je vrijeme nešto što je temeljno vezano uz kretanje svijesti u jednoj većoj stvarnosti. Očito imamo mentalnu sposobnost rastezanja vremena, koja se očituje i na fizičkoj razini. Vrijeme je svojevrsna iluzija s objektivnim licem.
U budizmu vrijeme se shvaća kao nešto poput trika pamćenja. Ono što zovemo prošlošću su sadašnja sjećanja. Ono što zovemo budućnošću je sadašnja obrnuta projekcija prošlosti, očekivanje na osnovi pamćenja. Stvarna je samo vječno prisutna sadašnjost. Sve ostalo vezano uz vrijeme mentalne je naravi.
Sva materija potječe i postoji zahvaljujući sili koja dovodi česticu atoma u vibraciju i drži taj najsičušniji solarni sustav atoma na okupu. Moramo pretpostaviti postojanje svjesnog i inteligentnog uma iza te sile. Taj um je matrica svekolike energije.
Suvremena istraživanja sve više upućuju na zaključak da su život i svijest temeljna svojstva svemira, a ne nešto što bi se pojavilo tek kada materijalni svijet evoluira na višu razinu materijalne biološke složenosti.
Sveti Augustin je predložio da se vrijeme možda mjeri umom. Ne mjeri se sam događaj, nego dojam koji on ostavlja na um. Pa tako budućnost postoji za um samo u iščekivanju, sadašnjost u zapažanju/zamjedbi, a prošlost u sjećanju. To znači da vremenske dimenzije ne postoje izvan uma – um očekuje budućnost, sjeća se prošlosti. A sadašnjost nema trajanja, ipak – pažnja uma je uvijek prisutna. I onda, je li vrijeme iluzija uma? Ako jest, onda bi bilo moguće iskočiti iz rijeke vremena, potrčati njezinom obalom i ponovno ući u prošlost ili u budućnost.
Planckovo vrijeme, najmanja jedinica vremena kojoj se može pripisati ikakvo fizičko značene, iznosi 10 na -43 sekundi. Irječ je o nezamislivo kratkom trajanju koje bismo mogli izraziti i ovako: ono je manje od trilijunke trilijunke atosekunde. Iza te granice nalazi se neotrkiveno i uvjetovanom ljudskom umu nezamislivo područje bezvremenosti.
Satovi uopće ne mjere vrijeme. Oni mjere ono što ljudi definiraju kao vrijeme.
Fizičari vjeruju da je svemir započeo život kao vrlo jednostavna, zbijena lopta energije. Iako zakoni fizike ne određuju u kojem se smjeru vrijeme kreće, to čini neprekidno širenje svemira. Kako se svemir širi, postaje sve složeniji i neuređeniji. Sve veći nered, kojeg fizičari zovu povećanje entropije, potpomaže širenju svemira, od kuda potječe ono što mi poimamo kao neprekidno protjecanje vremena.
Što se brže krećemo kroz prostor, to se brže krećemo i kroz vrijeme.
Atomski satovi u avionima izgubit će oko 40 nanosekundi na letu prema istoku, a da će dobiti 275 nanosekundi leteći prema zapadu.
Da bi se napravio znatniji vremenski skok, brzina kretanja trebala bi biti 99,995 posto brzine svjetlosti. Tom brzinom trebalo bi prijeći 500 svjetlosnih godina i istom se brzinom se vratiti da bismo zatekli 1.000 godina stariju Zemlju, dok bismo mi bili samo 10 godina stariji.
U općoj teoriji relativnosti Einstein je predvidio da gravitacija usporava vrijeme. Satovi idu brže u potkrovlju nego u podrumu koji je bliži središtu Zemlje i time dublje u gravitacijskom polju. Također, satovi idu brže u svemiru nego na Zemlji.
Kako bi zakrivili prostor trebate masu. U ovom trenutku ne budimo skromni već se okrenimo najmasivnijim objektima u svemiru, crnim rupama. One nastaju kad se divovske zvijezde uruše na kraju svoga životnog vijeka. Može ih se naći posvuda po našoj galaktici. Toliko su masivne da zakrivljuju prostor do te mjere da iz njih ne može pobjeći čak niti svjetlost. Stoga se smatra da crne rupe mogu zakriviti prostor-vrijeme na takav način da bismo prolaskom kroz njih mogli doći u neko drugo vrijeme. Takvi prolazi, koje su u prostor-vremenu izbušile crne rupe, nazivaju se crvotočinama.
U znanstvenoj fantastici crvotočine se koriste kao prečice između dvije udaljene točke u svemiru, a uklapaju se i u opću teroiju relativnosti prema kojoj gravitacija savija prostor-vrijeme. Kao što tunel kroz brdo moće biti kraći od ceste koja ide preko brda, tako i put kroz crvotočinu može biti kraći od ceste koja ide preko brda, tako i put kroz crvotočinu može kraćim putem povezivati dvije točke između kojih leće nepregledna svemirska prostranstva.
Crvotočina naliku crnoj rupi, jer riječ je o predmetu zastrašujuće gravitacije. No za razliku od crne rupe koja nudi jednosmjerno putovanje u ništavilo, crvotočina bi imala ulaz i izlaz.
Egzotična materija: materija koja ima negativnu gustoću energije.
Opća teorija relativnosti: Einsteinovi zakoni fizike u kojima je gravitacija opisana kao zakrivljenje prostor-vremena.
Specijalna teorija relaitvnosti: Einsteinovi zakoni fizike koji ne uključuju silu gravitacije.
Gravitacijska vremenska dilatacija: usporavanje tijeka vremena pokraj nekog gravitacijskog tijela.
Hiperprostor ili hipersvemir: fiktivan ravni prosor u kojem su različiti dijelovi svemira povezani prostranim prečicama i petljama.
Eistein je otkrio da su vrijeme i prostor potpuno neodvojivi, dvije manifestacije iste bazične energije. Ovo sugerira da kada energija izvornog polja (gravitacija) teče u atom, ona u atomu pokreće i tijek vremena. Brzina vremena bila bi određena brzinom gibanja unutar atoma. Kako protok energije unutar atoma postaje koherentniji u njemu se počinje brže kretati i vrijeme.
I kemijske reakcije se također ubrzavaju ili usporavaju. Ustanovilo se da i brzina rasta živih bića, poput bakterija ili biljaka, ovisi o brzini kojom kroz njih, i kroz njihovo lokalno okruženje, protječe vrijeme.
Samo vijeme ubrzava se ili usporava na kvatnoj razini i da se to događa širom svijeta, na isti način, u isto vrijeme. Taj bizarni ples, pleše plesni par Vrijeme i Prostor, na razini barem isto toliko masivno kao što je i sama Zemlja, budući da on utječe na sve nas, a time se stvaraju posve mjerljivi kvantni efekti, no mi ipak i dalje uživamo u lijepom, urednom i linearnom doživljaju vremena. Sveti Augustin i Kant imali su slična razmišljanja, naizgled ujednačen tijek vremena možda je tek psihološko iskustvo koje nas čuva od ozbiljne mentalne dezorijentiranosti.
Ako je vrijeme nekakva energija u prostoru kroz koi se svi mi gibamo, kao onda možemo biti tako sigurni da se ta energija kreće samo prema naprijed, u ono što smatramo budućnošću. Je li moguće da se Zemlja vrativši se u isti orgitalni položaj u kojem se nalzaila ranije u odnosu na Sunce, možda vraća u jedno polje vremena srukturiranog područja unutar Izvornog polja, koje ima slične značajke i utjecaje kao i prije.
Ako bi se izradio grafikon bilo koje fizičke, kemijske, biološke ili radioaktivne reakcije, on bi se pokazao gotovo istovjetnim onome izrađenom dvadeset četiri sata kasnije, tj. Nakon punog okreta Zemlje. Godinu dana kasnije opet bi se pokazao vrlo sličan otisak.
Kozirev je svojim istraživanjima pružio jasan znanstveni dokaz o postojanju suptilne, eterične tvari koja proćima fizičku materiju i daje joj život. Ta eterična tvar je bioaktivna i posjeduje stvarnu masu i strukturu polja visoke energije, ona prožima sve, a njizin utjecaj je mjerljiv znantvenim instrumentima. Eterično polje formira eteričnu prostor vremensku geometriju koja je izvor elementarnih čestica univerzuma, a otkriće tog polja pruža novu paradigmu postojanja fizičke materije.
Takvi oblici suptilne tvari, kvanti, mogu imati pozitivni ili negativni predznak, te je prostor-vrijeme izrazito kubično centrirana geometrijska konsrukcija bez mase, s vrlo visokom energetskom vrijednošću. Za vrijeme pomrčine otkriveno je da Sunce odašilje takav oblik tvari, a Mjesec ga skuplja. Proporcionalnim prekrivanjem Sunca Mjesecom dolazilo je do povečanja mase suptilne nergije. Izmjerene vrijednosti dosegle su maksimum, a potom su se opet vratile na nulu. Takvim eksperimentima može se utvrditi da nebeska tijela doista odašilju nešto nama nepoznato.
S obzirom da svjetlu neke zvijezde mogu trebati milijuni godina kako bi doprlo do nas, a u međuvremenu se stvarni položaj te zvijezde promijenio, gledajući zvjezdano nebo, mi gledamo prošlost. No kada je svoj teleskop usmjeravao prema stvarnom položaju određene zvijezde, koji bi se mogao izračunati različitim metodama Kozirev je ustanovio da je tada signal bio mnogo jači. To je impliciralo da njego teleskop detektira valove koji putuju mnogo brže od brzine svjetlsoti, valove koji praktički stižu trenutačno. I kao da to već nije bilo dovoljno zbunjujuće Kozirev je tražeći pogledom gdje bi se zvijezda mogla nalaziti u budućnosti, također detektirao energiju koja dolazi iz tog smjera.
Kao da je zvijezda bila rasprostrta u vremenu, poput vala, pa se moglo detektirati njezin položaj u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odjednom, samim promatranjem tog neobičnog učinka. Što je bio bliži trenutno poloćaju promatrane zvijezde, to ej mogao detektirti više njezine energije.
Kozirev je zaključio da je sve ondje gdje jest – istodobno (na nekoj temeljnoj razini gdje nema iluzije protoka vremena). Prošli, sadašnji i budući položaji neke zvijezde ispoljavali su mjerljivu energiju, a mijenjala se jedino jačina te energije u vremenu.
Kozirevljeva istraživanja možda objašnjavaju kako je čestica, kada se pretvori u val, još uvijek čestica, ali – čestica u vremenu.
Opća teorija relativnosti predviđa da tijela koja se vrte vuku oko sebe prostor-vrijeme.
Paradoks blizanaca – zključak je Einsteinove specijalne teorije relativnosti da nijedan materijalni predmet ne može putovati brzinom svjetlosti, već samo sporije od tih gotovo 300 km po sek. Takozvani paradoks blizanaca povezuje tu teoriju s problematikom putovanja kroz vrijeme. Zamislite dva blizanca od kojih jedan kreće na putovanje bzrinom bliskom onoj koju postiže svjetlost u vakuuumu, dok drugi ostaje na Zemlji. Kada se blizanac-svemirski putnik vrati kući nakon nekoliko subjektivnih godina putovanaj bit će toliko godina stariji. No njegov će blizanac na Zemlji biti već starac. Posljedica je to relativnosti tijeka vremena, čim se osoba brže kreće njezino se vrijeme usporava u odnosu na predmet koji se kreće sporije.
Hawkingova osnovna teza glasi da zakoni prirode možda jednostavno sprječavaju ljude da šeprtljaju po prošlosti.
Mnoštvo svjetova – ova ideja koja se temelji na kvantnoj fizici kaže da postoji neogrničen broj svemira, u kojim su ozbiljne sve mogućnosti. Drugim riječima u jednom se svemiru uputite u prošlost i ubijete svog djeda, u drugom to ne učinite. U jednom je svemiru Hitler odlučio da ne krene na Rusiju i zato je pobijedio u drugom svj ratu. U nemo je svemiru Lee Harvey Oswald zaista bio taj koji je putao u Kennedyja. To su takozvane alternativne povijesti.
Ali s beskonačnim brojem svemira, kako vremenski putnik ikada može naći put natrag u svemir iz kojeg je krenuo. Možda je ovo gledište kojem se mnogi priklanjaju, teško g aje prihvatiti zdravim razumom jer ono daje zaključiti da se svake sekunde događa beskonačan broj podjela i da se radi o većem broju svemira nego što ima čestica u ovom našem svemiru. Značilo bi to da se stalno mora stvarati puno materije. Zvuči gotovo nevjerojatno.
Bierman je pokazao da naš mozak stalno vidi tri sekunde u budućnost.
Fiziološke studije pokazale su da tijelo često registrira anomalnu informaciju, ali one ne prelazi prag svjesnosti.
Prekognitivne vizije često se odnose na tragedije. Slutnje nesretnih događaja četiri su puta učestalije od slutnji sretnih događaja. Najbrojini su predosjećaji smrti, dok su nesreće na drugom, a bolesti na trećem mjestu. Razlog za to čini se očiglednim, tako smo duboko uvjereni kako percipiranje budućnosti nije moguće da naše prirodne prekognitivne sposobnosti ostaju uspavane. Poput nadljudske snage koju pojedinci iskazuju u po život opasnim situacijama, one se u našu svijest preliju tijekom kriznih trenutaka.
Parapsiholog William Cox je u statističkoj studiji provedenojnad dvadeset osam teških željezničkih nesreća koje su se dogodile u Americi, otkrio da se u dane nesreća na vlakove ukrcalo značajno manje ljudi nego u iste dane prijašnjih tjedana. Coxova otkrića navode nas na zaključak da svi mi možda neprestano nesvjesno pretkazujemo budućnosti. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često dovoljno emocionalno snažna i uvjerljiva d aih ljudi poslušaju.
Iscjeljujuća moć svijesti i namjere ne ovisi ni o vremenu niti o prostoru. Molitva, kako se čini, djeluje retroaktivno, a uz to i preko velikih udaljenosti. Možda je točno ona osebujna opaska: Nikada nije prekasno imati sretno djetinjstvo!
Provedeni su deseci istraživanja o retronamjeri i ona čini se pokazuje da ne postoji prava prošlost i prava budućnost. Život je jedno veliko rastegnuto ovdje i sada. Ako buduće misli mogu utjecati na one ranije...
Područja najotvorenija za utjecaj obrtanja vremena oni su trenuci koji su klice – najranije faze događaja prije nego što procvatu i izrastu u nešto statično i nepromjenjivo. To su trenuci u kojima se priroda još nije odlučila.
Prema ideji kvantne superpozicije radioaktivni atom može postojati u dva stanja istovremeno – u jednom u kojese raspao i u onom u kojem nije. Suvremena kvantna fizika tvrdi da je atom prisiljen izabrati jedno od dva stanja samo onda kada njegov raspad motri ljudski promatrač. Ako je tomu tako, onda će kada Schmidtov aparat nasumično izabire brojeve postojati složena superpozicija stanja u kojem će se nalaziti svi mogući redoslijedi brojeva. Dok god brojevi ostanu nepromatrani, bit će u superpoziciji, to jest u svim kombinacijama u isto vrijeme.
Prošlost nije nestala time što se dogodila, već i dalje postoji, dostupna percepciji nekih ljudi. Ako je tijek vremena od prošlosti i prema budućnosti tek privid, onda se više ne čini tako teškom zadaćom putovati u prošlost.
Ozbiljno je uzeo svjedočanstva ljudi koji opisuju biće u području gdje vrijeme stane i gdje neki od njih vide prošlost, sadašnjost i budućnost odjednom ovoj pojavi koju on zove čista sadašnjost, dr Saniga dodao je iskustva mistika, vidovnjaka, i ostalih koji su doživjeli da se odjednomnađu u budućnosti, kao i onih koji su opisali kako ih se bez njihove želje odvuklo u prošlost.
Nakon prolaska kroz to dugo tamno mjesto sve misli mog djetinjstva i moj cjelokupni život bili su tamo, na kraju tog tunela, blješteći ispred mene. Ne kao jedna po jedna stvar nego sve odjednom. Sve je istodobno bilo tamo.
Uobičajena kriza srednih godina (stari narodi su je zvali tamna noć duše) otvaranje je ega prema silama od kojih se ogradio tijekom ranije nužne faze razvoja. Drugim riječima, naš je ego dobar pri snalaženju u trodimenzionalnom svijetu tvari i u jednosmjernom vremenu, ali ne može obuhvatiti svijet vječnosti u kojem trodimenzionalni svijet lebdi. Suglasno s ovim psihološko-duhovnim shvaćanjem, Sanigine jednadžbe pokazuju da naš trodimenzionalni svijet vezan vremenom zaista može biti tek dio neizmjerno većeg, beskonačnog svijeta vječnosti.
Randles kaže da su te vremenske oluje stvarna pojava, mada ih znanost još nije prepoznala niti proučila.
Jenny Randles je na temelju slučajeva koje je skupila identificirala mnoge zajedničke lemenete vremenskih pomaka. Među njima su svjetleća magla, kuglasti vrtlozi koji se kreću, jaki trnci koje osjećaju ljudi blizu njih, a u nekim slučajevima bolovi u zglobovima ili bolni osipi na koći nakon izlaganja, kao i dugotrajna mučnima, bolovi u mišićima i značajan gubitak motoričke koordinacije, takav da ljudi ne mogu čak niti normalno uhvatiti kvaku na vratima i otvoriti. Neki su se ljudi također pojavili mokri iako nije bilo vidljive vode na području iz kojeg su došli. Među druga obilježja ubrajaju se prestanak rada automobila u pokretu i njihovih akumulatora, neobična povećanja temperature i vrlo čudan niz promjena u ljudskoj svijesti. Obično to uključuje sablasnu tišinu, dojam kao da je čitav svijet stao.
Naša je svijest prvi nam znani vremeplovac do sada. Nema nikakve sumnje da je povremeno ako ne i često putovala u prošlost i budućnost. Ali kakva je priroda tog putovanja kroz vrijeme, i još važnije, što nam ono govori o prirodi svijeta oko nas – to su već malo teža pitanja. Neosporno se svi slažu oko toga da vrijeme nije tako čvrsto kakvim se čini, moguće ga je ubrzavati, skraćivati, pa i putovatikroz njega amo- tamo. I kada se sve zbroji i oduzme možda je čak točnije reći da vrijeme putuje kroz nas, a ne mi kroz vrijeme. Sudeći prema do sada rečenom, mi smo taj projektor koji vrti film vremena unaprijed i unatrag te ga može i zaustaviti na nekom željenom dijelu.
Tesla je ustanovio da planet Zemlja posjeduje prirodnu rezonanciju. Odlučio je rezonantnim valovima Zemlje koji se šire kroz zemlju i atmosferu prenijeti električni potencijal, čime je došao u dodir s nečim nepoznatim, tzv zonom nultog vremena.
Slavni renesansni alkemičar Paracelsus jednom prilikom je zapisao: od te tvari koju nazivamo electrum magicum, moguće je načiniti ogledalo u kome ćemo vidjeti sadašnjost ili prošlost, pogledati čime se trenutno bave naši prijatelji ili neprijatelji, promatrati ljude u dalekim zemljama, bila tamo noć ili dan, au njemu moćete vidjeti i sve što je ikada bilo napisano, čuti sve što je rečeno.
Aristotelova koncepcija raspadanja zvuka kaže da svjetlost i zvučni valovi ne nestanu nakon što su proizvedeni, već se na neki način transformiraju i ostanu prisutni zauvije.
Po Ernettiju svako ljudsko biće od rođenja do smrti trasira stazu i stvara brazde svjetla i zvukova. To čini njegovu individualnu oznaku identita. Isto se primjenjuje na događaje, glazbu, kretanje.
