Nenadani susret
Nives Štambuk
Izdavač: Naklada Bošković
Stavila je sparu na glavu, a na nju vjedro...
Divila sam se okretnosti njenih ruku, kako je živo trljala grubu tkaninu, umakala je, ožimala. Kad je juteni lancun uronila u more, on se raširi pod vodom, a meni se učini ko bandira što pozdravlja morski svijet.
Ona zatvori oči uživajući u stečenu miru.
Hoću samo reći da dođu ljudi. A i mi ponekad dođemo nekima, možda baš kad im treba, kad je važno. Možda to i ne znamo. Ali oni znaju.
Samo, znate, treba biti otvoren. Okrenuti se malo oko sebe. Otvoriti vrata ili barem prozor da uđe malo svjetla. A i srce. Da, da, i srce, mislim da je ono najvažnije.
Zašto si umro, Božo - zastenje - još si mi trrbao... Da te sretnem, da znam da si tu, da znam da sam ti važna.
Osjeti veliku prazninu oko sebe i u sebi. I tugu. I nemoć.
Dosta je bilo prošlosti, pomisli dok je pozivala lift.
Svitalo je, ali, začudo, nije joj se spavalo. Kao da se tek sada probudila.
Samo se sjećam da je poslije počeo ludi ples oko širokog stabla. Ispod bujne krošnje crne murve, koja kao da je posula na nas neku čaroliju, odigravao se neki čudni ritual. Anka je bacila štap u grm i k'o curica obigravala i izvijala se propinjući se na prste. Milica se popela na zidić da može bolje dohvatiti, i bogme dosezala je najviše grane, njena vrećica se najbrže punila. Kosa crvena ko sjajni bakar bljeskala se na suncu što se probijalo kroz gustu koprenu zelenih listova i slala neobične signale svuda okolo. Čudna neka seljančica ta milica.
Ja sam pružala ruke gore, dolje, lijevo, desno, usta, vrećica, njihanje. Neobičan ples uz treptaj listova, ljubičastih grozdića i sjajnoplavog neba. Bio je to pravi sunčani reggae.
Osvrnem se naokolo na kićene oltare, raspeće, pogled mi se sretne s blagim likom Majke Božje i tada sojetih sigurnost i utjehu, baš kao nekad davno.
O, Natalie, Natalie, uzdahnem u sebi, kako si me samo našla? Na stražnjim koricama piše da je knjiga prodana u milijun primjeraka. Ja ću biti milijun i prvi kupac ako treba. Tvoja sam, Natalie.
Vratih se do police Writing. Moja me knjiga čekala. Ona je već dobro znala da sam njezina i da je moja. Sigurno već i prije no što sam ušla u ovu kniižaru i prije no što sam sišla s tramvaja. Možda je odlučila biti moja još dok smo se vozili autoputom iz Splita. Ili možda još i prije, dok ju je Natalie još pisala.
Nisam je pokušala utješiti niti razvjeriti jer je to u takvim situacijama nemoguće. Riječi ne mogu ublažiti takve tragedije.
Ona svima priča o sinu. Osobito onima koje vidi prvi put. Tako održava i širi uspomenu na njega.
Zašto ni uvik vako, jesam li se tribala razbolit da čujen od njega koju lipu rič.
Njene velike smeđe oči posebno su sjajile. U njima se ogledavalo jutarnje svjetlo i novi dan koji je puno obećavao.
Znaš Marita, prozbori Filip, u životu nisam vidio ovakve ljepote. Ovo je nešto štote ispunja, što ostaje u srcu i kad čovjek ode daleko, ovo mu daje snage. Čini mi se da bih ovdje mogao ostati zauvijek.
Sažalijojse njen život koji kao da je proletio u tren, u brizi, u radu, bez imalo obijesti i vicije. Nikad nije imala vremena za sebe. A sad je došla i bolest.
****
Priče iz zbirke Nenadani susret, autorice Nives Štambuk, kazuju nam da se ne moraju tresti brda da bi se rodila priča. U tome je njihova vrijednost, ne mora sve biti senzacija da bi nas dotaknulo. I dobro je da je tako.
Susreti se događaju svima nama, svaki dan, možda za vrijeme vožnje automobilom, putovanja autobusom, na posao, obližnje mjesto, u rodni kraj ili u neki do tada nam nepoznati veliki grad.
Susreću se stariznanci, susreću se davne ljubavi, događaju se neobične situacije... Žalimo za propuštenim, suosjećamo, radujemo se i plešemo oko nekogo stabla koje nam se nađe na putu, možda crne murve ako imamo sreće.
Može to biti samo trenutak, ali i on ostavlja trag, i on se broji u život.
I tada, kada se prepoznamo u nečijim očima, kada mali ljudi postanu naši junaci, onda je to to, onaj 'klik' kada mora nastati priča - topla, posebna, životna.
