Pravo na vlastiti smisao
Danko Plevnik
Izdavač: Prometej 2006.
Razmišljanje i pisanje su dvije stvari. Razmišljanjem čovjek ne izlazi iz svoje glave i ne dosađuje drugima. Pisanjem se htio ne htio dovodi u odnos s drugačijim glavama i postavkama i može si stvoriti podosta nepotrebnih aksiomatskih neprilika, budući da se ono što mu se u jednom trenutku pričinilo sagledivim, u drugom može učiniti nesagledivim.
Za Tomu Akvinskog svaka mudrost ima vlastiti smisao, pa bismo možda mogli isto tako kazati da svaki smisao treba imati i svoju mudrost.
Ako ga uistinu žele, ljudi svoj smisao žele sada i ovdje.
Smisao može biti izvanjska milost koja se dobiva kao i talent, ali je mnogo češće vlastita djelatnost.
U kojo su mjeri neki ljudi i ciljevi smisleniji od drugih? Voltaire je recimo bio vjeren da se nikada neće moći reći da je Bog stvorio čovjeka da bude ubijen u ratu. Postoji li smisao koji može zamjeniti sve druge smislove? Ukoliko ne postoji neki univerzalni smisao, čemu tražiti vlastiti?
Mnogi drže da je život čovjeka, zato što završava naprasnom smrću, uzaludan i da u njemu ne treba tražiti nikakav smisao. No nije li već ta sama svijest o besmislu pokazatelj smisla za svakoga tko tako rezonira?
Kroz moć ljubavi i maštu, preokrećemo obične, inertne trenutke u ljudske trenutke, one trenutke kada se osjećamo povezani s nekim ili nečim izvan samih sebe, au prisustvu nečega važnog, što zovemo smisao. Najpouzdanija mjesta za pronalaženje ljudskih trenutaka su u vezama koje činite.
Poznata Pascalova misao je da grana nikad ne može obuhvatiti smisao cijelog stabla. Treba dakle ipak težiti što cjelovitijem smislu ili bar smislu cjeline u kojoj se nalazimo, ali i imati na umu da odrezana grana više nema ni svoj singularistički smisao.
Što smo u svijetu, osuđeni smo i na vlastiti smisao. Ako svemir ima smisla za njegova stvaraoca, ond aje i on naša domovina, pa ako bezgranični svemira ima vlastitu svrhu zašto ne bi mogao imati i vremenom tako ograničen čovjek?
Smislovit život ne nastaje pukom akumulacijom vrednota. Smisao nije vrlina poput svih ostalih vrlina, uzmimo skromnosti koju postižemo disciplinom samo kontrole i odricanja vlastitog ega. Posve obratno – smisao se temelji na jasnom egu i otuda predstavlja svijest o vlastitoj perspektivi.
Zašto su djeca u pravilu najsretniji dio ljudskog roda? Jer su kod njih ludički spojeni način, kvaliteta i smisao života. Oni čine nerazdvojivo jedinstvo. Na takav neraščlanjiv način žive i tzv. primitivni narodi poput recimo Yanomanija, urođeničkog indijanskog plemena iz Brazila. Oni su svoj oblik postojanja odredili vezanošću za šume, dobrotu iz zadovoljstvo. Jesu li 'primitivni' samo zbog toga što su sretni? Ne, njih smatraju primitivnima zbog samodovljnosti i autarkizma kojem se ne mogu prodavati ideje i robe tuđe kvalitete života, koje bi potom redefinirale i smisao njihova yanomanijevska života i u opasnost doveli i samo njihovo osobito postojanje.
Uspjeh ima smisla jedino u odnosu kako definiramo neuspjeh, a ne u odnosu na vlastitu osobu. On ne može zamjeniti osobu u njenoj biti, ali joj može nametnuti način života koji je udaljava od nje same. Mi se stariji poslužimo formulacijom njemačkog filozofa Gerda Haeffnera, pokušavamo otrgnuti od načina života u kojem smo se barem dijelom više prepustili življenju negoli sami živjeli, tj vodili svoj život.
Tehnologija je bez rata i prolijevanja krvi uspjela ono što idelogije, religije i ratovi nisu mogli postići tisućljećima: dobrovoljno prihvaćanje drukčijeg načina života. Jer se globaliziranjem tehnologije – tehnologizirao i mainstream globalizacije.
Sve više mladih žele svoj identitet radije stvarati kroz sponatno globalno mrežno udruživanje nego kroz hijerarhiju i naredbe matičnog društvai države koji gube dosadašnju poziciju jer nisu u stanju osigurati osjećaj zajednice za takve pojedince i pojedinke nadolazećeg svijeta.
Kako je moguće da se terorističkim akcijama zaustavi rast rgovačkog globalizacijskog miljea koji pomoću tehnologije stvara sličan, prije svega potrošački način života? Ili se radi samo o zastoju prodaje amaričkog ili zapadnjačkog potrošačkog načina života u dijelu muslimanskog svijeta, što je trebao biti prvenstveni zadatak globalizacije?
Ne samo države nego i sve generacije neke države moraju postati globalne i pristati na univerzalne uvijete privređivanja.
Narodi koji su sposobni integrirati i individualizirati dolaze u priliku i da se brže razvijaju kao cjelina. Po nekim stereotipnim mišljenjima, problem arapskih i muslimanskih naroda uopće proizlazi upravo iz stava da je zajednica vrednija od osobe. I to se potom uzima kao ključni dokaz njihovog civilizacijskog zaostajanja?!
Smatra se da se s uvozom američkih ili zapadnih roba ne uvozi samo roba nego potreba za takvom robom, slika svijeta u kojoj takva roba igra prestižnu ulogu i način organizacije društva u kojem sve to sve više treba, a ukida čitava mreža domaćih radnih mjesta koja stvaraju robu prevladanog načina života.
Ako hamburger potire kebab, smanjuju se domaći prihoda. Coca-cola je kao američki način života bila protjerana iz Irana 1979.tijekom homeinijevske revolucije kao žrtva fundamentalista ali se fenomenu coca-colonization francuska kultura protivila još 1950-ih bez da ju je itko atributirao kao fundamentalističku. Znači li to da pobuna protiv nametanja načina života može imati legitimaciu samo unutar iste civilizacije?
Svaka zemlja ima svoje, više ili manje upadljive, oglike integrizma i anakronizma samo treba imati analitičke i političke hrabrosti da ih se prepozna i prizna.
Bosanski politički disident Alija Izetbegović ustvrdio je haldunovski da čovjek treba religiju koja je politika i politiku koja je etika.
Budući da živimo u nano-doba, u eri brze promjene svijeta, muslimanske zemlje Bliskog Istoka si ne mogu dozvoliti takvo neodgovorno traćenje stoljeća u obnovi identiteta.
Tragedija je muslimanskih društava što ona iskreno ne žele biti anakronična poput recimo urođeničkih naroda iz Amazonije, a uistinu ne znaju kako da postanu suvremena bez osjećaja gubitka identiteta. Ključ rješenja međutim nije u strahu od promjene identiteta, nego u pomanjkanju snage za razvoj vlastitog identieta.
Trgovina je obrnila tezu pa je danas naš stil neki drugi čovjek, a ne mi sami. Mi smo samo prenositelji aktualnog stila.
Samo je pitanje vremena kada će modni kreatori početi dizajnirati grobna mjesta, pa da budemo pokopani pod znakom Fendija ili Prade.
U slučaju mistika i svetaca čudo se ne sastoji u tome da oni imaju više života, intenzivniji život od drugih, već u tome da je u jima istina postala životom.
Oni koje vitla strast za gomilanjem materijalnih dobara morali bi moći na vrijeme shvatiti da je vlasništvo poput štafete, može ga se imati samo privremeno.
Važno je da se čovjek bavi onime čime se više identificira i što ga više integrira kao osobu jer će mu onda kvaliteta života biti blagodat a ne kušnja.
Što znači živjeti sve bolje i bolje, ako pritom postajemo sve lošiji i lošiji?
Kvaliteta života se može povećavati i smanjenjem utrke u ekonomskom rastu.
Podizanje kvalitete vlastitog života na tuđi račun pojava je koja počinje već u obitelji, a završava kao razvojni problem čitavog planeta.
Smisao života je ćudljiv i neprocjenjiv dojam, nekada traži toliko malo, a nekada toliko mnogo.
Kad mladi ljudi govore da imaju samo ovu ili onu stvar, ili samo ovo ili ono zadovoljstvo, govore neistinu, jer imati život znači imati pretpostavku i potencijal za sve.
Ne može se i ne bi se trebalo imati isti smisao života s dvadeset i sa sto godina. To ne znači da se osoba mora shematski ili sezonski lišavati smisla života i svaku godinu ili desetljeće započinjati svježim smislom, odnosno da je svaki novi smisao sam po sebi bolji od starog smisla, nego da treba razumjeti i očekivati da će se s promjenom uzrasta, ali i načina i kvalitete vlastitog života dovesti u pitanje dotadašnji smisao života.
Duh a ne uzrast pronalazi mudrost.
Živjeti znači neprestano odlučivati što ćemo biti.
Konačna se zrelost iskazuje i u sposobnosti čekanja i prihvaćanja vlastitog odlaska.
Čovjek se rađa i umire bez vlastitog smisla. Na samom početku i samom kraju postoji samo način na koji se diše i jede. Na svijet se dolazi plakanje a odlazi osluškivanjem, jer uho je zadnji senzor koji čovjeka povezuje s okolinom pa umirućima treba što više pričati, a ne ih ostavljati jedino u društvu medicinskih uređaja.
Goetheova vizija je d aje najsretniji čovjek onaj tko je spsoban povezati kraj svog života s početkom.
Kada život prestaje imati smisla za na smrt bolesne ljude ili za ljude u obamrlosti, on i dalje može imati smisla za njihove bližnje.
Seneka, za kojega je tijelo bilo produžetak duše, redovito je prakticirao vježbu smrti proživljavajući svaki dan kao posljednji.
Grčki filozof Protagora otkrio je vrijeme kao kairos ili pravodobni trenutak, ali trenutak čega – adekvatnog djelovanja. Što će reći da se sve treba činiti u svoje vrijeme, odnosno u pravo vrijeme, jer ako se to ne dogodi neće se moći postići ljudski smisao.
Smisleni život je život refleksivnog pamćenja, ne život slijepog iskustva.
Christine Lee je s impresivnom jednostavnošću objasnila svoje smisaone preferencije dana: Najvažnija stvar je da kušate i uživate život – jer nikada ne znate kada će završiti. Ako se ujutro ustanete i možete birati između pranja rublja i odlaska u šetnju, idite u šetnju. Mrzili biste da umrete i shvatite da ste svoj zadnji dan potrošili na pranje rublja.
Svaki dan treba smatrati kao zaseban život. Seneka
U njemačkom jeziku postoji izraz Lebenskunstler za onoga koji je od svog način aživota napravio umjetnost. Svatko bi se trebao posvetiti kultiviranju svog smisla kao osobe.
Neka nam je stvar danas toliko smislena a već sutra, ni kriva ni dužna, toliko besmislena. Kako se mijenja čovjekova osobnost, identitet, interes, pozornost i spoznaja, tako se mijenja i pridavani smisao kao ravnoteža između svih tih čimbenika unutar nas samih.
Moglo bi se reći da postoje ljudi od načina života, ljudi od kvalitete života i ljudi od smisla života.
Valja tražiti i prihvaćati pomoć samo od onih koji nas okreću nama, a ne sebi.
Vi trebate Boga da biste postojali a Bog treba vas – upravo radio onoga što je smisao vašega života.
Moram stvoriti sistem ili ću biti rob u sistemu drugog čovjeka. Ja ne želim razmišljati i uspoređivati, moj posao je stvaranje.
Čovječe, budi prvo slobodan a onda odlučuj o tome što ćeš iz tuđeg smisla zaključiti o svom smislu.
Istraživanje o smislu života nalikuje traganju u kojem niste posve sigurni što tražite sve dok to ne nađete. Naime, nitko ne traži smisao radi smisla nego radi sebe.
Doba rata je pozornica na koj glavne uloge imaju kolaps vrijednosti i agonija smisla. Više ne postoje prijatelji, više nema društva, nema morala, nema mjesta za istinui nema izgleda za život. Samo hir zla određuje koliko će on trajati.
Izaći iz klaustofobije samoga sebe znači imati potrebu prihvatiti i drugačije razjašnjenje sebe i svijeta.
Način na koj tumačimo sami sebe u svijetu nije besmilen, naprotiv, samo je u kontekstuinterpretacije smislenost uopće i moguća.
S vremenom se i budućnost smanjuje. Odlazak u mirovinu se i čini tako strašan jer ne jamči daljnji razvoj već involuciju razvoja, a time i sve veću oscilaciju smisla. Dekonstruira se identitet i fizički slabi osobnost koji su mu bili oslonac.
Usprkos razvoju sreća u modernim društvima stagnira, prijedlog je političarima da umjesto podizanja bruto nacionalnog proizvoda počnu povećavati bruto nacionalnu sreću.
Velika carstva propadaju zbog prenaprezanja.
Barnett u geopolitičku sferu uvodi novu zemljividnu podjelu svijeta na funkcionirajuću jezgru ili stabilne zemlje i raspuklinu koje čine zemlje nasilja i nemira. Osnovna njihova razlika jest u unutardržavnoj povezanosti te posebice vanjskoj povezanosti sa svijetom.
Svijet nije jedinstven iako je jedini kojega imamo, nije pravedan, iako se prihvaća da je pravedniji nego jučer.
Treba puno ljubavi da bi duša postala glagol umjesto da ostane subjekt. Trebalo bi zamisli da smo netko drugi, treba zamisliti drugog i započeti dug proces identifikacije i odbacivanja, pripisivanja i odbijanja, tako da taj proces omogućuje subjektu da pomakne, čak i sasvim malo, granicu na kojoj se prethodno nalazio a na kojoj nije mogao ostati.
Čovjek koji nikada nije pokuašao sličiti na bogove, manji je od čovjeka.
Teško je vjerovati da ljudi mogu preživjeti bez potrebe za ljudima, bez smisla za ljudsko, bez ljubavi prema smislu ljudskosti. To se ne da premostiti hiperprodukcijom roba i stvari koje čovjeka odvajaju od drugih ljudii ljudskih vrijednosti. Ako danas u drugom čovjeku više ne vidimo smisao, sutra ga nećemo vidjeti ni u sebi samima. Čiji je interes da živimo bez vlastitog smisla? I da za njega više uopće nemamo ni potrebe? Da se on intelektualno i vrijednosno toliko relativizira? Da ga naše iskonsko biće prepušta svom površnom trenutačnom identitetu?
I kada je ne izaberemo za vlastiti smisao, ljubav osta je svjetlo koje pokazuje put svakom sm
