Teorija i nakon nje
Terry Eagleton
Izdavač: Algoritam
Lukavija, potrošačka vrsta kapitalizma nagovara nas da udovoljimo svojim osjetilima i da se po mogućnosti što besramnije nagrađujemo. Tako ćemo konzumirati više dobara i roba, a osim toga naše ćemo zadovoljenje požuda poistovjetiti s opstankom sustava. Onoga tko odbije orgazmički se valjati u osjetilnim užicima, jedne će kasne noći posjetiti grozan razbojnik poznat kao superego, a kazna za takvo odricanje užitka bit će grozan osjećaj krivnje. Ali budući da će nas lupež mučiti i kada se zabavljamo, onda je ipak bolje 'udrit brigu na veselje'.
Revolucije drugih uvijek su očitije od vlastitih.
Srednje su klase nacionalnom neovisnošću mogle profitirati više od potlačenih radnika i seljaka, koji bi u uvjetima nacionalne neovisnosti sada bili u rukama domaćih, a ne više stranih izrabljivača.
Problem je trenutačno u tome što bogati imaju mobilnost, a siromašni lokalnost. Ili točnije, siromašni imaju lokalnost sve dok bogati ne stave na nju svoju šapu. Bogati su globalni, a siromašni lokalni, ali kao što je siromaštvo globalna činjenica, tako i bogari počinju shvaćati koristi lokalnosti.
Šezdesetih i sedamdesetih godina, kultura je počela podrazumijevati film, modu, životni stil, marketing, reklame i komunikacijske medije.
Ona od tada više nije na strani harmoničnog rješavanja problema, nego na strani disidenata i kritičara.
Kapitalizam traži čovjeka koji još nikada nije postojao - čovjek koji će na radnom mjestu biti razumno ovuzdan, a u golemim supermarketima razuzdano anarhičan.
U antičkome društvu proleterijat su bili oni previše siromašni da služe državi i stječu vlasništvo, ali su joj služili time što su stvarali djecu (proles - potomstvo) kao radnu snagu. Bili su to oni koji ne mogu dati ništa doli svoje tijelo. Stoga su proleteri i žene, kako je to i danas u osiromašenim religijama svijeta, bili bliski saveznoci. Krajnje siromaštvo i gubitak svojega bića - to znači biti ostavljen ni sa cime drugim, doli sa samim sobom. To kao i kod drugih životinja, znači raditi izravno vlastitim tijelom. A kako je to i dalje stanje milijuna ljudi danas na scijetu, čudno je kada vam netko kaze da je proleterijat nestao.
Kako je kultura ono od čega smo stvoreni, to bi značilo da moramo iskočiti iz svoje kože, da moramo gledati sami sebe, a ne nešto drugo, i općenito, reflektirati same sile koje nas čine ljudskim bićima. Morali bismo se preispitati tako kao da nas uopće nema.
Mi smo kao djeca koja viču da im trebaju tješitelji, i mora nas se, dok se peremo i udaramo oko sebe, dugo uvjeravati da priznamo da nam ne trebaju. Ako se odreknemo naših metafizičkih tješitelja doći ćemo do važnog otkrića da oni zapravo ništa ne mijenjaju. Kada bismo to prihvatili, postali bismo potpuno postmetafizični, a time i slobodni. Ali Nietzsche nas je upozorio da smo ubili Boga, ali da smo sakrili tijelo, te da se i dalje ponašamo kao da je on još živ. Postmodernizam nas opominje da priznamo kako rušenjem temelja, osim svojih lanaca, ništa nećemo izgubiti. Sada možemo činiti što želimo, a da ne vučemo za sobom golemi metafizički balast koji bi trebalo pravdati. Kada čekiramo prtljagu, oslobodili smo ruke.
Modernizam je bio refleksija loma cijele jedne civilizacije. Sva uvjerenja koja su društvu srednjeg sloja u devetnaestom stoljeću tako dobro služila - liberalizam, demokracija, individualizam, znanstveno istraživanje, povijesni napredak, suverenitet uma, doživjela su krizu. Počeo je snažan razvoj tehnologije i naglo širenje političke nestabilnosti. Postalo je teško vjerovati da postoji još ijedan urođeni poredak svijeta. Umjesto toga, pronašli smo svijet koji smo sami izgradili.
Upravo kad smo počeli misliti 'na malo', povijest je počela djelovAti na veliko. Djeluj lokalno, misli globalno.
Poput kulture, intelektualci su bili istodobno unutar i izvan društva. Imali su autoritet, ali nisu imali moć. Bio je to sekularni kler modernoga doba.
Vrlo je uvjerljivo mišljenje da je sreća, točnije ime za taj posebni oblik dobrog života, ono čemu teže ljudska bića. To bi objasnilo većinu onoga što vidimo oko nas - ljude koji se ujutro, u neka neljudska vremena, spremno bude ili pak, brižljivo suše četkicu za zube navečer. Ali što je sreća? Ako ona znači jednostavno zadovoljstvo, onda ljudska bića očito mogu biti sretna kada se lijeno prikuju za televizor cetrnaest sati na dan, i kada staklenih pogleda žvaču potencijalno smrtonosne supstancije. Teško možemo izbjeći zaključak da živjeti dobar ljudski život znači malo više od toga. Jer to je odveć nalik na sreću jednog zeca.
Ali kuda bi ljudski život trebao ići? Jer ljudski životi nisu poput autobusa ili biciklističkih utrka, a ideja da je život samo niz zapreka koje treba nadilaziti kako bismo postigli cilj samo je kažnjavalačka puritanska fantazija izviđačkih voditelja, generala i izvršnih direktora korporacija.
Da bismo živjeli doista ispunjenim životima, mora nam biti dopusteno raditi to što radimo zbog samog rada.
Bit ljudske prirode jest u tome da ona nema cilj.
Ali kako su ljudska bića po prirodi povijesna bića, nama se čini kao da nekuda idemo - pa se to teleološko kretanje može pogrešno pročitati i zaboraviti da sve što činimo, činimo zbog same te stvari.
Ja se usuđujem činiti sve ono što može postati čovjek, onaj tko se usuđuje učiniti više - to nije.
Kada se usuđuješ nešto učiniti, tada si čovjek. A da postaneš više od onoga što si bio, moraš biti više čovjek.
To je svađa između onih koji ograničenja ljudske prirode smatraju kreativnima, poput machbetha i onih poput Lady Machbeth, kojima biti čovjek znači stalno nadilaziti granice. Za samog Machbetha, prekoračiti kreativna ograničenja znači razgraditi se, postati ništa u aktu u kojem želimo postati sve. To stari Grci zovu hybris, ili pretjeranom samouvjerenošću. Za Lady Macbeth ne postoji priroda koja ograničava: ljudskost je slobodna kreirati se ili rekonstruirati u potencijalno beskrajnom procesu. Što više činiš, to više jesi.
Ako odbacite ili zanemarite materijalnost, esenciju prirodne vrste - čovjeka, bit ćete ostavljeni s pretpostavkom da ljudska bića postoje samo na nekoj razini smisla i vrijednosti.
Aristotel je mislio da postoji određeni način života koji nam takoreći dopušta da budemo najbolji za našu vrstu bića. A to je život koji vodimo prema vrlinama. Židovsko kršćanska tradicija smatra da je to život milosrđa i ljubavi. Grubo rečeno, to znači da mi postajemo mogućnost za samorealizaciju drugoga. Samo time što sam ja sredstvo tvoje samorealizacije, ja mogu postići svoju, i obrnuto. Kod Aristotela nema gotovo ništa od takve recipročnosti. Politički oblik takve etike poznat je kao socijalizam, za kojega je prema Marxovim riječima slobodan razvoj svakoga uvjet za slobodan razvoj svih. To je ispolitizirana ljubav ili recipročnost na svakom koraku.
Uživanje stvara dubok osjećaj blagostanja, osjećaj koji za Aristotela nastaje zbog kreposnog života. Vrlina ili krepost ovdje označava samo tehniku ljudskog bića. Postati čovjek je nešto u čemu morate postati dobri, baš kao što to činite kada igrate biljar ili kada želite izbjeći stanodavca pri plaćanju dugova.
Sreća nije samo stanje duha, kao što ni igra šaha nije samo stanje duha. Ljudi mogu biti zadovoljni svojom situacijom, ali ako primjerice ne mogu igrati aktivnu ulogu u određivanju vlastitog života, onda oni, prema Aristotelu, ne mogu doista biti ispunjeni.
Onaj tko nije otvoren za dijalog s drugima, tko nije spreman slušati, pošteno argumentirati i priznati da ima krivo, ne može napraviti nikakav pomak u ispitivNju svijeta.
Shvaćanje situacije drugoga kakva doista jest, suprotno je sentimentalizmu. Sentimentalizam svijet smatra dobroćudno obojenim prema vlastitoj slici, dok sebičnost u skladu sa sobom boji svijet zločudno. Suprotnost fokusiranju na samoga sebe, kojemu je svijet samo zamišljena slika vlastitoga ega, jest ono što moderna teorija zove decentriranjem ili ono što se tradicionalnije zove nepristranost.
Za ratobornijeg kulturnog teoretičara, moral je također bio sentimentalan i neznanstven. Odveć je često bio samo izmišljotina za podjarmljivanje drugih ljudi.
Prema Židovskom Svetom pismu ne smijete stvoriti sliku Boga, ne smijete mu čak dati ni ime, jer je jedina slika Boga - ljudskost.
Ja nisam vlasnik svojih osjetila. Osjećati probadanje u tijelu nije isto što i imati kapu od tvida. Mogu vam dati svoju kapu, ali vam ne mogu dati svoju bol. Svoje tijelo mogu nazvati svojim, ali samo kada želim napraviti razliku između vašeg tijela i svojev, a ne zato da istaknem kako sam mu ja vlasnik. Kada je riječ o krvi i mesu, nema privatnog poduzetništva.
Moja je smrt - moja smrt, ona se već izlučuje u mojim kostima i potajno je na djelu u mojem tijelu, pa ipak, ona skače na moje tijelo i gasi ga kao da dolazi iz neke druge dimenzije. Smrt uvijek dolazi u krivo vrijeme.
Činjenica je da ne možemo živjeti u sadašnjosti, odnosno da je sadašnjost za nas uvijek dio jednog nedovršenog projekta, pretvara kronike naših života u Priče. U životu jedne zlatne ribice nema ništa posebno dragocjeno. Mi ne možemo izabrati da živimo nepovjesno: povijest je naša sudbina, baš kao što je to i smrt.
Ali kada bismo u sadašnji trenutak zagrizli do jezgre, prema rječima pjesnika Edwarda Thomasa, iskusili bismo neku vrstu vječnosti.
Vječnost, ako igdje postoji, ona mora postojati ovdje i sada. A vječnost nije za nas. U ljudima uvijek ima više postojanja. Mi smo češće JOŠ NE negoli SADA. Naš je život pun požuda i potreba, a to do srži prazni našu egzistenciju. Ako je sloboda naša bit, osuđeni smo na to da nam isklizne svaka opsežna definicija samih sebe. A još nas je teže definirati ili predočiti ako smo zvijeri koje same sebi proturječe, čardaci ni na nebu ni na zemlji, životinje i anđeli.
Svakog trenutka umiremo.
Smrt upozorava na krajnju nesposobnost da vladamo svojim životom, a time i na uzaludnost i neprimjerenost pokušaja da vladamo životom drugih.
Zaljubljenost u nepostojanje preslikava djelovanje nagona smrti. A upravo nas nagon za smrću zavodi prema uništenju kako bismo stekli apsolutnu sigurnost ništavila. Nepostojanje je krajnja čistoća. Nepostojanje znači neokaljanost negacijom, savršenstvo prazne stranice papira.
