Pomirenje – jedinstvenost znanja
Edward O. Wilson
Izdavač: Algoritam 2010.
Prvi korak do mudrosti je nazvati stvari pravim imenima.
Sva se materija u osnovi sastoji od vode.
Ljudi moraju pripadati plemenu, čeznu za smislom većim od njih sami. Najdublji porivi ljudskog duha obvezuju nas da budemo više od oživljenog blata i moramo imati priču o tome odakle smo došli i zašto smo ovdje. Bili Sveto pismo moglo biti samo prvi pismeni pokušaj objašnjavanja univerzuma i naše važnosti u njemu? Možda je znanost nastavak iste stvari na novom i bolje testiranom terenu. Ako je tako, znanost je u tom smislu oslobođena religija, ispisana velikim slovima.
Kad ujedinimo dovoljno znanja, shvatit ćemo tko smo i zašto smo ovdje.
Najveći pothvat uma vijek je bio i bit će pokušaj povezivanja prirodnih i humanističkih znanosti. Trenutačna fragmentacija znanja i kaos u filozofiji koji proizlazi iz toga nisu odrazi stvarnog svijeta već artefakti školskog sustava.
Pomirenje jest ključ ujedinjenja.
Britanski neurobiolog Charles Sherrington govori o mozgu kao o začaranom tkalačkom stanu, koji stalno veze sliku vanjskog svijeta, trgajući niti i ponovo ih povezujući, izmišljajući druge svjetove, stvarajući minijaturni univerzum. Kolektivnim um pismenih društava – svjetska kultura – neizmjerno je veći tkalački stan. Pomoću znanosti dobio je moć mapiranja vanjske stvarnosti daleko izvan dosega jednoga uma, a pomoću umjetnosti sredstvo konstrukcije priča, slika i ritmova neizmjerno raznolikijih od proizvoda bilo kojeg usamljenog genija. Tkalački stan je isti, za znanost i umjetnost, i postoji opće objašnjenje njegova izvora i prirode, a time i ljudskog stanja, od daleke povijesti genetičke evolucije do moderne kulture. Pomirenje uzročnih objašnjenja sredstvo je kojim jedan um može putovati najbrže i najsigurnije od jednog dijela kolektivnog uma do drugog.
Mislili su da savršenstvo nebeskih tijela koje su otkrili astronomija i fizika može poslužiti kao model za ljudsko društvo. Vjerovali su u jedinstvo sveg znanja, individualna ljudska prava, prirodni zakon i neograničeni ljudski progres. Pokušali su izbjeći metafiziku čak i kad su ih nedostaci i nepotpunosti njihovih objašnjenja prisiljavali da je upotrijebe. Odupirali su se organiziranoj religiji. Prezirali su otkrivenje i dogmu. Prihvaćali su, ili barem tolerirali, državu kao nužnost zbog civilnog poretka. Vjerovali su da će obrazovanje i ispravno rezoniranje neizmjerno koristiti čovječanstvu.
Čovjek koji umre u žustroj potrazi jest poput čovjeka ranjenog u velikom uzbuđenju, koji neko vrijeme i ne osjeća bol.
Um nije kao prazna ploča. Na ploči ne možete pisati nove stvari ako ne obrišete stare, u umu ne možete izbrisati staro osim pisanjem novoga.
Držite se podalje od idola, promatrajte svijet oko sebe onakav kakav on zaista jest, i koristite se najboljim sredstvima prijenosa stvarnosti onakve kakvu ste je doživjeli, stavite u to svaku stanicu svojeg bića.
Naše duše vide to besmrtno more
Što nas je dovelo ovamo,
Mogu u trenutku otputovati tamo,
I vidjeti djecu kako se igraju na obali,
I čuti moćne valove kako se vječno valjaju.
Nismo te napravili niti od neba niti od zemlje, niti smrtnim niti besmrtnim, tako da se, slobodom izbora i časno, možeš oblikovati kao tvorac u kojem god obliku želiš.
Oduvijek su postojale dvije vrste izvornih mislilaca: oni koji gledajući nered pokušavaju stvoriti red i oni koji naišavši na red, protestiraju stvarajući nered. Napetost između te dvije vrste tjera spoznaju naprijed. Podiže je na krivudavoj putanji progresa. A u darvinovskom natjecanju ideja, red uvijek pobjeđuje, jer stvarni svijet jednostavno funkcionira na taj način.
Najveća podjela unutar čovječanstva danas nije između rasa ili religija, čak ni između pismenih i nepismenih, što se često smatra. To je ponor koji dijeli znanstvene od predznanstvenih kultura. Bez instrumenata akumuliranog znanja prirodnih znanosti - fizike, kemije i biologije – ljudi su zarobljeni u kognitivnom zatvoru. Oni su poput inteligentnih riba rođenih u dubokom, zasjenjenom jezeru. Lutaju nemirno, čeznu za izlaskom i misle o vanjskom svijetu. Izmišljaju ingeniozne spekulacije i mitove o porijeklu vode koja ih okružuje i sputava, o suncu i nebu i zvijezdama iznad sebe, i značenju vlastitog postojanja. Ali, u krivu su, uvijek u krivu, jer je svijet predaleko od običnog iskustva da bi se mogao i zamisliti.
Pomoću instrumentalne znanosti čovječanstvo je pobjeglo iz zatvora i proširilo svoje shvaćanje fizičke stvarnosti. Nekada smo bili gotovo slijepi, sada možemo vidjeti – doslovno. Vidljivo svjetlo, naučili smo, nije jedina osvjetljujuća energija u univerzumu, što je tvrdio predznanstveni zdravi razum. To je samo vrlo tanki tračak elektromagnetske radijacije, koji sadrži valne duljine od 400 do 700 nanometara (milijardinka metra), unutar spektra koji se kreće od trilijunima puta kraćih gama zraka do trilijunima puta duljih radiovalova. Radijacije većine toga raspona u vrlo različitim količinama neprekidno zapljuskuju naša tijela. Ali bez instrumenata mi smo nesvjesni njihova postojanja.
+++
Naši su snovi maske nesvjesnih želja.
Ako se uskoro ne probudimo, ne pamtimo nikakve detalje snova. 95-99% snova potpuno se zaboravlja. Manjina ljudi vjeruje, pogrešno, da uopće ne sanja. Ta zapanjujuća amnezija posljedica je male količine koncentracije transmitera amina koji su potrebni za pretvaranje kratkotrajne memorije u dugotrajnu.
Teorija kaosa je autentično duboki princip prirode. On kaže da ekstremno komplicirana, izvana nedokučivi obrasci mogu biti određeni malim, mjerljivim promjenama unutar sustava.
Dok su nukleinske kiseline kod, proteini su tvar života tvoreći pola suhe težine životinja. Oni daju oblik tijelu, drže ga zajedno kolagenim nitima, pokreću ga mišićima, kataliziraju sve njegove animirajuće kemijske reakcije, prenose kisik do svih njegovih dijelova, naoružavaju imunološki sustav, i nose signale pomoću kojih mozak skenira okolinu i upravlja ponašanjem.
Mozak je stroj napravljen ne da shvati sebe, već da preživi. Kako su ta dva cilja u osnovi različiti, um bez pomoći činjeničnog znanja vidi svijet samo u malim djelićima. On naglašava dijelove svijeta koje mora poznavati kako bi doživio sljedeći dan, a ostalo ostaje u tami.
Čak i danas ljudi znaju više o svojim automobilima nego o umovima – i o tome zašto je temeljno objašnjenje uma empirijski, a ne filozofski ili religiozni zadatak.
S obzirom na ograničenje volumena mozga, potrebno je pronaći način da se uklope memorijske banke i integracijski sustavi višeg reda potrebni za stvaranje svjesnih misli. Jedino dostupno sredstve jest povećanje površine: raširite stanice u široku plahtu izgnječite je u loptu. Ljudski celebralni korteks takva je plahta površine oko m2 napučena milijunima staničnih tijela po kvadratnom centimetru, presavijena precizno poput origamija u mnoge zavojite grebene i pukotine, uredno smještena u moždanu šupljinu.
U krizi se vrijeme usporava: čini se da događaj traje minutama.
Trajni oblik i intenzitet emocija naziva se raspoloženje. Sposobnost mozga da stvara nove scenarije i odredi koji su najuspješniji zove se kreativnost. Trajna proizvodnja scenarija kojima nedostaje realnost i vrijednost za preživljavanje naziva se ludilo.
Scenariji uma su beskonačni u detaljima, njihov sadržaj evoluira u skladu s jedinstvenom poviješću i fiziologijom pojedinca. Kako ćemo to unijeti u računalo?
Kao dio koevolucije gena i kulture, kultura se svake generacije kolektivno rekonstruira u umovima pojedinaca. Kad je usmena tradicija nadopunjen pismom i umjetnošću, kultura može neograničeno narasti, pa čak i preskočiti generacije. Ali temeljni utjecaj epigenetičkih pravila, koja se ne mogu izbrisati, ostaje stalan.
Ako ima dovoljno generacija, mutacije i kombinacije mogu stvoriti gotovo beskrajnu količinu nasljednih varijacija među pojedincima u populaciji. Primjerice, kad bi samo tisuću gena od pedeset do sto tisuća iz ljudskog genoma postojalo u dva oblika u populaciji, broj zamislivih genetičkih kombinacija bio bi 10na 500, više od svih atoma u vidljivom univerzumu. Osim kod identičnih blizanaca, vjerojatnost da dva ljudska bića dijele iste gene ili da su ih dijelili tijekom povijesti hominida beznačajno je mala. Kromosomi i geni roditelja u svakoj se generaciji miješaju i proizvode nove mješavine. Ali to stalno dijeljenje i rekonfiguracija sami po sebi ne uzrokuju evoluciju. Stalna upravljačka sila jest prirodna selekcija. Geni koji organizmu daju veće izglede preživljavanja i razmnožavanja, definirajući njegovu anatomiju, fiziologiju i ponašanje, šire se u populaciji iz generacije u generaciju. Broj ostalih se smanjuje. Isto tako, populacije ili cijele vrste koje su uspješnije u preživljavanju i razmnožavanju nadvladaju nad ostalima.
Sva kultura dolazi iz kulture. Bila ta metafora prihvaćena ili ne, neporeciva istina je da svako društvo stvara kulturu, i ona njega.
Kultura lovaca sakupljača iz Kalaharia se vrlo razlikuje od kulture Parižana, ali razlike između njih primarno su rezultat povijesti i okoline, i nisu porijeklom genetske.
Kako je pokazano elementarnim slučajevima parajezika i rječnika boja, kultura je nastala iz gena i zauvijek nosi njihov pečat. Izumom metafore i novog značenja, istovremeno je dobila i vlastiti život. Kako bismo shvatili ljudsko stanje, treba shvatiti i gene i kulturu, ne odvojeno na tradicionalni način prirodnih i humanističkih znanosti, već zajedno, uz priznanje realnosti ljudske evolucije.
Društveni znanstvenici u globalu nisu obraćali veliku pozornost na temelje ljudske prirode i gotovo da nisu imali nikakav interes za njezine dubinske uzroke. U ovom smislu, društvene znanosti ograničene su ostacima snažnih povijesnih prethodnika.
Koliko će dugo te izgubljene duše plaćati za svoje grijehe? Cijelu vječnost. Vječnost. Kako bismo mi s jedanaest godina, zacijelo misli ona, mogli i zamislit koliko je duga vječnost? Zamislite najveću planinu na svijetu, sačinjenu od tvrdog kamena. Jednom u stotinu godina ptica proleti preko planine i vrhom krila lagano dotakne njezin vrh. Vječnost je onoliko duga koliko bi krilu ptice trebalo da istroši planinu do kraja. Od tada, pakao i vječnost ne povezujem s vatrom i plamenom, nego s nečim hladnim i nepromjenjivim, snježnom tundrom zasjenjenom golemom granitnom planinom koja baca sjenu na krajolik.
I dok su lovci iz Kalaharija vrijedni učenici ponašanja životinja, posve su antropomorfni u svojoj interpretaciji. Nastoje ući u umove životinja koje prate. Zamišljaju, projiciraju misli izravno u svijet oko sebe, i stvaraju analogije.
S pomirbenim objašnjenje, jedinice na različitim razinama biološke organizacije mogu se ponovno sklopiti. Među njima će biti cijele životinje i biljke kako ih normalno vidimo – ne kao zbirke molekula u biokemijskom vremenu, premale i prebrzo promjenjive da bismo ih vidjeli golim okom, ne kao cijele populacije koje žive u sporoj kretnji ekološkog vremena, nego kao cijele populacije koje žive u sporoj kretnji ekološkog vremena, nego kao pojedine biljke i životinje ograničene na isječak organiziranog vremena u kojem je ljudska svijest, budući da je i sama organizmična, prisiljena postojati.
Dvije konkurentne pretpostavke jesu poput otoka u moru kaosa, nepomične, različite poput života i smrti, poput tvari i praznine. Koja ej od njih točna ne možemo spoznati čistom logikom – u ovom trenutku, samo će vas skok vjere prebaciti s jedne na drugu. No, do pravog odgovora na kraju ćemo doći akumulacijom objektivnih dokaza. Vjerujem da je moralno rezoniranje na svim razinama intrinzično pomirbeno s prirodnim znanostima.
Strah je prva stvar na zemlji koja je stvorila bogove. Naš svjesni um žudi za trajnim postojanjem. Ako ne možemo imati vječni život u tijelu, dostajat će i apsorpcija u neku besmrtnu cjelinu. Dostajat će bilo što, samo ako pojedincu daje smisao i nekako u vječnost produljuje kratko postojanje uma i duha koje je sv. Augustin u svojoj lamentaciji opisao kao kratak dan u vremenu.
Naravno da je to sreća – pronaći božanstvo ili ući u cjelinu Prirode, ilu uhvatiti i zadržati nešto neopisivo, predivno i vječno. Milijuni traže. Bez toga, osjećaju se izgubljenima, kao da plutaju u životu bez krajnjeg smisla.
Ona kreće onkraj običnih molitvi devocije i zahtjeva na drugu razinu, molitvu da postane zatočenik Boga. Na nju se spušta duboki osjećaj utjehe i mira, kad je Gospodin obdari 'vodom velikih blagoslova i milosti'. Njezin um prestaje mariti za zemaljske stvari.
Etika i religija – isto vrijedi i za religije. Neke kozmologije u činjeničnom smislu manje su točne od drugih, a neka etička načela nisu toliko djelotvorna.
