Zrcaljenje drugih
Marco Iacoboni
Izdavač: Algoritam 2012
Kad dođemo do doista bitnog, što to mi činimo po cijele dane? Odčitavamo i odgonetavamo svijet, posebice ljude koje susrećemo.
Do vrlo suptilnog razumijevanja drugih ljudi dolazimo zahvaljujući nakupinama posebnih stanica u mozgu koje nazivamo zrcalni neuroni. To su ta sićušna čuda koja nas vode kroz dan. Ona su stožerska sastavnica, temeljno sredstvo pomoću kojeg uspijevamo ploviti kroz život. One nas uzajamno povezuju, mentalno i emocionalno.
Vidjeti sportaša kako se natječe, znači i sam se natjecati. Neki od neurona koji nam se u mozgu pobude dok gledamo sportaša kako hvata loptu isti su oni neuroni koji počinju djelovati kad i sami uhvatimo loptu.
Ljudski mozak sadrži oko sto milijardi neurona, od kojih svaki dolazi u dodir s tisućama, pa i desetinama tisuća, drugih neurona. Te veze, odnosno sinapse, sredstvo su i način na koji neuroni uzajamno komuniciraju, a broj im je zapanjujući.
Stanice u majmunskom mozgu koje šalju signale ostalim stanicama anatomski povezanima s mišićima nemaju se zbog čega pobuđivati dok majmun sjedi posve miran i nepokretan, te ruku prekriženih u krilu promatra kretnje nekog drugog. Pa ipak, te su se stanice pokrenule.
U mozgu percepcija i djelovanje, odnosno pokret nisu razdvojeni. Riječ je jednostavno o neraskidivo povezanom licu i naličju istog novčića.
Kanonski neuroni u području F5 koji se aktiviraju kad majmun punom šakom dohvati cijelu jabuku, pobudit će se jedino u slučaju da majmun ugleda cijelu jabuku, ali neće se pokrenuti ako ugleda suhu grožđicu za koju mu je nužan precizan dohvat.
Zrcalni neuroni mogu stjecati nove osobine, što je ključna značajka na kojo bi se moglo temeljiti učenje oponašanjem. To upućuje na vezu zrcalnih neurona i imitativnog ponašanja, što je inače moćan mehanizam učenja.
Kad ljudi slobodno čine što im se svidi, obično oponašaju jedni druge.
U djece postoji snažna povezanost između oponašanja i verbalne komunikacije. Kad djeca što su tek prohodala, a još ne znaju govoriti, stupaju u interakcije, najčešće oponašaju jedno drugo. Što se dijete više igra oponašajući, to će to isto dijete tečnije govoriti za godinu ili dvije dana. Oponašanje je među malom djecom, po svoj prilici, uvod i istodobno sredstvo pospješivanja komunikacije.
Najveća aktivnost mišića usana ispitanika bilježena je dok su promatrali mucavca kako čita, najsnažnija aktivnost u rukama zabilježena je dok su ispitanici promatrali nadmetanje u obaranju ruku. Jednako kao što predmeti ispitivanja u eksperimentalnoj fizici počinju vibrirati pod utjecajem energetskih impulsa pri određenim frekvencijama, tako se i mišići ispitanika, čini se počnu pobuđivati i titrati istom učestalošću kao i mišići pri naprezanju u aktivnog sudionika.
Zrcalni neuroni kodiraju namjere.
Zrcaljenje tuđeg govora nužno je kako bismo ga mogli percipirati.
Moj se mozak bavi onim što vidi, a ono što mozak vidi određuje ono što ja osjećam.
O ljudima ponekad razmišljam kao o kameleonima, a nisam prvi kojem se nametnula takva usporedba. Ljudi imaju poriv da se uzajamno oponašaju – da usklađuju kretanje svojih tijela, postupke, pa čak i način kako se obraćaju jedan drugom.
Dok nas netko oponaša, pokazujemo veću sklonost takvoj osobi. Je li to razlog zašto pokazujemo automatsku sklonost oponašanju drugih? Mislim da je to točno.
Poznato nam je kako parovi postižu veću sličnost crta lica (više podsjećaju jedno na drugo) poslije četvt stoljeća provedenih u braku, nego u trenutku vjenčanja. Taj je efekt uvjetovan i kakvoćom braka: što je brak bolji i uspješniji to je i veća sličnost crta lica.
Pomoću zrcalnih neurona u drugim ljudima vidimo i gledamo sebe.
Uzajamno oponašanje ključno je obilježje socijalne interakcije.
Djeca koja će naposljetku oboljeti od autizma pokazuju sklonost da ne gledaju u majku, oca ili onoga tko se brine o njima, pa ne mogu povezati svoje pokrete s kretnjama ljudi koji ih oponašaju. Iz toga slijedi da se njihove zrcalne neurone ne može ni uobličavati niti ih snažiti.
Migrenu izaziva poglavito neurološka disfuncija, posebice fenomen nazvan širećom depresijom.
Smanjenje električne aktivnost doslovno se širi na susjedne dijelove mozga.
Već i samo razmišljanje o profesorima sa studija čini vas oštroumnijima, dok vas razmišljanje o nogometnih huliganima čini tupastima. Oponašanje može na nas utjecati tako da postajemo sporiji, brži, mudri, tupastiji, spremni priskočiti upomoć, neotesani, pristojni, dosadni, neprijateljski natrojeni.....
Izloženost nasilju u medijima u ranom djetinjstvu povezana je s pojavom agresivnog i asocijalnog ponašanja čak i desetak godina kasnije, odnosno poslije mature.
Mediji koji raspačavaju svojim nasilnim programom takvo oponašano nasilje – uopće ne snose nikakvu odgovornost. Prema teoretičarima slobode govora svi smo mi racionalni, samostalni i svjesni donositelji odluka. Međutim, od opaženih nesvjesnih oblika oponašanja do kojih dolazi dok pojedinci stupaju u društvene interakcije, pa do neurobioloških mehanizama zrcaljenja prouzročenih neurološkim sastavnicama samih zrcalnih neurona, navode na zaključak o postojanju određenog stupnja nekontroliranog biološkog automatizma, koji bi mogao dovesti u pitanje i srušiti klasično stajalište o samostalnosti čovjeka pri odlučivanju što je u samo temelju pojma slobodne volje.
Vezano za kupovine, što se otrkiva pobuđenošću u sustavu zrcalnih neurona, moralo bi biti vrlo dobra naznaka budućeg ponašanja – odnosno budućih odluka i kupovanja.
Posezanje za negativnim vodi do pobjede, odnosno kako bez obzira na sve što govore općenito anketarima ili ispitivačima što ih dočekuju na izlazu iz birališta o razlozima zbo kojih su glasovali na određeni način, ljudi uvijek glasuju zbog gnjeva i strepnje koje osjećaju.
Istinske transkulturalne doticaje zapravo nam priječi utjecaj masovnih sustava vjerovanja – vjerskih i političkih – koji neprestano niječu i potiskuju tu temeljnu neurobiologiju što nas povezuje.
Naše poznavanje moćnih neurobioloških mehanizama što se kriju u korijenu čovjekove društvenosti nudi nam neprocjenjive resurse pomoću kojih bismo mogli odrediti i utvrditi kako smanjiti nasilno ponašanje, povećati empatiju i otvoriti se drugim kulturama a da ne zaboravljamo vlastitu. Razvili smo se do stupnja kad se možemo duboko povezati s drugim ljudima. Svijest o tome mogla bi nas i morala još više uzajamno približiti.
