Intelektualac - pozitivna moć negativnog mišljenja
Steve Fuller
Izdavač: Jesenski i Turk 2010.
Intelektualci se rađaju u obrambenom stavu.
Sokrat je ideje smatrao misaonom valutom. No smatrao ih je i božanskom imovinom. Bogovi s nama mogu podijeti svoje ideje kad postignemo određeno stanje uma, no ideje se ne mogu kupovati i prodavati po vlastitom nahođenju.
Ljudi obično griješe u razmišljanju i djelovanju jer nisu načisto s time što žele, te zbog toga ne mogu odlučiti koji je način primjeren za postizanje njihova cilja. Protagora je slavnom rečenicom Čovjek je mjera svih stvari! želio postaviti krajnje mjerilo s pomoću kojega nas drugi mogu prosuđivati.
Pouzdan pokus stavljanja na kušnju intelektualčeve privrženosti poznato, prosvjetiteljskom geslu Istina će vas osloboditi, jest volja da se raspravlja čak i o najškakljivijim tabu temama. Ne postoje "tamne strane" ideja, događa se samo to da ih svjetlost katkad ne obasja. Za razliku od znanstvenika i ostalih stručnjaka, intelektualac ima dovoljno vjere u ljudsko razmišljanje - pogrešivo kakvo već jest - da želi poticati ljude u prosuđivanju čak i onih stvari koje smatraju spornima. Ako su, kao što stručnjaci često vjeruju, ljudi skloni da brkaju pravo i krivo, tada ta činjenica može jednostavno pokazati da su takozvane istine samo nagađanja čije se poricanje institucionalno odugovlači.
Izvorni skeptici antičke Grčke skovali su pojam etike za svijet u kojemu se Istina i Laž nikad sa sigurnošću ne mogu razlikovati.
Sve dok čovječanstvo bude raznoliko razmišljalo, intelektualac će se suprostavljati onome u što vjeruje većina ljudi zato što se većina po svoj prilici nalazi pod čizmom vlasti.
Presudan trenutak u životu gotovo svakoga junaka dogodi se kad on u drugome vidi ono što najviše prezire u samome sebi (i stoga najviše sumnja u to kod drugih). Taj trenutak odbojnosti dovodi do toga da junak prepozna ideal koji sada mora utjeloviti. Od tog trenutka, intelektualac kao junak internalizira, to jest usvaja obje strane borbe i postiže stanje u utarnje budnosti i paranoje.
Intelektualac čita novine kao skrivene pozive koje mu upućuje očajni svijet.
Pretpostavimo da tvrdim: Uvijek lažem. Trebate li mi vjerovati. Ako mi vjerujete, tada pretpostavljate da ne lažem o svom laganju.
Ford nije želio neprodane automobile gomilati u skladištima nakon što bi se tržište zasitilo. To bi prometnulo u žrtvu vlastita uspjeha. Općenito govoreći, ekonomisti su, počevši od Thomasa Mlathusa, zaključili da je uzrok depresije prevelika proizvodnja. Fordova ideja bila je da proizvodi automobile samo osrednje kvalitete i da uvijek održava nisko stanje zaliha na skladištu. T je zakonski uredilo mogućnost da se tržištu predstave novi modeli. U pozadini te ideje koja je poslije prozvana planiranim zastarijevanjem, jest shvaćanje da se u nečiju korist može manipulirati spontanim ponašanjem. Zato je Ford razmišljao na slijedeći način: vozači u svakom slučaju moraju kupiti nove automobile, pa zašto ne pokušamo kontrolirati kad će to učiniti?
Potrebna je smjena generacija prije nego što su se znanstvenici na vrhu priviknuli na revolucionarna gledišta.
Život kakav poznajemo ovisi o našim idejama koje uvijek prestanu važiti neposredno prije presudnog trenutka.
Zašto bi tvrtka ulagala velika sredstva u vlastito istraživanje i odjel razvoja kad lako može ostvariti istu korist uz manje troškove oslanjajući se na ljude koji se ponašaju kao da znanje struji oko nas u obilnim količinama poput zraka ili vode? Oni koji u tome vide neumoljivi marš kapitalizma na djelu tvrde da ih nedavne državne inicijative osnaživanja povezanosti sveučilišta i industrije podsjećaju na stare kolonijalne strategije poticanja produktivnosti i iskorištavanje starosjedilačkog praznovjerja. Jedina razlika sastoji se u tome da su danas urođenici naši doktori znanosti.
Pretpostavimo da se povijest ponavlja zato što nikad zapravo otprve ne naučimo njezine lekcije. To znači da nam se pruža druga prilika kako bismo ili potvrdili ono što smo uzeli zdravo za gotovo ili promjenili svoje mišljenje u cjelosti.
Oporučno nam je ostavljen savršen zapis prošlosti i obavezni smo na tom temelju dalje graditi. Nietzsce je radije vjerovao da je povijest uvijek u procesu izrade - što znači da se uvijek može pobiti i da je zrela za ponovno otkrivanje. Ta mogućnost otvorene prošlosti istodobno je i zastrašujuća i oslobađajuća.
U smislu izreke Istina će vas osloboditi, bez obzira na to što sve može biti istinito, zasigurno je ovo: naše kolektivno pamćenje dovoljno je nesavršeno, bez obzira na to činimo li nešto ili ne činimo ništa, pa se bilo kakva sklonost koju možemo gajiti prema vjerovanju da nešto mora biti istinito ili lažno, to jest da ne može biti drugačije, treba smatrati nedostatkom mašte, a ne neuspjehom u prepoznavanju krajnje stvarnosti. Zbog toga je jedino pouzdano sredstvo postizanja istine kriticizam. Naravno, kriticizam ne pogađa uvijek svoj cilj, no to je ipak jedinstveno oružje u arsenalu svakog intelektualca.
Činjenice možemo zaoraviti tako što ćemo ih pretvoriti u probleme.
Ne vrijeđaj onoga kojite optužuje.
Ideje unose život u inače nepokretnu materiju.
Razmišljanje je vrsta borbe.
Intelektualci bi mlade trebali uvjeriti da su stvari bile bolje, ali i da mogu biti bolje. No to je lakše reći nego učiniti, zato što mladi ne shvaćaju da su stari usvojili gledišta koja su bila sastavni dio onog vremena, već su naprotiv skloni mišljenju da su stari počinili pogreške koje je bilo moguće izbjeći, a koje se sada mladi trude ispraviti. Možda je takva iluzija nužna kako bi se činilo da uvijek netko ostvaruje napredak. Međutim, mladi ne shvaćaj i ne uvažavaju da su pogreške koje su počinili njihovi stari bile, i uvijek će biti, neizbježne upravo zato što su bile dio tog vremena, baš kao što će i njihove pogreške bit dio vremena onih koji su sada mladi. Svaka generacija mora biti svjesna te polazne točke što znači da intelektualca ne treba zabrinjavati da će se njegova uloga možda istrošiti. Istodobno, to znači da je potrebna Sizifova upornost da bi se ta njegova uloga ispunila.
