U rukavicama mi je ionako prevruće
Bruno Šimleša
Izdavač: Ljevak
Ocjena: ****
Duhovnost nikako ne smije biti odvojena od materijalnog svijeta, nego utkana u sve što radimo i u sve odnose u kojima živimo. Uključiti zdrav razum u potragu za sobom nikako ne znači isključiti srce, nego omogućiti da srce i um budu u ravnoteži.
Odlučio sam napisati ovu knjigu jer smatram da rijetko zdravim razumom prilazimo duhovnosti. Ona se često svede na paušalne zaključke kakosamo trebamo slušati svoj unutarnji glas i sve će biti u redu ili kako samo trebamo staviti ružičaste naočale i praviti se da je sve u redu pa će se nekako misteriozno posložiti kockice našega života.
Većina ljudi zagubljeno tumara po vlastitom životu, nema jasnu ideju tko su, što ih može usrećiti, što život zapravo jest i jasnu namjeru da žele promijeniti takvo stanje. Prema vlastitom životu prečesto se odnosimo kao da nam je prisilno nametnut, kao da je smetnja koju moramo što brže odraditi, kao da je generalna proba. Kao da se toliko trudimo preživjeti da smo zaboravili doista živjeti.
Ako odgađate svoj život vi ga ne živite.
Da biste uživali u kvalitetnoj vezi, vi svoju kvalitetu, svoju ljepotu morate imati na dlanu svoga srca, a to je nemoguće kad živite u konstantnom iščekivanju.
Ako odgađate svoj život do dolaska Godota u bilo kojem obliku, čak i da on dođe, neće vam biti dovoljan. Vaša psiha jednostavno je naviknuta na iščekivanje, na osjećanje nedostatka umjesto na uživanje. Na prazninu nego na divljenje. I zato se trebate posvetiti življenju punine koju već danas možete osjetiti. To je jedini način da svoj život prestanete doživljavati kao generalnu probu.
Većina ljudi je toliko spretno pobjegla od sebe da više nema ni blage veze gdje je njihov dom.
Nakon čitanja ovakvih knjiga osjećate se bolje jer ste shvatili štot rebate učiniti sa sobom i tovam daje osjećaj svrhe, smjera, smislenosti.
Moguće je živjeti punim plućima, moguće je biti scoj i sretan, moguće je držati se svojih principa i ostati u ovom svijetu, moguće je istinski voljeti sebe i druge.
Cilj duhovnog istraživanja ije stvaranje nekog utočišta od materijalnog svijeta, nego otkrivanje zakona po kojima svijet funkcionira i kretanja svog života prema tim zakonima.
Često im glavne probleme stvaraju određena uvjerenja ili odnosi koji utjelovljuju tauvjerenja,a njih nisu spremni ni razmotriti, a kamo li se odlučiti na promjenu.
Stvar je u praksi, uvijek je stvar u praksi.
Opijanje ljepotom svega što je autentično naše, svime onime što smo već postigli i čime smo zadovoljni o ogućava nam da razvijemo snagu, samouvjerenost, upornost i mudrost da lakše krenemo u razrješavanje svojih nedostataka i mana. I zato o svim ostalim pitanjima možemo raspravljati, ali ova prva polazna točka prepoznavanja i slavljenja svega izvrsnog u nama i oko nas mora biti neupitna.
Nije zdravo staviti ružičaste naočale i praviti se da je sve u redu, jer ima stvari koje nisu u redu i koje trebamo posložiti. Ai savjetujem da se ne bavimo previše sređivanjem mana sve dok se ne opijemo svojom ljepotom.
Cjenjenjemsvojih vrlina nećete postati sebična, prepotentna i samoživa osoba. Upravo suprotno, to je jedan od kamena temeljaca razvijanja mudrosti, zdravog odnosa prema sebi i životu uopće. Upravo ćete izražavanjem poštovanja prema onome čime ste zadovoljni u sebi i oko sebe steći dovoljno samopouzdanja, snage,energije, mudrosti, ali i volje za promjenom.
Zdrav osjećaj ljubavi prema sebi ne uljučuje ogroman ego, sebičnost, podcjenjivanje drugih, nesamokritičnost i slično, nego zdravo poštivanje svega što afirmira život.
Poanta istraživanja vlastite duhovnosti je u opijanju ljepotom zahvaljujući kojom upoznajemo svoju izvornu prirodu, zahvaljujući čemu možemo i riješiti svoje mane.
Smatram da je mudro misliti prvenstveno, ali nikada ne i isključivo, na sebe. Zadovoljiti svoje potrebe znači napuniti sebe tako da drugima možete dati najdragocjenije što imate.
Ako birate između spravljanja ručka za svoju djecu i jednog sata za sebe ili za igranje s njima, predoložio bih da skuhate hrenovke i iskoristite preostalo vrijeme za zadovoljavanje svog i njihovog srca, a ne želuca.
Ne postoji čisti, iskreni altruizam, najčešće stavljamo potrebe drugih ispred sebe jer želimo njihovo priznanje. Želimo da nas potapšaju po leđima i kažu ili pokažu da smo vrijedne i drage osobe. Vjerujem da taj impuls potječe još iz djetinjstva jer smo trebali razmišljati kako zaslužiti roditeljsku ljubav i odobravanje. Kako vječina roditelja ne zna pružiti bezuvjetnu ljubav i prihvatiti nas onakve kakvi jesmo, navikli smo glumiti da smo ono što zapravo nismo samo zato što želimo da nas prihvate. Nekad roditelje zadržimo u toj ulozi i u odraslijoj dobi, a nekad tu ulogu samo preselimo na naše supružnike, šefove... Mislimo da smo dobri onoliko koliko oni kažu da smo dobri i zato se trudimo zadovoljiti njihove potrebe jer želimo dobiti njihovo odobravanje.
Čak i ako ga danas dobijete, sutra će vam trebati nova doza. Sve dok tražite odobravanje izvan sebe, ne možete ga dobiti u zadovoljavajućoj količini. Uvijek će vam trebati nova i veća doza i ta će ovisnost o vanjskoj potvrdi samo rasti.
Sve dok ne osjećamo čvrstu ljubav prema sebi i životu, nužno je misliti prvenstveno, ali ne i isključivo, na zadovoljavanje vlastitih potreba. Zato što smo primarno odgovorni samo za sebe, ali i zato što jedino tako drugima možemo dati ono najbolje od sebe.
Sad moram učiniti to i to promjenimo u sad želim učiniti to i to.
Puno je smislenije promjeniti svoje doživljavanje određene situacije, tj promjeniti svoje misli i osjećaje u vezi nečega pa će se onda spontano promijeniti i naše izražavanje.
Nitko od nas ne može kontrolirati sve pa čak ni većinu događaja u životu, ali zato svatko može kontolirati vlastite doživljaje svih događaja i tako prizvati maksimalan broj željenih događaja.
Žalosno je odreći se svojih potencijala, i zapravo svojega života samo zato da bismo bili s osobom koja nas ne zna cijeniti i poštivati.
Često osjećamo da ćemo gubitkom jedne osobe, odnosno svoje uloge supruga ili nečije partnerice, izgubiti sebe. Trenutačno nije ni važno ako nam te uloge nisu stvarale zadovoljstvo. Važno je samo da su na, davale osjećaj da znamo tko smo. Imali smo dojam da smo netko jer smo bili nečijimsuprug ili partnerica. Opet se pokazuje da ta poznatost ima gotovo magičnu privlačnost. Jasno je da se odlučujemo ne mijenjati takve odnose jer imamo osjećaj da ćemo gubitkom tih odnosa izgubiti sebe.
Ako želite promijeniti nešto u vezi uloge s kojom se najviše identificirate, a ne,ate druge razvijene uloge, nećete uspjeti provesti promjenu.
Ako većinu svog vremena i misli, ali i doživljavanja sebe i,ate kroz uloge majke ili supruge, bit će vAm teško mijenjati išta u vezi s tim jer ćete misliti da gubitkom poznatih uvjerenja i odnosa gubite i sebe. I zato najčešće nećete čak ni moći razmišljati o promjeni, a kamo li poduzeti nešto u vezi s tim. Upravo je zato nužno izgraditi i svoje ostale identitete.
Cilj je imati dovoljno zdravih odnosa da sigurnost ne morate crpiti iz nezdravih odnosa.
Uspjeh je svojoj djeci poručiti da se u životu ne treba pomiriti s onim što znaš da ne zaslužuješ i uspjeh je poručiti im to djelima, a ne samo riječima.
Tvrdi se da će promjena naše unutarnje stvarnosti uzrokovati promjenu vanjske. I doista, nekad će se to stvarno dogoditi.
Nužno je pokušati apsolutno sve što nam padne na pamet da pokušamo poboljšati situaciju. Trebamo pokušati sve što možemo da unaprijedimo sebe tako da možemo više pružiti u tom odnosu. Trebamo se potruditi razviti kvalitetniju komunikaciju.
Nasilno maknuti problem nije glavna stvar. Glavna stvar je potraga za rješenjem.
Savjete svih ljudi koji ne zadovoljavaju vaše kriterije ne biste trebali uzimati u obzir jer vam oni ne predaju samo te riječi, nego i energiju iza tih riječi koje nisu potkrijepljene djelima. Ako se toga ne drže, onda vam čak mogu i odmoći jer će vam u prenošenju svih tih mudrih savjeta zapravo prenijeti i vlastitu energiju životnog neuspjeha.
Sve je bolje od gutanja emocija jer to je nezdrav način nošenja s tugom.
Jedna je stvar zajednička osobama koje se osjećaju anksiozno - neispunjeni potencijal. Imaju dojam da mogu dati više, da njihove strasti mogu zaživjeti u nekom obliku, ali si iz nekog razloga nisu dali dopuštenje za to. Neispunjeni potencijali za posljedicu imaju taj čudni osjećaj neukorjenjenosti, nestvarnosti, odvojenosti. Zato je uz anksioznost vezan i taj sveobuhvatni osjećaj da nam je netko izmaknuo tlo pod nogama. A ono se izmaknulo zato što nismo realizirali svoje potencijale.
Često kad život funkcionira kao po špagici, ona postane omča oko vrata jer se stalno pitamo što trebamo ili moramo učiniti, a ne što bismo mi doista htjeli učiniti i što će nas uistinu približiti sreći. Živimo po tuđim pravilima umjesto da otkrivamo svoja i živimo po njima. To se događa kada potrebe drugih i očekivanja koja drugi imaju od nas konstantno stavljamo ispredmsvojih potreba. Čak štoviše, nismo ni sigurni koje bi to bile naše potrebe jer smo toliko navikli razmišljati o tome što moramo, a ne što želimo učiniti, da smo i zaboravili što bi nas moglo usrećiti.
Pokušaj mijenjati svoj način razmišljanja i sve se manje pitati što bi ti kao sin,otac ili suprug morao učiniti, a sve više što bi ti kao Darko želio. Naravno, bit će situacija kad će se te stvari podudsrati i tada će svi biti zadovoljni. Ai bit će situacija i kada se to neće podudsrati i kad će trebati biratiizmeđu zadovoljavanj svojih i tuđih potreba. Ponekad je posve u redu zadovoljiti prvo svoje, a tek onda tuđe potrebe, ako to želiš i ako misliš damće to tebe ili njih približiti sreći.
Mislim kako ne treba uvijek vjerovati svom prvotnom impulsu i slušati ono što mislimo da je naša intuicija.
Čini mi se da se o pravoj i nepogrešivoj intuiciji radi u oko 15% slučajeva, dok u ostalih 85% čujemo ili osjetimo ono što zapravo želimo čuti, odnosno ono što potvrđuje naša trenutacčna uvjerenja.
Brojni ljudi koji imaju dosta novca imaju samo jednu želju - da imaju još više novca.
Nitko od nas ne može kontrolirati sve životne događaje, ali itekako možemo kontrolirati svoje doživljaje tih događaja i tako privlačiti sve više željenih događaja. Zato se može reći da smo kreatori svojih života jer o nama ovisi koje ćemo događaje privući i kako ćemo ih protumačiti.
Ako lijep događaj traje 5 minuta, većina će ljudi na njega obratiti pažnju otprilike dvije sekunde i onda će to sve doista kratko trajati. Ako ružan događaj traje 5 minuta, većina će mu pridati nekoliko sati, a nerijetko će i dane pa čak i tjedne provesti u analiziranju ili igranjunuloge žrtve.
Ako se primarno bavimo lošim događajima, stječemo pogrešan dojam da ih ima više, a oni će onda doista i ostaviti dublji trag u nama.
Uspjesi se trebaju slaviti. Slavljenje vlastitih uspjeha jedna je od najplemenitijih životnih radnji koja sigurno obogaćuje svačiji život.
Padovi ne znače da niste ništa naučili, nego da niste sve naučili.
Jedna od brojnih razlika religije i duhovnosti jest što u istinskoj duhovnosti nemate posrednika do Boga. Ne postoji institucija koja bi vas trebala voditi do Boga.
Ljubav može rastopiti našu nesigurnost ili osjećaj nepripadanja, ali nikako, nikako, nikako, nikako ne može rastopiti naš mozak. Ao nam se rastopi mozak, tada se sigurno ne radi o ljubavi, jer nas ona ispunjava mudrošću, a ne tupošću.
Kad imamo previše stvari koje spadaju u kategoriju " volim te unatoč..." Onda ljubav nalikuje žrtvovanju za tu osobu.
Sigurno ne bismo trebali žrtvovati išta što jesmo kako bismo bili s nekim.
Trud oko veze trebao bi se roditi spontano, zahvaljujući ljepoti koju dijelite, zahvaljujući onom izvrsnome što vas spaja, zahvaljujući međusobnom divljenju i poštovanju.
Moju prijateljicu privlače muškarci-projekti zato što imu sebi snažnije doživljava one stvari kojima nije zadovoljna i koje želi popraviti nego što se opija onim izvrsnim što je već izbrusila.
Tajna nije u onome što volimo ili u onima koje volimo, nego samoj ljubavi. Tada shvaćamo da zapravo ne pripadamo toj osobi koju volimo niti ona pripada nama, nego d oboje pripadamo ljubavi.
Kada istinski volimo, kada naše srce i naša jezgra osjećaju stvarnu ljubav, onda shvaćamo da mi ne pripadamo samoj ljubavi. Vi ste njezini, ona je vaša i to vam je kristalno jasno kada istinski volite.
Zato sei nećete uznemiravati ako slučajno netko koga volite ode iz vašeg života. Svjesni ste da s njime ne odlazi ljubav, svjesni ste da je ljubav u vama, a ne u njemu.
Većina ženstvenost ne povezuje uz tijelo, nego uz stav, šarm ili pak osjećaj sigurnosti koji je, prema mom shvaćanju esencija ženstvenosti. Istaknuli smo da nije presudno kakvo tijelo imamo, nego kakav je naš odnos prema tijelu, ali i prema životu uopće.
Ženstvenost se rađa na suptilniji način. Ženstvena je žena koja zna voljeti druge i pritom ne izgubiti sebe. Ženstvena je žena koja cijeni svoje vrline imtrudi se nadrasti mane.
Žalosno je da većina žena celulit doživljava praktički kancerogenim i radit će svskojaka čuda da ga se riješi, ali neće učiniti apsolutno ništa da se riješe praznine koje osjećaju.
Žalosno je misliti da nas dobijene bore glasnije predstavljaju od vlastitih uvjerenja i djela.
Dakle drage moje, pustite na miru celulit, široke bokove, opuštene grudi ili čime god se već opterećujete i pokušajte ispeglati svoje srce, razviti širi osmjeh i opuštenija ramena. Tako ćete uistinu biti ženstvene, barem po mojim standardima.
Meni se čini da je esencija muževnosti jednako kao i ženstvenosti - osjećaj sigurnosti. Osjećaj sigurnosti u sebe, svoja uvjerenja, vrijednosti i djela.
Muževan muškarac shvaća da ga posao ne definira, nego da on definira ulogu koju posao ima za njega.
Pokušajte razviti svoje identitete prema onome što volite i da se što češće pitate - što bih ja trebao učiniti s obzirom na to da sam ljubitelj iskrenosti ili iskorištavanja svojih potencijala ili plesa ili hrabrosti ili nježnosti ili suosjećanja...
Svaki roditelj zna da su djeca spužve i da upijaju sve živo. Presudnu ulogu u razvoju djeteta imaju roditelji od kojih ne samo da upijaju navike, uvjerenja, određena ponašanja, nego i definiciju normalnosti. Oni nam daju prvu sliku onoga što je normalno u prijateljstvu, u odnosu prema zemlji u kojoj živimo ili u ljubavnom odnosu. Iako sve to možemo promjeniti kad sazrijemo, u nas se prilično duboko ucijepi slika "normslnog" ljubavnog odnosa. Kako to ljubavni odnos treba izgleati? Kakav je to uobičajeni ljubavni odnos? Svako će dijete tu poruku dobiti od svojih roditelja.
Važno je pokrenuti se i ne pomiriti se sa situacijom koja nas ne zadovoljava.
Molim te da ne čekaš njega kako bi počela živjeti, nego da sada živiš ljubav u svim oblicima u kojima je danas možeš živjeti. Uživaj u ljubavi prema svemu što te uzbuđuje. Uživaj u ljubavi prema plesu, prijateljima, nećacima, prirodi, rastu ljubavi prema sebi... Cilj je da od sebe napraviš izvrsnu ljubavnicu života pa se onda obično pojavi i partner. Iako ti tada više neće trebati da popuni osjećaj praznine, bit će lijepo s njim živjeti svoju puninu.
Meni še čini da je ljubomora, koja obično dolazi u paketu s posesivnošću, znak nesigurnosti i neoovjerenja i to ne samo u partnera nego i u sebe. Čini mi se da je ta osoba nesigurna u vei sebe i onda se ta nesigurnost projicira na vezu, odnosno partnera.
Jedan mogući razlog zašto naše riječi neće imati potrebnu snagu je zato što svojim djelima ne stojimo iza njih, a drugi zato što je naš odnos prečesto,opterećen raznim povredama iz prošlosti pa še ne možemo samo tako prepustiti drugoj osobi. Posve je moguće da nas netko neće čuti ako nije spreman za to, ako svoje probleme želi sakriti ispod tepiha i sl, ali onda će u tim situacijama ignorirati sve ljude, a ne samo nas.
Ako svojim djelima stojimo iza svojih riječi, one će imati snagu! U suprotnom, više bismo se trebali posvetiti čišćenju, a manje govorenju što se treba učiniti.
Prijašnji događaji i naši doživljaji tih događaja određuju kako ćemo nešto danas doživjeti. Moramo se truditi koliko god želimo, možemo pokušati biti objektivni, ali ti će prijašnji događaji i dalje upravljati našim umom i srcem.
I onim neizrečenim utječemo na svoje partnere. Mislim da oni osjećaju sve značajno što i mi osjećamo. Ne kažem da se to odigrava na svjesnoj razini, ali svakako smatram da osjećaju nešto. Siguran sam da njihov želudac zna kad naš želudac osjeća krivnju i da njihovo srce zna kad naše srce osjeća tugu. Naravno njihovo srce osjeti i našu radost i sve ostale emocije. Samo zato što taj želudac i to srce ne znaju reći glavi kako da to prevede u jasne misli, ne znače da on, tj jedan dio njega nije osjetio sve što druga osoba osjeća.
Kad veza ne uspije nije pravo pitanje u čemu ste pogriješili vi kao pojedinci ili što ste pogrešno učinili i zašto opet niste uspjeli, nego zašto je taj spoj bio pogrešan, zašto niste uspjeli kao par. Tek će tada postati jasnije što bismo mi kao osobe trebali naučiti o vezama i sebi da sljedeći put više uživamo, više otkrivamo ljubav, a ne gorčinu ili pretjeranu bol.
Pokušaj kreirati svoje kriterije uspjeha u životu.
Želiš li samo imati obitelj ili želiš imati obitelj u trenutku kad budeš dovoljno zrela za tu iznimno zahtjevnu životnu ulogu?
Meni se čini da je razumno kritizirati instituciju koja se više brine za svoje materijalno bogatstvo nego za naše duhovno blagostanje i koja zastupa dogme kojima je rok trajanja istekao tamo negdje u srednjem vijeku.
Postanem svjestan kako mali ljudi kada su uvjereni da ih podržava velika religija, mogu biti zastrašujuće sitni i malodušni.
Svaki istinski vjernik živi svoju vjeru i pušta druge da žive u skladu s vlastitim uvjerenjima i vjerom.
Bog sigurno nije toliko prizeman, ali ljudi i institucije koji tako prizemno shvaćaju njegovu prirodu to jesu.
Vjerujem u Boga kojem je ljubav vrhovna kategorija i koji nam je dao slobodu da od svojih života možemo kreirati ljubavnu odiseju. Svojim mislima, osjećajima i djelima.
Vjerujem u Boga koji nas ne može ne voljeti i koji nam pomaže u tomeda zavolimo sebe.
Vjerujem u Boga čiji smo vječni i neizostavni dio. Njegov blagoslov i njegova ljubav ne moramo ničim zaslužiti, iako ćemo osjećati da imamo njegov blagoslov i ljubav samo ako živimo s integritetom i svjesno, s pozitivnom namjerom.
Vjerujem u Boga koji vjeruje u nas.
I vjerujem u Boga zbog kojeg mi vjerujemo u ljubav.
Ne vidim da Crkva zastupa ista uvjerenja, a ni to da svojim djelima potvrđuje ona uvjerenja za koja tvrdi da ih zastupa i zato je ne prihvaćam kao posrednika između sebe i Boga.
Prečesto ih zanima puko zadovoljavanje forme, a ne povećanje kvalitete sadržaja naših života. Prečesto prijete nesrećom u zagrobnom životu umjesto da pridonose sreći u ovom. Prečesto omalovažavaju sve druge oblike vjerovanja i prečesto rade stvari koje nisu u skladu s onim što govore.
Čini mi se da bi Bog radije da mu svoju vjeru pokazujemmkroz svoje misli, osjećaje i djela, a ne kroz poštivanje i stitucije koja već dugo nema previše veze s njim.
Mislimo da je Bog doista toliko površan da će stavljati formu ispred sadržaja ili da mu je najvažnije da je netko nazočan na nekakvom nedjeljno, okupljanju umjesto da slavi Božju prisutnost svojim djelima. Nevjerojatno je da smo takve gluposti uspjeli pripisati Bogu, a riječ je samo o konstruktima neukih ljudi čijim je stavovima mjesto u srednjem vijeku.
Umjesto da njemu pripisujemo ljudska obilježja, želimomli se doista približiti Bogu, trebali bismo sebi pripisati božanska obilježja. Jer mi , upravo zato što smo stvoreni na njegovu sliku i priliku, možemo bezuvjetno vojeti, zato što je ljubav naša esencija, jesmo svemoćni zato što možemo doživjeti svr što želimo, možemo osjećati sveprisutnost zato što nam je svijest neograničena i zapravo možemo utjeloviti i živjeti one karakteristike za koje su nas uvjeravali da su isključivo Božje.
Hvala Bogu i hvala nama da je vrijeme za neko novo doba. Doba kada ćemo Boga kroz autentično življenje ljubavi upoznavati na krilima ponosa, a ne ojađene poniznosti koja nas drži u servilnosti. Dba u kojem postaje jasno da Boga ne upoznajemo na koljenima, ponizno moleći za mrvicu božanske milosti, nego u strastvenom prepoznavanju vlastite duhovnosti, za što nam nije potrebna nikakva institucija kao posrednik.
Ono što možemo kontrolirati jesu naši doživljaji tih događaja i upravo se zato može reći da smo odgovorni za izgled našega života.
Naime, događaji nemaju značenje sami po sebi, što znači da o nama ovisi kako ćemo nešto doživjeti i tu doista imamo apsolutnu slobodu.
Nije ključno ono što se dogodi, nego što vi mislite o tome što se dogodilo, odnosno kako ste to doživjeli i što ćete izvući iz toga.
Bog ne želi negirati našu slobodnu volju da živimo kako želimo i umijemo, a drugi nam tu volju mogu oduzeti samo ako im to dopustimo.
Ako je išta odlučeno unaprijed, onda je odlučeno samo da ćemo u životu imati 569 mogućih raskrižja, a isključivo o nama samima ovisi koja ćemo skretanja odabrati. Bog ne odlučuje o tome. To je vaša i samo vaša odluka. Vi snosite odgovornost za svoja djela i trpite njihove posljedice. Zato je bitno imati što više mudrih, svjesnih i savjesnih odabira jer će o tome ovisiti kako će nam život izgledati.
Dakle o vama ne ovise svi životni događaji i ne možete ih sve kontrolirati, ali zato možete kontrolirati svoje doživljaje tih događaja i tako utjecati na sve veći broj budućih događaja. Upravo zbog toga trebamo preuzetiodgovornost za vlastiti život i potruditi se da nam doživljaji budu što mudriji. Jer tek kada prihvatimo da smo odgovorni za kreiranje svih doživljaja i većine događaja u svom životu, možemo se približiti Bogu.
Što snažnije doživljavamo sebe kao kreatore vlastitog života, moći ćemo lakše doživjeti Njega kao kreatora.
Nemam dojam da smo grešni po prirodi, nego da nam je dana slobodna volja zahvaljujući kojoj ćemo činiti neke stvari kojima ćemo se ponositi i neke na koje nećemo biti ponosni. Vjerujem da je Bog to znao kad nas je stvarao kao duhovno materijalna bića koja imaju slobodnu volju. Znao je da ćemo tu slobodnu volju nekada koristiti neznalački i on nas ne osuđuje zbog toga, nego nas razumije. On je bio svjestan da ćemo nekada pogriješiti i umjesto da nas kažnjava zbog toga, mislim da nam šalje nove prilike da to svladamo, a na nama je da iskoristimo te prilike.
Često dužnosnici naglašavaju da bi žena trebala podržavati muža bez obzira na sve. Često se naglašava ta ženina urođena karakteristika da se žrtvuje za druge. Iako je ponekad zdravo staviti potrebe drugih ljudi ispred svojih, potpuno je nezdravo uvesti žrtvovanje za druge kao način življenja.
Nemam baš ništa protiv vjernika koji vjeruju svojim srcem, glavu koriste za razmišljanje, a život za činjenje dobrih djela.
Smatram se čovjekom koji oprezno bira scoje bitke. Čini mi se da je to nužno za sve nas jer se inače raspršimo zato što se kontinuirano borimo protiv nečega i olako zaboravimo za što se zapravo zalažemo.
Nitko od nas ne bira svoju seksualnu orjentaciju. Možemo odabrati samo hoćemo li prihvatiti sebe i živjeti u skladu s onim što istinski jesmo ili ćemo lagati sebe i druge.
Meni je potpuno svejedno kako obitelj izgleda izvana i čini mi se da pravu obitelj ne definiraju otac, majka i djeca, nego osobe koje se međusobno vole i uvažavaju.
Kao da ćemo konačno osjetiti ispunjenost ako raznim stvarima prenatrpamo svoj stan. Kao da ćemo se konačno osjećati poželjno ako svoje tijelo nakrcamo poželjnim novotarijama. Radi se o pritisku kojemu nije lako odoljeti jer nam se čini da je jednostavnije staviti nešto na sebe i projicirati sliku uspješnog života nego se doista potruditi stvoriti od sebe osobu na koju možemo biti ponosni. Osobu koja će djelima potvrditi svoju vrijednost.
