Najlakši način
Mabel Katz
Ocjena: *****
Snaga za promjenu je u meni i da ne ovisi o nikome ili ničemu drugome.
ŽIVOT MOŽE BITI JEDNOSTAVAN - To je put koji mi
dozvoljava da uživam mir usred oluje; dozvoljava mi da se osjećam slobodnom
neovisno o tome što se zbiva oko mene ili što drugi govore ili rade.
Smrt će strgnuti s vas sve to što vi niste. Tajna života je u tome da
“umrete prije smrti” te spoznate da smrt niti ne postoji.
Preuzimamo 100% odgovornosti i
tražimo oprost (od sebe samih). Učimo da sve što se pojavjuje u našim
životima je samo projekcija naših “programa”. Mi sami možemo birati da li
da ih otpustimo i pojmimo ili da regiramo i budemo uhvaćeni u njih.
Za mene je Bog onaj dio nas koji je sveznajuć.
Isus je govorio o okretanju drugog obraza, ali to je koncept s
kojim i danas imamo problema. Uprkos tome, kad čistimo (otpuštamo)
umjesto da regairamo, mi okrećemo drugi obraz, obraz Ljubavi. Otpuštanje
umjesto reakcije je okretanje drugog obraza.
Jedina svrha našeg postojanja je da otkrijemo tko smo.
- dr. Ihaleakala Hew Len
Kada sam uvidjela kakvu moć imaju moje misli,
shvatila sam što i kako želim od života.
Mnogi od nas žive sa tim rešetkama. Osjećamo ih, ali ih ne vidimo jer
su nevidljive. Rešetke su naša uvjerenja, naše prosudbe i mišljenja, a
ponajprije predodžba o nama samima. Istoga trenutka kada odlučimo
postati svjesni tko smo mi, rešetke se razgrađuju i mi uviđamo da smo
slobodni i da smo to oduvijek bili. Na taj način stvaramo način da
pobjegnemo iz zatvora koji smo sami stvorili.
Rečeno nam je da smo ljudska bića i mi smo odlučili povjerovati u to.
Ukoliko vjerujemo da smo bespomoćna bića bez ikakve moći, to će se i
manifestirati u našim životima. Mi smo kraljevi našeg kraljevstva i mi
možemo graditi i manifestirati sve što možemo zamisliti. Sve je na nama.
Mi smo svi djeca Božja i svi smo stvoreni na njegovu sliku. Mi smo
tvorci. Kako stvaramo? Svojim mislima. Toliko je jednostavno.
Tko sam ja? To je jedino pitanje koje se moramo pitati u životu.
Otkriće naše prave biti i identiteta je svrha našeg postojanja. To bi trebala
biti naša jedina briga, naš jedini cilj. Izuzetno je važno da otkrijemo tko
smo.
ć Nadsvjesno je naša spiritualna strana. Taj je dio, bez obzira što se
događa, uvijek savršen. To je dio koji zna i savršeno mu je jasno cijelo
vrijeme tko je i što je.
ć Svjesni dio je naša mentalna strana, ono što zovemo intelektom. To
je vrlo važan dio našeg postojanja jer je to jedini dio koji ima moć izbora
budući da smo dobili dar slobodne volje. U svakom trenutku svoga života
mi biramo. Što biramo?
ć Podsvjesno je naša emocionalna dimenzija. To je naše unutranje
dijete. To je dio koji čuva sva naša sjećanja. Ovaj iznimno važan dio nas
samih je stalno zapostavljen. Uprkos tome, odgovoran je za ono što
manifestiramo u životu. To je dio koji pokreće naša tijela, onaj koji
automatski diše bez da mi moramo “misliti” o disanju. To je naša intuitivna
strana. Da li ste ikada osjetili nervozu, ali niste znali zbog čega? To nas naša
podsvijest upozorava (ukoliko obratimo pažnju) jer je osjetila da će se
dogoditi nešto loše. Kad bismo bili više povezani s njom, mogli bismo
izbjeći mnoge neugodne događaje.
Tijekom života
svi imamo svoju sudbinu i mjesto za ispuniti. Hajdemo ne dozvoliti da nas
bilo što ili bilo tko spriječi u spoznaji i dijeljenju veličanstvene srži našeg
bića.
Problem je jedino problem kada mi kažemo da je tako, a problem nije
problem, problem je kako mi reagiramo na problem.
dr. Ihaleakala Hew Len
Naša podsvijest je pohranila sva naša sjećanja. Kada su ta sjećanja
uspavana, pospremljena u našoj banki sjećanja, tada ne predstavljaju
problem. Ljudi koji se pojavljuju u našem životu, odlasci na pojedina
mjesta ili neke životne situacije bude ta sjećanja. Na taj način se sjećanja
mijenjaju u misli i manifestiraju se. Zato je vrlo važno znati da se u
stvarnosti ljudi pojavljuju u našem životu da bi nam pružili drugu priliku.
Što je prilika? To je mogućnost da učinimo sebe 100% odgovornima i
kažemo: “Žao mi je. Molim te, oprosti za bilo što u meni što je stvorilo
ovo.” (Ho’oponopono).
Da li ste ikada primjetili da je svaki puta kada se dogodi problem vi
ste tamo? Ukoliko element već nije u vama, vi ga ne biste mogli pojmiti.
Problemi su jednostavno ponavljanje naših sjećanja. Ona su poput
informacije snimljene na audio vrpcu. Kad vrpca počne svirati, mi mislimo
da su stvarni. Problemi se ponavljaju jer, dok se očituju, mi reagiramo
prema njima i držimo ih se. Mi ne prestajemo razmišljati o problemu i na
taj način postanemo zarobljeni. Čak privlačimo sve više problema umjesto
da jednostavno odaberemo da ih pustimo.
Da li ste primjetili da opsesivno razmišljamo tek kad se pojavi
problem? Jednom kad se pokrene ovaj opaki ciklus, mi zaboravljamo da
imamo moć zaustaviti snimanje.
Mnogo puta vrpca se vrti, ali je zvuk stišan. Mi ga čak nismo niti
svjesni. Ipak, podsvijest cijelo vrijeme pušta snimke. Upravo zato je toliko
važno preuzeti stopostotnu odgovornost. Jedino na taj način možemo
razumjeti da se događamo samo mi i naše snimke, naše misli i naši
programi.
Izuzetno je važno zapamtiti da problemi, situacije i ljudi ne postoje
izvan nas kao što ih doživljavamo, već je naša percepcija jednostavno
refleksija naših misli. Niti su problemi ono što mi mislimo da jesu. Mi
nikada ne znamo doista što se zbiva. Problemi su “uvijek” prilike.
Kada stvorimo mišljenje ili prosudbu, zaglavimo se; sami sebe
porobimo.
Kniga Učenja Bude kaže: “Onaj koji je pod utjecajem njegovih
sviđanja ili nesviđanja ne može pojmiti značaj okolnosti i teži očajavati nad
njima. Onaj koji distanciran savršeno razumije okolnosti i za njega su sve
stvari nove i značajne.“ Kasnije se navodi: “Sreća slijedi tugu. Tuga slijedi
sreću, ali kad netko više ne dijeli sreću od tuge, dobro od zla, tada je
sposoban osloboditi se.“
“Jednog je dana seljakov magarac upao u bunar. Životinja je tužno
plakala satima dok je seljak tražio načine kako izvaditi magarca iz bunara.
Konačno, seljak je zaključio da je životinja stara te je bunar tako i tako
potrebno zatvoriti. Nije bilo vrijedno mučiti se izvaditi magarca. Stoga je
seljak pozvao susjede da mu pomognu. Svi su počeli lopatama ubacivati
zemlju u bunar. U početku, kada je magarac shvatio što se događa,
neutješno je plakao. No, nakon nekog vremena, na iznenađenje svih,
potpuno se smirio. Nakon mnogih lopata zemlje, seljak je odlučio pogledati
u bunar i bio je zapanjen onim što je ugledao. Sa svakom lopatom zemlje
koja je pala na njegova leđa magarac je činio nešto izvanredno. Stresao bi je
s leđa i stao na nju. Kako su seljakovi susjedi nastavljali ubacivati zemlju na
životinju, ona bi stresla zemlju s leđa u stala na novonastalu hrpu. Uskoro je
magarac došao do ruba zdenca i otkaskao.“
“Život će vam bacati zemlju na leđa, svakve vrste zemlje. Trik kako se
izvući iz bunara je da je stresete i popnete se na novonastalu podlogu. Svaki
od naših problema su stepenice.
Možemo izaći i iz najdubljeg bunara samo ako se ne predamo!
Stresite zemlju sa sebe i popnite se na nju!”
Naša prava snaga je sreća i ona dolazi
kada otpustimo sve ostalo.
Dan Millman
Put miroljubivog ratnika
Nije važno nazivlje ili kako zovemo Boga, On (Ona) je uvijek s nama.
Kamo god idemo, On (Ona) nam pravi društvo.
Mi ne znamo, niti imamo ikakvu predodžbu kako Bog (Ljubav)
djeluje. Mi ne znamo što sve može učiniti za nas. Mi to čak ne možemo
niti zamisliti. Takozvana čuda stvarno postoje. Možemo ih iskusiti u
svakom trenutku naših života ukoliko prestanemo pokušavati sve razumjeti
intelektom i ukoliko otpustimo naše prosudbe i mišljenja i naučimo kako
se prepustiti struji života. Neophodno je postati svjesni da smo mi sami
naša najveća prepreka u našim životima!
Mi kažemo da vjerujemo, ali u stvarnosti nije tako.
Mi vjerujemo da znamo što je ispravno i savršeno za
nas i kada molimo za nešto Boga, činimo to u gotovo zapovjedničkoj
maniri. Kažemo Mu (Joj) što želimo, kako, u kojoj boji i u koje vrijeme
želimo da se naša molitva ostvari. Pa ipak, Bog zna i prije nego molimo.
On (Ona) je toliko blizu da nema potrebe da vičemo. Dovoljno je zamisliti.
Bog je za nas pripremio mnogo više nego što možemo zamisliti.
Ako dozvolimo, ako
vjerujemo i uzdamo se cijelim svojim srcem, sve će nam doći bez ikakvog
napora.
Već samo razmišljanje o Bogu nas odmiče od naših problema.
Također, zahvalnost za ono što već imamo automatski mijenja našu
vibraciju. Uvijek postoje dobri razlozi za biti zahvalan.
Indigo djeca govore: ”Ako zamislite i vjerujete da će se nešto
dogoditi, to će se dogoditi. Ako to zamislite, ali ne vjerujete, to će biti teško
ostvarivo. Stvar je u imanju vjere, a ne u “iščekivanju“ ili “željenju“ da se
nešto dogodi.“ Imati vjere znači biti otvoren mogućnostima. To znači da
smo voljni pustiti da nas život iznenadi, da se usudimo kročiti u nepoznato
i da se prestanemo bojati onoga što nam se čini nesigurnim. Kad god netko
ima vjere, njegovo/njezino srece se otvara.
Isus je rekao da moramo biti poput djece da bismo mogli ući u
kraljevestvo nebesko. Kraljevstvo nebesko je ovdje i sad. Ovisi o nama da li
možemo iskusiti. Jedino moramo prestati toliko razmišljati i prestati
vjerovati da sve znamo i da smo uvijek u pravu. U mnogo slučajeva, sve
naše misli, informacije i obrazovanje nas distanciraju od onoga što smo mi
u stvarnosti. Nevinost nije ništa drugo nego Božja mudrost u nama.
Kada vjerujemo u same sebe i volimo se bezuvjetno, postajemo
nepobjedivi. Ljudi će prepoznati tu kvalitetu. Nije nužno govoriti ili reći
bilo što. Kada vjerujemo u same sebe, primjet ćemo da će se određeni ljudi
udaljiti od nas dok će nam drugi postati bliži, a s njima i mogućnosti za
kojima žudimo. Tajna leži u prihvaćanju nas samih kakvima jesmo, a ne
više da mislimo da nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno inteligentni,
da nemamo dovoljno novca ili da je fakultetsko obrazovanje nužno da
bismo bili vrijedni. Samo mi možemo promijeniti u što vjerujemo o nama
samima.
Najvažnija stvar je staviti sebe na prvo mjesto da bismo mogli prestati
biti osoba kakvu ostali žele da budemo. Neophodno je probuditi se i
shvatiti da je moć u nama samima, a ne u odobravanju drugih. Kad imamo
vjere u same sebe, naši talenti automatski počinju rasti i mi se počinjemo
osjećati sretnima. Vjera u same sebe ima veze sa količinom koliko možemo
voljeti i uživati u životu.
Naši životi se odigravaju u našem umu. Rat je u našim glavama i
samo mi možemo vratiti mir.
Sreća ne odlazi iz materijalnih
stvari niti i da ne trebam imovinu. Naprotiv, što sam manje imala, bila bih
slobodnija.
Znala sam
da se moram maknuti s puta i dati dopuštenje. Najbolja stvar je bila pustiti,
vjerovati i predati cijelu stvar univerzumu.
Kada se prestanemo vezati na rezultate i brinuti se o situacijama, kad
napustimo potrebu da imamo mišljenje i stvaramo prosudbe te kada
postanemo svjesni da mi ne znamo ništa i predamo se i prihvatimo proces
života, samo onda možemo iskusiti tok života.Tada će se sve dogoditi i
stvari će nam dolaziti na najlakši način. Bog nas je postavio na zemlju sa
svime što nam je potrebno. Ukoliko pogledamo oko sebe, možemo uvidjeti
da sve što je Bog stvorio je bezgranično i obilno. Samo ljudi stvaraju u
šturo i ograničeno. Ptice lete neopterećeno jer znaju da će naći jelo u blizini
već gdje se i same zateknu.
Manifestacija onoga što želimo zahtijeva mnogo VJERE i
POUZDANJA.
Ne shvaćamo da sve dolazi iz samo
JEDNOG IZVORA koji zna točno što nam treba, kako i kad to trebamo.
Kad se vrata zatvore, to je stoga što su se druga
automatski otvorila.
Gdje je ljubav, tamo je i obilje i uspjeh.
Novac nije loš; naprotiv, loša stvar je stavljati ga na prvo mjesto. Kad
radimo stvari radi novca, sve se čini teško. Dođe i ode brzo te nam bježi iz
ruku. Moramo otkriti što volimo raditi, nešto što nam donosi sreću i
zadovoljstvo i što bismo voljeli raditi čak i kad ne bismo bili za to plaćeni.
Svi smo rođeni sa određenim talentima i jedinstvenim prirodnim
darovima. To je nešto u nama i što se nužno ne stječe diplomom fakulteta.
Strah ne poznaje hijerarhiju. Razlika je u tome da neki ljudi imaju
hrabrosti da ga osjete i svejedno nastavljaju.
Neophodno je biti hrabar da bismo shvatili te promjene. Ukoliko to
sami ne učinimo, nitko to neće učiniti umjesto nas.
Ono što trebamo da bi se transformirali je unutar
nas. Transformacija je iznutra. Ne postoji drugi način da se to učini. Ne
postoji prečac u toj potrazi. Svatko od nas bira svoj put. Što smo hrabriji,
dalje stižemo i ukazuje nam se više mogućnosti na našem putu. Dobra
vijest je da strah postoji samo u našem umu. Mi smo ga stvorili. Samo mi
ga možemo promijeniti. Uvjerenja i sjećanja se mogu obrisati. Nisu nam
potrebna da bismo preživjeli. Naša sloboda ovisi o tom procesu. Tijekom
napuštanja zatvora koji smo kreirali u svom umu, mi otvaramo vrata našoj
duši i ponovo stječemo svoju slobodu.
Strah i patnja, upravo kao i hrabrost, su mogućnosti. Oni ovise samo
o tome što ćemo odabrati svakoga trenutka.
Uspjeh u životu ne mjeri se onime što smo
postigli, već preprekama s kojima smo se morali suočiti.
Dan Millman, u svojoj knjizi Put miroljubivog ratnika, kaže: “Ljubav
se ne može razumjeti, mora se osjetiti. Život nije zamišljanje savršenosti i
trijumfa, već je sama ljubav. Mi uvijek pokušavamo sve promijeniti u
mentalni koncept. Zaboravite to, samo osjećajte!”
Najbolji dar koji mi možemo pokloniti našoj djeci jest da
volimo same sebe.
Kažemo
da tako volimo, ali je naša ljubav posesivna. Na primjer, kao majke, mi ne
dozvoljavamo našoj djeci da budu svoja i oni su robovi naših misli,
mišljenja i percepcije.
Sve
ovisi o njihovoj precepciji, njihovom gledištu, njihovim sjećanjima. Život je
poput filma koji smo vidjeli mnogo puta i neprestano se ponavlja jer mi
nastavljamo reagirati svaki puta kada se odigrava.
Naše reakcije na probleme su ponavljanje naših sjećanja. Problemi su
često prepreke na koje smo već naišli, ali ih nikada nismo riješili. Zbog toga
se situacije vraćaju i pružaju nam mogućnost da drugačije na njih
reagiramo. Ljudi često dođu u naš život da bi nam pokazali onaj dio nas na
kojem trebamo poraditi. Međuljudski odnosi su, jednostavno, ogledala u
kojima vidimo sebe. Mi raspolažemo i mogućnošću da ne reagiramo.
Možemo okrenuti drugi obraz. Obraz Ljubavi. Znajući to, možemo postati
svjesni i izabrati da učinimo sebe odgovornima. Na primjer, ukoliko netko
ima problem s djecom, najbolja stvar koju može učiniti jest da im priča dok
spavaju. Jedina stvar koju im treba govoriti jest da ih volite i da ste zahvalni
jer su u vašem životu. Nije produktivno uvjeravati da ste vi u pravu, a oni u
krivu. Vrlo je teško znati što je ispravno već za nas same. Kako onda
možemo znati što je ispravno za druge?
Zahvalnost je vrlo moćan alat. Kad se osjećamo depresivno ili tužno,
najbolja stvar koju možemo učiniti jest prisjetiti se svih dobrih stvari u
našem životu na kojima možemo biti zahvalni. Čineći tako, mi brzo
mijenjamo našu energiju. Mi uzdižemo sebe i tako postajemo veći od
svojih problema. Ponekad ne uviđamo sve što imamo jer smo koncentrirani
na ono što “mislimo” da nam nedostaje. Prava istina je da već sve imamo,
uključući i ljubav. Moramo samo dati našu dozvolu da je primimo i time
budemo u mogućnosti iskusiti je. Tajna sreće nije u traženju izvanjskih
stvari ili zahtijevanju više stvari. Ona je u razvijanju našeg kapaciteta da
volimo i uživamo u sebi što više.
Preuzimanjem stopostotne odgovornosti je najkraći put. Kad
shvatimo da samo “naši programi“ ne dozvoljavaju da vidimo stvari jasno,
kad prestanemo kriviti vanjske čimbenike i odlučimo preuzeti odgovornost,
samo tada će se otvoriti nebeska vrata i mi ćemo moći dosegnuti beskrajne
mogućnosti. S druge strane, kad smo uzrujani zbog nekoga ili nečega, mi
gubimo svoju slobodu. Naša vlastita osjećanja mržnje osuđuju nas i povlače
prema dolje. Mi smo njihovi robovi. Tako povređujemo samo sebe.
Možemo se osloboditi kroz opraštanje. Opraštanje je dio najkraćeg i
najbržeg puta. Ali nije potrebno govoriti s bilo kim da bi znali da smo im
oprostili. To je unutanji posao. To je proces koji se događa između nas i
Boga kad kažemo: “Žao mi je, molim te oprosti za ono što se zbiva u meni
što je izazvalo ovu situaciju / problem.“
U mom slučaju, na primjer, nije da se više ne razljutim; nije da više ne
reagiram na probleme ili da ih nemam. Velika razlika je u tome što moja
ljutnja traje samo nekoliko minuta prije nego se ponovo vratim u centar,
dok se ne podsjetim i postanem svjesna. Tada si kažem: “Ja ovo stvaram. To
su moje misli o drugoj osobi. To je plod mog programa, mojih snimki, moje
percepcije. Ja to mogu izbrisati.”
Dakle, koji su smjernice za ovaj oslobađajući proces?
Prvo i osnovno je nužno preuzeti potpunu odgovornost za naše
živote. Moramo naučiti reći. ”Žao mi je, molim te oprosti za ono što se
zbiva u meni što je stvorilo ovo.“ Na ovaj način preuzimamo odgovornost i
odatle započinje proces opraštanja i promjene. Mi opraštamo sebi samima.
Budući da imamo zajednička sjećanja, dovoljno je da vi preuzmete
odgovornost moleći za oprost da bi se ta sjećanja izbrisala. Kada se ona
izbrišu iz vaše svijesti, brišu se i iz drugih. Ipak, vrlo je važno sjetiti se da
dok činimo ovo čišćenje, vi ga činite sebi, ne drugima. Mi smo ovdje da
bismo spasili sebe i nikoga drugog, ali ljepota ovog procesa je da svi od
njega imaju koristi.
Također je važno predati se i prihavatiti da intelekt ne zna ništa, ali da
postoji dio nas koji zna što je savršeno i ispravno za nas te najbolji način da
to postigne. Ukoliko mu to dozvolimo, taj dio koji zna će nas voditi prema
ispravnom i savršenom rješenju za sve naše probleme.
Da biste vidjeli rezultate “čišćenja“, važno je činiti ga cijelo vrijeme,
poput disanja. Da li znate što se događa kad zaboravimo disati? Isto je i sa
čišćenjem. Mora se čistiti cijelo vrijeme. Naravno, mi smo ljudska bića i
mnogo puta ćemo zaboraviti. Drugi puta nećemo se moći zaustaviti da ne
reagiramo. Važna stvar je prakticirati ovu metodu koliko god je moguće,
čak i kad se “čini“ da se ništa ne događa ili kad izgleda da se ne pojavljuju
novi problemi. Zašto? Zato jer um reproducira vrpce cijelo vrijeme. Trajno
ponavlja programe koje smo snimili, čak kada toga nismo niti svjesni. Na
sreću, uvijek imamo mogućnost izbrisati ih. Na taj način dajemo
dopuštenje novim idejama i mogućnostima da se pojave u našim životima.
Mnogo puta će stići od ljudi i s mjesta od kojih bi to najmanje očekivali.
Neophodno je djelovati, djelovati, djelovati. Kroz cijeli naš život mi smo
prakticirali reagiranje i patnju. Toliko smo uključili reagiranje i patnju u
naše živote da to činimo gotovo automatski. Mi smo stručnjaci, majstori,
čak bih rekla i posvećeni takvom načinu života. U početku se čišćenje može
činiti teškim. No, učimo kako ga uključiti u svakodnevni život poput
disanja te postaje automatizirano jer počinjemo se osjećati drugačije i
vidimo rezultate. Počinjemo uviđati promjene u našim životima. Počinjemo
iskustveno doživljavati profinjen unutarnji mir.
Važno je ne imati očekivnja.
Nije dovoljno samo se sjetiti da problemi nisu
zapravo problemi. Način na koji mi reagiramo na njih je problem.
Mišljenja i prosudbe koje imamo o problemu su pravi problem. Naša
percepcija problema je problem.
Najgori dio toga je da svaki puta kad odlučimo reagirati umjesto da
otpustimo, mi žrtvujemo svoj pravi identitet, naše pravo ja i to činimo iz
jednostavnog razloga jer nam je navika da želimo uvijek biti u pravu.
Apsolutno u pravu.
Imamo samo dva izbora: živjeti prema našoj pravoj prirodi ili prema
snimkama, prepustiti se vodstvu božanske inspiracije ili našim starim
programima koje smo isprobali i nisu bili djelotvorni. Što više brišemo, više
ćemo iskusiti tko smo zapravo. Jedini razlog našeg postojanja na ovom
svijetu jest da otkrijemo tko smo. Kroz čišćenje pomoću Ho’oponopono
alatima možemo otkriti svoj pravi identitet.
Želim razjasniti da korištenjem bilo kojeg od ovih alata mi
preuzimamo stopostotnu odgovornost i implicitno govorimo: “ Žao mi je,
molim te oprosti za ono što se zbiva u meni što je izazvalo ovo.“ Mi
molimo i otpuštamo i puštamo Boga.
Zašto onda čistimo? Zašto molimo za oprost? Jer želimo biti
slobodni, jer smo umorni od življenjenja života u laži u koje smo odabrali
vjerovati, jer smo dovoljno patili. Vrijeme je da pronađemo sebe, otkrijemo
sebe, da budemo sretni, da uživamo u životu, da se volimo i da prihvatimo
sebe onakvima kakvi jesmo.
Ljudsko stanje je biti sretan. Da li ste primjetili da, kada ste sretni, sve
vam dolazi s lakoćom?
