Wittgenstein za početnike
John Heaton i Judy Groves
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Godine 1913. Wittgenstein je odlučio dvije godine živjeti sam u Norveškoj da bi razmišljao i radio na logici. Russell ga je pokušao odgovoriti:
Bit će mračno. Mrzim danje svijetlo.
Bit ćeš usamljen. Prostituiram svoj um razgovarajući s pametnim ljudima.
Ti si lud. Bože sačuvaj me od zdravog razuma.
Svijet je sve što je slučaj.
O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.
Zadnja rečenica podrazumijeva da su samo činjenični iskazi smisleni, dakle da se svijet sastoji samo od činjenica. Prva, međutim, tvrdeći da je svijet sve što je slučaj, pretpostavlja da svijet jest, što je neizrecivo u smislu zadnje rečenice.
Jedna jedina misao, to jest razlikovanje između onoga što se može reći i onoga što se može pokazati, organski se razvija.
Kruta preciznost Tractatusa, gotovo mističan osjećaj reda, proizašao je iz goleme rovovske grobnice. Bila je to dijelom Wittgensteinova reakcija mentalne higijene na kaos i pustošenje.
Svijet je ukupnost činjenica, ne stvari, i raspada se na neovisne činjenice koje dijele svijet.
Na najdubljoj razini, dakle, postoje dva neovisna momenta – činjenica kombinacije i činjenica da tu kombinaciju tvore predmeti. Sve nam to omogućuje da nazremo kako jezik možemo razumijeti a da nam ga nitko nije objasnio.
Zadaća filozofije je kritika. Ona razjašnjava granice smislenog jezika. Znanost se, pak, sasstoji od svih istinitih iskaza. Ona proučava postojanje ili nepostojanje stanja stvari.
Misao je logička slika stvari, a stav izraz misli koji možemo pročitati ili čuti. Što je onda logička slika?
Logika nam omogućava da iznosimo istinite i lažne tvrdnje, ali ne kaže ništa o tome što je u svijetu. Ona je veliko zrcalo koje pokazuje nešto bitno o svijetu, ali ne može reći što je on.
Zdrav razum i znanost govore nam, pak, o tome što je u svijetu.
Ako kažem: 'Znam da kiša ili pada ili ne pada', to je tautologija. Ona je suprotna od kontradikcije utoliko što je istinita bez obzira na okolnosti, ali ne kaže nšta jer se ne odnosi ni na što posebno.
W. je tvrdio da se svi logički sudovi mogu svesti na tautologije.
Promislite sad o ovom. Možete li naći mislioca mimo misli? Ja mogu 'misliti' o nekome misliocu mimo misli, ali razmislim li bolje, uviđam da je to samo još jedna misao koju ja mislim.
Ja sam granica svijeta, ali ne mogu postaviti ogradu oko njega, jer da bih to učinio moram je biti kadar prekoračiti, a to ne mogu.
Zapravo je drevno čovječanstvo, koje je vjerovalo u bogove i sudbinu, pametnije od naših današnjih, utoliko što je ono priznavalo jasnu granicu, dok mi vjerujemo da je SVE objašnjivo.
Sreća nije stanje uma. Ona ne znači isto što i 'osjećati se dobro', a nije ni prosudba ili misao. Ne postoje, dakle, fizička ili psihička mjerila za razlikovanje između sreće i nesreće. To ovisi o mome uviđanju granica smisla svijeta, a ne o bilo kakvim činjenicama.
Svijet sretnoga čovjeka različit je od svijeta nesretnog čovjeka.
Svijet je moj svijet, a način na koji živim određuje njegov ustroj i može mi omogućiti da ga vidim pravilno, to jest kao ograničenu cjelinu.
Nije predavao, nego navodio djecu na pitanja.
Nikad se ne koristim bilješkama – misli se na taj način okamenjuju.
Ljudi su bili ili očarani njime ili su ga se gnušali, budući da je bio vrlo izravan u pristupu i nije trpio umišljenost.
Ne bih volio svojim spisom drugima prištedjeti mišljenje. Nego, ako bi bilo moguće, pobuditi nekoga na vlastite misli.
Ne živimo u miru sa sobom i drugima, jer imamo uvriježene misaone navike, koje su povezane s 'načinom na koji se živi'.
Nema jedne metode filozofije, ali zato ima metoda, takoreći različitih terapija.
Mišljenje, široko razgranat pojam. Pojam koji obuhvaća brojna očitovanja života. Fenomeni mišljenja su veoma raštrkani. Usporedite sada slijedeće načine mišljenja: promišljeno govoriti, govoriti bez promišljanja, misliti prije nego što se govori, govoriti prije nego što se misli, misliti dok se govori, govoriti sebi u mašti, misliti na nekoga, razmišljati o rješenju neke zagonetke, pustiti da vam misao proleti glavom, razmišljajući odzviždati neku melodiju, potom bez razmišljanja; naprosto biti zamišljen.
Možemo li iznutra vidjeti svoje misli, kao što možemo osjetiti bol a da ne stenjemo?
Riječi i geste nisu izvan jezika, i stoga ne mogu biti objašnjenje za vezu između jezika i zbilje.
Nekome tko pati zbog ljubavi znanstveno objašnjenje neće donijeti mir, ali mu prava gesta može pomoći.
Pokušavajući odgovoriti na pitanja, skloni smo zamišljati neki 'unutanji svijet'. Ali gdje je on? U glavi? U mozgu? I što sadržava? Misli, osjećaje i želje?
U mozgu, međutim, ne nalazimo misli ili osjećaje.
Čini se da je unutarnji svijet svijesti slijed osobnih iskustava, znanih samo njihovu vlasniku. Iza toga slijedi da možemo samo naslutiti unutarnji svijet drugih ljudi.
Osobi slijepoj za značenje ne nedostaje stanovito osjetilno iskustvo niti umijeće govorenja i pružanja objašnjenja, nego senzibilnost. Ona ne može osjetiti značenje.
Ništa nije teže nego zavaravati se.
