Pohvala disciplini
Bernhard Bueb
Izdavač: Euroknjiga
Za put do prave mjere posudit ću od Thomasa Manna sliku lađara koji se naginje nadesno kad se lađica naginje nalijevo, da bi opet postigao ravnotežu.
Djeca i omladina nisu danas više odgajani, nego odrastaju jednostavno sami. Okruženi su agresivno prisutnim odgojiteljima: od televizije, razmetljivog blagostanja naše zemlje, mamaca potrošačkog društva do uzora dugovne i karakterne prosječnosti, koje reprezentiraju naše 'elite'. Očekivanja budućnosti, koja bi mogla omladinu potaknuti na djela ugrožena su prijetnjama budućnosti: strukturno uvjetovana nezaposlenost, gubljenje smisla našeg postojanja prouzrokovano gubitkom religije, ostarjelost društva, iskorištavanje životnih reusrsa, vlast novca kao zadnje instancije koja daje smisao – nabrajanje bi se dalo dalje nastaviti. Tko je izgubio budućnost, taj se više neće izgrađivati, neće se više naprezati i težiti idealima. Odgojem ne istupamo protiv nedovoljnih izgleda budućnosti. Zaboravili smo umjetnost odgoja, izgubljena su zajednička mjerila, proširila se vjera da će odrastanje djece već nekako uspjeti. Svi misle dobro. Naučili smo od Gottfrieda Benna da suprotnost umjetnosti nije priroda, nego dobro misliti. Vozimo se brodom bez kompasa.
Otac mora znati da je u tom slučaju beskompromisna jasnoća pravi put. Djeca slijede u pravilu sigurno i jasno iznesenu odluku. Osjete li nesigurnost, počinju argumentirati. Odgojna briga zatjeva ponekad disciplinu bez razgovora.
Sloboda je uvijek sloboda onih koji misle drugačije.
Ljudi čekaju previše na to da imaju sreću. Ali uzrećica glasi da je sreća s vrijednima.
Nedostatak discipline može cijeli život skrenuti s putanje, može dijete učiniti psihički bolesnim, a i kako se dijete disciplinom može vratiti na put normalnosti.
Demokracija postaje apsurd i opterećenje kad se o svemu mora uvijek nanovo pregovarati. Jer pregovaranja i rasprave ne služe poboljšanju pravila i vladajućih normi; mnogo više raspravljaju djeca i omladina, jer nemaju volju posremiti sobu, prati zube ili pospremiti suđe iz stroja za pranje suđa. Egoizam je konačni poticaj. Umjesto da se suočimo s prirodnim egoizmom djeteta, da ih potičemo da ispunjavaju svoje dužnosti, mi ih potičemo u njihovom egoističnom ržanju jer dopuštamo njihove pokušaje da raspravom zagovaraju svoja prava.
Red čini bazu ljudskog života i time također svakog uspješnog odrastanja: red obiteljskog zajedništva, rituali i pouzdani tok dana, zaštita i sigurnost doma, regulirajuća ruka roditelja, red vrijednosti,vrlina i oblika ophođenja. Unutrašnje prisvajanje tog reda stvara moral čovjeka, ono čini smjernicu njegova djelovanja i daje stabilnost njegovu životu.
Ustati na vrijeme, doručkovati u miru, točno stići na autobus, imati kod sebe potrebne školske stvari, možda morati uzeti lijek, dobro svladati nastavno prijepodne, poslije podne vježbati za sat muzike, ići zubaru, posjetiti baku, završiti domaću zadaću, uvečer staviti aparatić za ispravaljanje zubi – cijeli dan sliči lancu neophodnih prilagođavanja donesenom redu. Roditelji vide s pravom svoj zadatak u tome da djecu podržavaju u nastojanju da udovolje vanjskim prisilama i da ih ponekad od toga zaštite. Oni ih moraju ohrabriti, koji put progledati kroz prste i osim toga učiti postaviti prioritete. 'Firsti things first', tko slijedi taj princip, neće bezglavo trčati za vremenom, nego će biti gospodar svog vremena.
Vanjski red stvara unutrašnji red i obrnuto.
Krivica se ne treba ukloniti samo kajanjem, nego napornim dobrim djelom, koje stoji snage i slobodnog vremena.
Danas u odgoju dominira individualnost – kao i u sveukupnom društvu. Povrh toga, obitelj sve više propada. Ravnodušnost i 'bilo kako' obilježavaju odgojni stil mnogih 'staratelja'. Bit će već dobro, misli većina.
U velikim obiteljima uče djeca rano savladavati svoju zavist, ljubomoru i netolerantnost. Ali, oni doživljavaju i solidarnost s roditeljima, dijele međusobne tajne, veliki štite male, preuzimaju odgovornost, doživljavaju bolest, patnju i strah braće. Kućanstvo ne može funkcionirati bez podjele rada, svaki mora prionuti poslu. Postoji hijerarhijski red, dužnosti su svima poznate. Pouzdanost jača povjerenje u druge ljude jer svaki može računati na drugoga. Djeca i omladina iz takvih obitelji stječu veliku unutarnju sigurnost, koja im dopušta samosvjsno stupiti u svijet.
Samo se malo obitelji može suprostaviti tome svojim vlastitim stilom i rijetki raspolažu tome doraslim ritualima. U vijeme Adventa pregledavaju roditelji s djecom temeljito robne kuće, umjesto da kod kuće sami rade poklone. Poklanjanje postaje sve teže, jer svi već sve imaju.
Na svakoj svečanosti postoji vrećica sa slatkišima i malim poklonima. Sve je dobro zamišljeno, ali totalno preopterećuje djecu.
Odgoj u obitelji treba slijediti cilj: mlade ljude učiti što je moguće ranije samostalnima i poslati ih u svijet. Danas mnogi roditelji, koji svoje obitelji vide kao intaktne, ostavljaju dojam kao da bi htjeli sačuvati djecu, koliko je moguće dugo u svom okrilju. Oni vjeruju da se njihovoj djeci ništa bolje ne može desiti nego da do sklapanja braka žive zajedno s njima. To proizlazi iz toga što roditelji, prije svega m ajke, trebaju adolescente, kako bi s njima izašle na kraj sa svojom vlastitom prazninom i samoćom. Kako odgoj jedinca u normalnom slučaju ne ispunjava majku, trebalo bi stvoriti povoljne uvjete kako bi se majke mogle zaposliti. Pedagoške cjelodnevne ustanove, od jaslica do škola cjelodnevnog boravka, bile bi blagodat za djecu i majke. Jer, djeca trebaju uređene zajednice kako bi odrasla s vršnjacima i mogla privremeno izmaći majčinoj pretjeranoj brizi.
U životu djece i omladine središnju ulogu igraju vršnjaci. Oni su izvor njihove sreće i patnji. Imati prijatelja ili prijateljicu daje životu smisao i sjaj. S brojem prijatelja podiže se ugled.
Goethe: Inače mi je omraženo sve što me samo podučava, a ne povećava moje djelovanje ili ga neposredno oživljava.
Roditeljima se savjetuje da igranje učine centralnim pomoćnim sredstvom svjesnog odgoja, jer igranje mora pratiti odrastanje čovjeka, ako se trebaju razviti njegove nadarenosti. Varijacije igranja su tako raznovrsne kao i sam život. Već relativno rano u životu, kroz igre u sanduku s pijeskom ili drvenim kockama, razvijaju djeca umjetničku vještinu kao i manualne sposobnosti; igre s lutkama unapređuju njihovu skrb o drugima; u igranju uloga uče isprobavati se i preraditi što su doživjeli. Kod doktor-igara istražuju svoje tijelo, kod igara lovljenja i skrivanja treniraju brzinu i uponaju sreću zavaravanja drugih fantazijom i štite se od otkrivanja; igre Indijanaca ili formiranje bandi dopuštaju im doživjeti golicanje opasnosti i položiti ispit hrabrosti.
Nadarenosti, tko ih ne bi imao – talente, igračka za djecu!
Samo ozbiljnost čini čovjeka, samo marljivost genija!
Nadarenost je poklon i zadatak. Svatko dobiva male ili velike talente, čiji zadatak glasi, uvećati ih. On se dade ispuniti samo naporom. 'Per aspera ad astra', govorilo se u starim vremenima, put do zvijezda je trnovit.
Kroz disciplinu se podiže nadarenost, posve svejedno koje je ona vrste. Tko je nadaren i uz to još ima sreću da kroz odgoj i obrazovanje pronađe samodisciplinu kojom bi mogao razviti vlastitu nadarenost, tom je svijet otvoren.
Učitelji jesu i ostaju najvažnije osobe koje prate mlade ljude na putu samom sebi. Tko ima sreću naći učitelja koji mu pripomogne u vjerovanju u samog sebe i svoje talente, postavio je kamen temeljac za svoj budući život.
Zdrav osjećaj vlastite vrijednosti izvor je sreće i energije, nedostatak vjre u sebe uzrok je nesreće i nepokretnosti, tajna cijele pedagogije je u tome da jača mlade ljude da uče vjerovati u vlastitu nadarenost. Vjera u samog sebe i samosvjesnost da nešto može, dopuštaju pojedincu da sam sebe nadmaši i osposobljava čak osrednje nadarenog da čini djela koja jednom nadarenom, koji vjeruje u sebe, nebi bila moguća.
Cilj odgoja prema radu mora biti stupanj navikavanja: da rad postane druga priroda čovjeka.
Sloboda nije stanje koje čovjek postiže, ona je vrlina, izborena svaki dan nanovo. Mladi ljudi raspoznaju itekako da li se odrasli izlažu toj napetosti ili je izbjegavaju, time što je jednostrano rješavaju u korist prisile ili ležernosti.
