Isprazni svoju šalicu – Zen priče
Miroslav Josipović
Izdavač: Nova Arka
Šalica čaja
Nan-ina, japanskog učitelja iz razdoblja Meiji, posjetio je jednoga dana neki profesor koji se želio raspitati o zenu. Dok je Nan-in šutke priprmao čaj, profesorje neumorno pričao. Čulo se: Znam da...Mislim da... Očigledno je..., i td.
Nan-in je poslužio čaj. Napunivši šalicu svome gostu, nastavio je dolijevati. Profesor je promatrao kako se čaj prelijeva, a kada se više nije mogao suzdržati, reče:
- Puna je. Više ne može stati!
- Kao i ova šalica – reče Nan-in – pun si svojih predrasuda i postavki. Kako ti mogu objasniti zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?
Pravi napor
Poznatog zen učitelja jednom upitaše:
- Činiš li ikad ikakav napor da se poučiš istini?
- Da, činim.
- Kako vježbaš?
- Kada sam gladan jedem, kada sam umoran spavam.
- Tako rade svi. Može li se reći da i oni vježbaju na isti način?
- Ne.
- Zašto ne?
- Jer kad jednu ne jedu, nego misle o raznim drugim stvarima. Na taj način se uznemire. Kad spavaju ne spavaju, već sanjaju o tisuću i jednoj stvari. Po tome oni nisu kao ja.
Tokusanovo prosvjetljenje
Tokusan je bio velik poznavala Dijamantne sutre. Doznavši da postoji učenje zvano zen koje zanemaruje sve svete spise i izravno dotiče čovjekovu dušu, ode učitelju zena Ryutanu da ga on u tome pouči. Jedne je večeri Tokusan sjedio vani, pokušavajući prozreti zagonetku zena. Ryutan mu se obrati:
- Zašto ne uđeš?
- Unutra je mračno kao u rogu – odgovori Tokusan.
Ryutan upali svijeću i pruži je Tokusanu. Ovaj ispruži ruku da primi svijeću, ali Ryutan iznenada puhnu i ugasi plamen. U tom trenu se Tokusanov um otvori.
Nekoliko dana kasnije Tokusan je zapalio i pretvorio u pepeo sve svoje komentare Dijamantne sutre, nekad toliko cijenjene i smatrane prijeko potrebnim.
Uzviknuo je:
- Ma koliko da je duboko znanje zakučaste filozovije, ono je poput vlasi kose koja prolijeće golemim prostranstvom svemira. Ma koliko bilo važno čovjekovo iskustvo u svjetovnim stvarima, ono je poput kapi vode bačene u neizmjerni bezdan.
Sve što ti mogu reći bilo bi moje i nikada ne bi moglo biti tvoje.
Svakodnevni život
Joshu upita svog učitelja Nansena:
- Što je prosvjetljenje?
- Svakodnevni život, to je prosvjetljenje – odgovori Nansen.
- Kako se može doći do njega? – upita Joshu.
- Što ga više tražiš, sve je dalje – odgovori Nansen.
- Kako ga onda mogu naći?
Nansen reče:
- Prosvjetljenje ne pripada ni spoznajnom ni nespoznajnom svijetu. Spoznaja je iluzija, nespoznaja je besmislena. Ako želiš doći do prosvjetljenja moraš biti oslobođen svake sumnje. Budi slobodan kao ptica. Ne pravi razliku između dobrog i lošeg.
Bez okova
Tao Hsin upita Seng Tsana:
- Koji je način oslobađanja?
- Tko te je okovao?
- Nitko.
- Zašto onda tražiš oslobađanje?
Učenje Ching Juana
Kada sam započeo proučavanje zena vidio sam planine kao planine i vodu kao vodu. Stekavši bolji uvid shvatio sam da planine nisu planine i da voda nije voda.
Nakon 30 godina izučavanja dokučio sam pravu bit zena. Potpuno sam miran. Jer, opet planine vidim kao planine, a vodu kao vodu.
Ubijanje
Gasan jednog dana savjetovaše svoje poklonike:
Oni koji govore protiv ubijanja i koji zagovaraju poštedu života svih svjesnih bića, u pravu su. Dobro je čak štiti i životinje i insekte. Ali što s onima koji ubijaju vrijeme? Što s oniima koji uništavaju zdravlje? Što s onima koji uništavaju državnu ekonomiju? Ne bismo ih smjeli predvidjeti! Naročito što je s oniim koji propovijeda bez prosvjetljenja? Taj ubija budizam.
Istinska promjena
Ryokan je cijeli svoj život posvetio izučavanju zena. Jednoga dana dočuje da njegov nećak, usprkos upozorenjima obitelji, troši svoj novac na jednu kurtizanu. Pošto je nećak preuzeo Ryokanovo mjesto u upravljanju obiteljskim imanjem, a imetak bijaše u obasnosti da bude proćerdan, rođaci zamoliše Ryokana da nešto poduzme.
Ryokan je morao prevaliti dugi put da bi posjetio rođaka, kojeg inače nije vidio više godina. Nećak je izgledao zadovoljan što ponovo vidi svoga ujaka i pozove ga da kod njega prenoći.
Ryokan je cijelu noć presjedio meditirajući. Ujutro, spremajući se da krene, reče mladiću:
- Mora biti da starim, ruke mi se tako tresu. Hoćeš li mi pomoći da svežem remen na sandali?
Nećak mu rado pomogne.
- Hvala ti – reče Ryokan. – Vidiš čovjek postaje svakim danom sve stariji i nemoćniji. Vodi dobro računa o sebi.
Tako Ryiokan otiđe, ne spomenuvši ni jednom jedinom riječju kurtizanu ili žalbe rođaka. No, od toga jutra, nećakovo rasipništvo prestade.
Narav
Jedan učenik zena dođe Bankeiju žaleći se:
- Učitelju, ima neobuzdanu narav. Kako je mogu izliječiti?
- To je nešto vrlo čudno. – odgovori Bankei. – Pokaži mi da vidim što to imaš.
- Ne mogu ti sada pokazati. – odgovori učenik.
- A kada ćeš mi moći pokazati?
- Pojavljuje se neočekivano.
- Onda, - zaključi Bankei – mora biti da to nije tvoja prava priroda. Da jeste, mogao bi mi je pokazati bilo kada. Po rođenju je nisi imao, a tvoji roditelji ti je nisu dali. Razmisli o tome.
Istinska sreća
Jedan bogataš zamoli Sengaija da napiše nešto za trajnu sreću njegove obitelji, a što bi se moglo prenositi kao dragocjenost iz generacije u generaciju. Sengai uzme veliki komad papira i napisa:
Otac umire, sin umire, unuk umire.
Bogataš se razljuti.
- Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje obitelji, zašto se ovako šališ?
- Nisam se imao namjeru šaliti – objasni Sengai. - Kada bi prije tebe umro tvoj sin, to bi te jako ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tijek. Ja to zovem istinskom srećom.
,
Pismo umirućem
U pismu jednom od svojih učenika, koji je bio na samrti, Basui je napisao:
Suština tvoga uma nije rođena, pa nikada neće ni umrijeti. Ona nije život koji je prolazan. Ona nije praznina. Ona nema ni boju ni oblik. Ona ne uživa u zadovoljstvima i ne trpi u bolu.
Znam da si veoma bolestan. Kao dobar učenik zena ti se otvoreno suočavaš s tom bolešću. Možda točno ne znaš tko pati, ali upitaj sebe: što je suština ovog uma? Misli samo na to. Neće ti trebati ništa drugo. Ne žudi ni za čim. Tvoj kraj, koji je beskrajan, poput snježne je pahuljice što se rastapa na čistom zraku.
Proći će
Učenik dođe svom učitelju i reče:
- Moja meditacija je užasna. Ili me bole noge, ili sam uznemiren, ili mi se spava. Jednostavno je užasna!
- Proći će – reče učitelj.
Nekoliko dana poslije učenik ponovo posjeti učitelji i reče ushićen:
- Moja meditacija je čudesna! Tako sam slobodan, smiren, osjećam da živim. Jednostavno je čudesna!
- Proći će – reče učitelj.
Budin zen
Buda je rekao:
Smatram položaj kraljeva i vladara istim kao i zrnaca prašine. Promatram zlato i drago kamenje tek kao mnoštvo opeke i šljunka. Gledam na najljepšu svilenu odjeću kao na rite pomame. Vidim milijarde svjetova svemira kao sitno sjemenje voća, a najveće jezero Indije, kao kap ulja na mom stopalu. Osjećam nauk svijeta kao varku čarobnjaka. Razabirem najuzvišeniju misao oslobođenja kao zlatni brokat u snu, i gledam sveti put prosvijetljenih kao cvjetove što se pojavljuju u ljudskim očima. Vidim meditaciju kao potporu planine, nirvanu kao noćnu moru dana. Gledam na sud o dobru i zlu, kao na vijugavi ples zmaja, a na bujanje i pad uzdanja kao na tragove koji za sobom ostavljaju četiri godišnja doba.
Ako voliš, voli javno
Dvadeset svećenika i jedna svećenica, kojoj je ime bilo Eshun, meditiralo je s nekim zen učiteljem.
Eshun je bila veoma lijepa, iako joj je glava bila obrijana, a haljina prosta. Nekoliko se svećenika potajno zaljubilo u nju. Jedan od njih, napisao joj je ljubavno pismo, tražeći da se tajno sastanu.
Eshun nije odgovorila. Slijedećeg dana učitelj je održao predavanje grupi. Kada je završio, Eshun ustade. Obračajući se onom koji joj je pisao pismo, reče:
- Ako me zaista toliko voliš, dođi i zagrli me sada.
Blatnjavi put
Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovahu po blatnjavu putu. Jaka kiša je neprekidno padala. Idući putem sretoše lijepu djevojku, obučenu u kimono obavijen pojasom, koja zbog blata nije mogla prijeći križanje.
- Dođi djevojko – reče Tanzan.
podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori sve dok ne stigoše do hrama u kojem su trebali prenoćiti. Tada se više nije mogao suzdržati.
- Mi svećenici ne prilazimo ženama, – reče Ekido – pogotovo ne mladima i lijepima. To je opasno. Zašto si to učinio?
- Ja sam djevojku ostavio tamo. – odgovori Tanzan. – Nosiš li je ti još uvijek?
Možda
Taoistička priča govori o seljaku koji je godinama obrađivao svoje njive. Jednog dana pobježe mu konj. Kada su čuli tu vijest, njegovi susjedi dođoše mu u posjet.
- Kakva loša sreća – govorahu suosjećajući.
- Možda – odgovori seljak.
Slijedećeg jutra konj se vrati i dovede sa sobom tri divlja konja.
- Kako je to divno – uzviknuše susjedi.
- Možda – uzvrati seljak.
Slijedećeg jutra seljakov isn pokuša jahati jednog od neukroćenih konja, pade i slomi nogu. Susjedi opet dođoše i izraziše žaljenje, napomenuvši nešto o lošoj sreći.
- Možda – promrmlja seljak.
Drugi dan u selo dođoše vojni službenici da novače mladiće za vojsku. Vidjevši slomljenu nogu seljakova sinja, ostaviše ga. Susjedi požuriše čestitati seljaku i rekoše kako su stvari izašle na dobro.
- Možda – zaključi seljak.
Sveti čovjek
Glas se širio zemljom o mudrom i svetom čovjeku koji živi u malenoj kućici na vrhu planine. Neki seljak odlući poći na dug i iscrpljujući put da ga posjeti. Kada je došao do kućice vidje starog slugu kako ga ljubazno poziva unutra.
- Htio bih vidjeti mudrog svetog čovjeka – rečei slugi.
Sluga se nasmiješi i uvede ga unutra. Seljak se netrpljivo ogledao po kućici, iščekujući susret sa svecem. No sveca još nije ni vidio, a već ga sluga isprati do stražnjih vrata i isprati van. Seljak se zaustavi i okrenu slugi:
- Ali ja vidim svetog čovjeka!
- Već si ga vidio – reče stari sluga. – Svakog koga u životu sretneš, pa makar bio površan i beznačajan, gledaj kao mudrog i svetog čovjeka. Ako budeš tako postupao, svaki će tvoj problem s kojim si danas došao ovamo biti rješen.
