Foucault za početnike
Chris Horrocks i Zoran Jevtic
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Ne pitajte me tko sam i nemojte tražiti da uvijek budem isti.
Možemo reći da je poticao metode povijesnog istraživanja što je uveliko utjecalo na proučavanje subjektivnosti, moći, spoznaje, diskurza, poivjesti, seksualnosti, ludila, kaznenog sustava i mnogo čega drugog. Otuda i naziv 'foucaultovski'.
Netko nije otuđen zato što je bolestan, nego je bolestan zato što je otuđen.
Društveni odnosi određeni današnjom ekonomijom, pod krinkom konkurencije, eksploatacije, imperijalističkih ratova i klasne borbe, pojedincu daju iskustvo o njegovu ljudskom okruženju koje je neprestano u proturječju.
Kad bi se transformirali odnosi u društvenom okruženju, i problem bolesti bi se razriješio u mahu.
Foucault je poslije rekao da mu je cilj bio 'znanje uloženo u složeni sustav institucija'. Proučavao je vlast, njeno funkcioniranje i javno mišljenje kako bi pokazao da ludilo nije znanstveni ili teorijski diskurz, nego obična dnevna pojava.
Moramo se u povijesti pokušati vratiti toj 'nultoj točci' stanju ludila kad se ono najednom odvojilo od razuma – i u zatočenju ludih, i u konceptualnoj izolaciji ludila od razuma, kao bezumnosti.
Homo oeconomicus je ljudsko biće koje troši, iscrpljuje se i trati život u izbjegavanju neizbježnosti smrti. On je konačno biće... To je antropologija prirodne konačnosti – čovjek kao vlastito ograničenje. Antropološka verzija spoznaje temelji se na čovjeku a ne na beskonačnosti.
U svakom društvu proizvodnja diskurza odmah se kontrolira, selektira, organizira i raspoređuje prema određenom broju procedura čija je uloga da spriječe njegovu moć i opasnost.
Bila je to povijest sadašnjosti i povijest uvažavanja i organiziranja diskurza u postojećim društvima – ali u tome se skrivao strah od nepokornog diskurza. Društvo ograničava 'opasne' diskurze tako da ih isključuje, zabranjuje, dijeli, disciplinira i odbacuje.
Diskurz je volja za istinom – odstranjivanje svega onoga što ne može asimilirati. To je rekao Niezsche. Spoznaja je rezultat proturječnih želja, koje obilježava volja za dominacijom ili prisvajanjem. Nestabilna je i nasilna.
U današnje doba, kaže Foucault, ljudi još nisu postigli zrelost, a možda nikada ni neće. Ali ostaje projekt kritičnosti, što znači da se moramo pitati što smo i damoramo povijesno analizirati granice koje su nam nametnute – kako bismo ih mogli rušiti.
Foucault ponovno najavljuje traganje za istinom i zalaže se za kritički okršaj sa sadašnjicom.
Za modernitet se najveća vrijednost sadašnjice ne može odvojiti od očajnićke žudnje da je zamišlja, da zamišlja drukčiju sadašnjicu, da je preobražava, ne uništavanjem, nego posezanjem za onim što jest.
Modernistički čovjek ne pokušava pronaći svoju skrivenu istinu – on sebe izmišlja.
U Foucaultovim radovima nije se razlikovala spoznaja od mistifikacije – samo su postojali moć i diskurz.
Ja sam poseban intelektualac. Ne nastupam kao gospodar istine i pravde, poput vas. Univerzalna istina je krinka moći.
ČOVJEK MORA TIJEKOM CIJELOGA ŽIVOTA BITI VLASTITI PROJEKT.
