Ekologija za početnike
Stephen Croall i William Rankin
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Ljudski opstanak ovisi o očuvanju ekosustava. To je granica postojanja, okvir ljudske djelatnosti. Ekosustav može bez nas, ali mi ne možemo bez ekosustava. Sve dok živimo na zemlji.
Pučki zakoni ekologije:
1. Sve je povezano sa svime.
2. Sve mora nekamo ići.
3. Priroda zna najbolje.
4. Ništa nije besplatno.
Ako je vođeno neznanjem, bogatstvo je veće zlo od siromaštva, jer može snažnije gurnuti stvari u krivom smjeru.
Veliki dio vremena provodimo radeći da bismo kupili naprave koje štede vrijeme da bi obavljale poslove za koje nemamo vremena, jer velik dio vremena provodimo radeći.
Slobodno interpretirajući prvi zakon termodinamike (energija se ne može ni stvoriti ni uništiti), mogli bismo reći da ništa ne nestaje. Isto vrijedi i za tvar. Jednostavno se otisnemo nekamo drugdje – unutar našeg lokalnog ekosustava ili u nečiji drugi!
Potrošačko društvo stalno podiže ulog. Izlazi na kraj s nezadovoljstvom stalno povećavajući očekivanja. Čim je nešto dostupno svima, 'više nije atraktivno'.
Ako ste jučer imali digitalnu video kameru, danas morate imati opremu zakućno kino, a sutra sobu za virtualnu stvarnost. Nove se 'potrebe ' stvaraju proizvodnjom i reklamiranjem novih proizvoda i aktivnosti koje su zapravo dostupne samo maloj manjini potrošača. To se zove 'moderniziranje siromaštva'.
Tehnokratsko društvo u kojem jedva da postoji smisao u ljudskim ili ekološkim pojmovima uništava njihov fizički okoliš i njihovo mentalno blagostanje.
Postojanje je duhovna dimenzija. Stjecanje je materijalni čin. U tradiciji je američkih Indijanaca da nastoje biti što bolji ljudi. Dio tog duhovnog procesa bio je i jest odricanje od bogatstva, odbacivanje bogatstva zato da se ne bi stjecalo. Tradicionalnim je narodima materijalno stjecanje pokazatelj lažnog statusa, dok je Europljanima 'dokaz da sustav radi'...
Najvažnija je tu činjenica kako Europljani u svemu tome ne osjećaju gubitak. Naposljetku, njihovi su filozofi oduzeli duh zbilji pa tako oni ne uživaju u jednostavnom promatranju čuda postojanja planine ili jezera ili ljudi. Zadovoljstvo se mjeri u pojmovima materijalnog stjecanja – tako planina postaje šljunčara, a jezero tvorničko sredstvo za rashlađivanje...
Dopustimo si odabir različitih razina potrošnje i različitih načina života, umjesto da ih netko odabire za nas.
'Ekološka perspektiva' podrazumijeva globalnu solidarnost – da smo danas svi odgovorni za sve živo, za buduće generacije i za Zemlju, koja je naš zajednički dom. To podrazumijeva drastično restrukturiranje obrazaca i ciljeva proizvodnje i potrošnje kako bi se osigurao dostojan život za veliki dio čovječanstva kojem nisu zadovoljene osobne potrebe. To podrazumijeva drukčiji skup vrijednosti – da moramo prestati mjeriti ljude premanjihovoj 'učinkovitosti' i 'produktivnosti' i početi govoriti o zdravlju, skladu, ljepoti, pravdi i jednakosti. Ma gdje živjeli moramo odlučiti što je 'razuman' životni standard i krenuti prema 'održivom razvoju' što je brže moguće.
Sada smo postali prijetnja vlastitu postojanju. U toj je situaciji jednako opasno vjerovati kako će 'stručnjaci to srediti' kao i slegnuti ramenima i reći 'ionako nam je odzvonilo'. Nisu tu suprostavljeni 'zli ljudi' koji žele uništiti prirodu i 'dobri ljudi' koji je brane. Dobro i zlo žive jedno uz drugo u svima nama. Ono što svatko od nas ponajprije treba jest vredniji, smisleniji koncept stvarnosti. Takav koji će prigrliti sav život na Zemlji, Zemlji koje smo svi mi dio i o kojoj ovisimo. Nismo naslijedili Zemlju od naših roditelja. Posudili smo je od svoje djece. Svi smo je posudili i svi ćemo je morati vratiti.
