Sartre za početnike
Philip Thody i Howard Read
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Sve što postoji rađa se bez razloga, traje iz slabosti i umire slučajno.
On nije samo pisac koji istražuje vlastitu tjeskobu. On je taj koji druge ljude želi nadahnuti istim osjećajem krivnje i tjeskobe.
Društvo je podijeljeno na klase. Sukob među klasama, a osobito sukob između onih koji nemaju i onih koji imaju, pokretačka je snaga ljudske povijesti.
Naša sloboda povezana je sa činjenicom da nikad ne možemo izmaći svijesti o sebi samima.
Budući da smo uvijek svjesni sebe, i da možemo zamisliti ono o čemu nije riječ, slobodni smo iskoračiti iz svoje situacije, procijeniti je i odlučiti što učiniti.
Naša sloboda da se promijenimo, nužna posljedica naše svijesti, uvijek je prisutna.
Zbog svijesti koju imamo o sebi nikad posve ne možemo biti ono što jesmo. Mi stoga glumimo sebe, što je jedan način – i to nepošten ili 'neautentičan' – da pristupimo tom problemu.
Samo u trenucima straha i sigurne smrti katkad smo svjesni činjenice da autentično živjeti i biti mora proisteći iz prihvaćanja naše neautentičnosti.
Kad je dvoje ljudi zajedno, jedno pokušava prisiliti drugo da ga – ili je – promatra na način na koji bi sami htjeli biti viđeni. Svi mi imamo predodžbu o sebi samima koju želimo nametnuti drugima, i to nas vodi do toga da ih, prije i iznad svega vidimo kao one koji će podupirati tu našu predodžbu. Ali oni zauzvrat, pokušavaju učiniti isto s nama, pa je rezultat toga sraza egoističkih predodžbi o sebi, stalni sukob koji obilježava sve ljudske odnose.
Neprestano se možemo izgrađivati i mijenjati onim što činimo, i tako postati onakvima kakvima nas određuju naša djela. A kad umremo igra je završena, i posve smo ovisni o onome što drugi misle o nama. A oni će o nama suditi jedino prema onome što smo učinili. Ovo je pakao 'neosobnosti' – nema izlaza.
Samo ono što činimo određuje nas kao ljudska bića, baš kao što je istinita, premda tužna činjenica, da nas drugi ne prosuđuju toliko prema onome što smo učinili, nego prema onome što smo loše učinili.
Ženama je uskraćena sloboda zato što ih se uvijek smatra predmetima u svijetu muškaraca, zato što ih se uvijek stavlja u položaj kojeg nisu same stvorile. Na taj im je način uskraćena mogućnost da nadmaše svoj položaj kreiranjem razvijanjem vlastitih zamisli. A na taj se način muškarci izvlače i svladavaju činjeničnost prirodnog svijeta.
Svi smo na kušnji da pobjegnemo od vlastite slobode, ali većina nas to čini ne na tako dosljedan i spektakularan način. Svi pokušavamo iskoristiti okolnosti vlastita života da bismo stvorili osobni mit o sebi samima, što nas oslobađa svake krivnje, dok na druge prebacujemo krivnju za ono što smo postali.
Čovjek je osuđen da bude slobodan. Nema načina, osim u smrti, da umaknemo toj slobodi koja je istodobno i blagoslov i prokletstvo.
U svim oblicima društva, ljudska su bića sve više, i očito neizbježno, zatočenici vlastitih izuma.
